Jovica Stanišić i Franko Simatović/foto: arhiv Zvanične isplate paramilitarcima koji su učestvovali u ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini pokazale su da su šefovi Službe državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović odgovorni za ubistva i protjerivanja, utvrdio je
Foto: REUTERS/Michael Kooren Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne krivične sudove donijelo je konačnu presudu rukovoditeljima srbijanske Službe državne bezbjednosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. Stanišić i Simatović su osuđeni na po 15 godina zatvora. Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne krivične
“Bio je mozak brutalnog režima Slobodana Miloševića, ali je sve vreme negovao kontakte sa opozicijom; neke ‘opozicione’ stranke i medije je sam osnovao. Slao je kriminalce u krvave pohode u Bosnu i Hrvatsku, a istovremeno trgovao sa neprijateljskim ratnim vođama”
Foto: REUTERS/Michael Kooren Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) donio je nakon obnovljenog postupka prvostepenu presudu kojom su Jovica Stanišić i Franko Simatović osuđeni na po 12 godina zatvora za učešće u zločinima u BiH i Hrvatskoj. U toku izricanja presude
foto: MKSJ Ponovljeno suđenje bivšim šefovima Službe državne bezbjednosti Srbije posljednji je proces pred haškim sudom, u kojem se utvrđuje da li su zvaničnici Srbije bili odgovorni za ratne zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Mehanizam za međunarodne krivične
Jovica Stanišić i Franko Simatović – foto: Michael Kooren/AFP Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS) najavio je na zasjedanju Vijeća sigurnosti UN-a da će presuda Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću biti donesena u narednim sedmicama. Predsjednik Međunarodnog mehanizma za krivične sudove
Mukotrpni proces u kojem su naša društva trebala sopstvenu lošu prošlost da zapamte kao lošu da je ne bi za par godina ponavljali, sad će biti u najmanju ruku otežan i usporen, ako ne i zaustavljen, pa čak i obrnut unazad. Sistemom presuda prema kojima su Stanišić i Simatović ceo rat slikali ikone, prema kojima je Perišić sadio cveće devedesetih, prema kojima se Oluja nije desila a Markač i Gotovina su išli na piknik, legitimisani su ratovi devedesetih.
Teško je zamisliti užas šestogodišnjeg dječaka koji iz hrpe leševa viče “babo, gdje si?”, teško je zamisliti užas šestogodišnje djevojčice koja čeka da joj se mrtva majka probudi, ali neobično je lako iznad njih, s kalašnjikovima u rukama, zamisliti bilo koju od te dvije vojske. Ni jedna ni druga nisu tog jutra krenule graditi nasipe po Bosni, pa pod nerazjašnjenim okolnostima poubijale dvjesto ljudi.
Ona tvoja zemljakinja, ona Pikarova, baš zajunila po svome: pa zločini, pa ovo, pa ono, pa dokaz ovaj, pa dokaz onaj… Sreća da je Elizabeta bila razumna ko i ja, inače bih morao da čitam presudu za doživotnu uz svoje izdvojeno mišljenje, pa bi i mene boleo jezik. A ovako me baš boli briga. Bilo pa prošlo, ko i taj njihov rat.
Meni je, za razliku od Mate Granića, posve normalno da svatko tko je pretrpio – kako on kaže – »materijalnu ili neku drugu štetu« može tužit svakoga na koga sumnja da ga je oštetio. I da to može uradit bez obzira na ovu hašku presudu, kao što je, uostalom, mogao i prije nje.
Ne vidim više nijednu prepreku da se makar ne raspiše konkurs, na kome bi se mladi srpski umetnici takmičili čije je idejno rešenje spomenika Slobodanu Miloševiću najlepše. O lokaciji bi se moglo raspravljati, ali se datum svečanog otkrivanja zna – 28. juni, Vidovdan.
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
