Zbog Irana jača kinesko-saudijska naftna suradnja

Povezani članci

• Katalonski Parlament traži ukidanje monarhije, Sanchez prijeti
• Mirovni pregovori o Libiji završili bez dogovora
• Merkel o korona virusu: Moramo se pobrinuti i za živote i za ekonomiju
• Izazovi kurdskog pitanja nakon izbora u Turskoj
• Savjetnik nižeg profila radi mira u Bijeloj kući
• Udarac Salvinijevom pohodu na premijersku poziciju

Kako bi se bolje osigurali naftom iz više izvora, Kinezi sa Saudijcima grade rafineriju na obali Crvenog mora kapaciteta 400.000 barela na dan koja će proraditi 2014.

Sjedinjene Američke Države i dalje neuspješno sankcijama pokušavaju uvjeriti Iran da se odrekne nuklearnoga programa čiji bi rezultati prema tvrdnjama Irana bili korišteni u gospodarske svrhe, u što Amerikanci duboko sumnjaju. Sankcije se neprekidno proširuju, pa se tako neće dopustiti financiranje putem američkih financijskih institucija nekih kompanija iz Kine, Singapura i Ujedinjenih Arapskih Emirata u iznosima većim od deset milijuna dolara, koje su poslovale ili još posluju s Iranom kršeći tako sankcije, primjerice, u dostavi Iranu naftnih derivata. Nove sankcije odnose se i na velikoga kineskog unajmljivača velikih tankera za prijevoz sirove nafte, koji je ujedno glavni opskrbljivač Irana naftnim derivatima. Riječ je o kineskoj državnoj kompaniji Zhuhai Zhenrong koja je između srpnja 2010. i siječnja 2011. Iranu dostavila naftnih derivata u vrijednosti pola milijarde dolara kršeći tako sankcije. Premda je riječ o simboličnom činu, jer spomenuta kompanije nije posebno financijski vezana uz SAD, to je upozorenje Pekingu da bi sankcije mogle biti proširene i na one kompanije koje su značajnije prisutne na američkom financijskom tržištu. Nove sankcije uslijedile su nakon neuspjela američkog pokušaja uvjeravanja Kineza početkom ove godine o potrebi suradnje s ostalim svijetom kako bi se onemogućilo Iranu ostvarivanje prihoda naftnim poslovanjem, radi prisiljavanja na prekidanje nuklearnog programa. S Japancima su Amerikanci bili uspješniji, premda se ne zna točno kad će Japan početi smanjivati svoju ovisnost o iranskoj nafti. Kina je, naime, glavni uvoznik iranske nafte, a Japan drugi.

Regulirati tržište narudžaba

Iako je danas Kina partner SAD-u u gotovo svakom pogledu, oprezna je kad je riječ o situaciji s Iranom te je svjesna da je bolje osigurati se naftom iz više izvora. Potvrđuje to i posjet kineskog premijera Saudijskoj Arabiji, gdje se ostvaruje zajednički projekt između saudijske naftne kompanije Saudi Aramco i kineske Sinopec u luci Yanbu. Riječ je o novoj rafineriji nafte na obali Crvenog mora kapaciteta 400.000 barela na dan, koja će početi s radom 2014. Ulaganjem u Saudijsku Arabiju Kinezi žele učvrstiti dobar gospodarski odnos s tom zemljom, iz koje uvoze oko polovicu svojih uvoznih potreba za sirovom naftom. Ni Saudijska Arabija ne želi se odreći najboljeg kupca svoje nafte, pa Saudi Aramco i Sinopec namjeravaju sagraditi novu rafineriju nafte i u Kini. Kinezi su prema prvim dostupnim podacima u 2011. uvezli oko 254 milijuna tona sirove nafte, tj. šest posto više nego godinu ranije. To odgovara otprilike količini koju bi svakog dana tijekom godine dovezla u Kinu dva najveća tankera na svijetu. Kad je riječ o Iranu, treba znati da su Kinezi mnogo uložili u tu zemlju, i da kad bi i htjeli pronaći zamjenu za iransku naftu, to ne bi bilo lako, a svakako ne preko noći (Kina inače oko 30 posto naftnoga uvoza ostvaruje iz Afrike, i to uglavnom iz Angole).

Zbog toga će Kina i dalje biti prisutna u Iranu u gospodarskom pogledu te će pokušati profitirati diplomatskim igrama u zamršenoj situaciji. Kako Kinezi uvoze sve više nafte, sve su prisutniji u unajmljivanju velikih tankera za prijevoz sirove nafte. Kineski Unipec (dio Sinopeca) 2010. je bio peti po veličini unajmljivač tankera za prijevoz sirove nafte, a u prošloj godini drugi, odmah iza Shella, s oko 590 naručenih prijevoza. Na temelju te činjenice u tankerskom svijetu mnogi s razlogom strahuju od moguće kineske narudžbe 80 novih velikih tankera za prijevoz sirove nafte za potrebe kompanija Sinopec i PetroChina, što bi osiguralo dominaciju Kineza u tom segmentu pomorskog prijevoza, a mnoge ostale brodare odvelo u propast. Zbog toga sam nekoliko puta u stranim časopisima upozoravao na potrebu reguliranja tržišta brodogradnje, tj. narudžbi, jer goleme narudžbe ne pridonose razvoju pomorskoga i brodograđevnog tržišta, a u globalnom pogledu uzrokuju svjetsku recesiju. Neki poznavatelji ove problematike vjeruju da je broj tankera od njih osamdesetak pretjeran, no svakako će biti riječ o veliku broju koji će zasigurno umanjiti financijske rezultate mnogim brodarima. U kineske namjere vezane uz kontrolu transportnih usluga ne treba sumnjati. Pitanje je samo kako se tržišno uspješno suprotstaviti tom trendu bez primjene protekcionizma, koji bi u tom slučaju djelovao negativno na globalni razvoj gospodarstva.

Rast cijena goriva

Osim krize na Srednjem istoku, situaciju u opskrbi svjetskoga tržišta naftom mogla bi opteretiti i Nigerija zbog smanjenja proizvodnje nafte uzrokovane prosvjedom uposlenika u naftnoj industriji. Takav bi razvoj događaja, ako potraje, mogao uskratiti svjetskom naftnom tržištu dva milijuna barela nafte na dan, što je mnogo ima li se na umu da ta količina odgovara količini koju može prevesti jedan veliki tanker za prijevoz sirove nafte ili dva tankera Suezmax. SAD uvozi 40 posto nigerijskog izvoza nafte, a Indija sedminu. Zbog prijetnji Irana pomorskom transportu nafte Perzijskim zaljevom u slučaju napada na Iran i zbog situacije u Nigeriji porasla je cijena goriva koje koriste brodovi za pogon svojih strojeva u odnosu na kraj prošle i početak ove godine. U Tokiju, primjerice, sa 722 (22. prosinca 2011.) na 760 dolara po toni (12. siječnja 2012.) za gorivo tipa 380 CST, u Singapuru sa 665 na 712, u Rotterdamu sa 615 na 653 dolara po toni… Cijena nafte porasla je u tom razdoblju, ali ne kao cijena goriva za brodove, pa su brodari prisiljeni plaćati skupo gorivo uz niske vozarine, pogotovo u tankerskom i kontejnerskom prijevozu. Proizvođači nafte mogu, dakle, utjecati na cijenu nafte, pa i na svjetsko gospodarstvo, jer je nafta i dalje glavni izvor energije. No, svemu dođe kraj, pa bi države koje izvoze naftu morale o tome voditi više računa, jer svijet će bez većih stresova preživjeti i bez iranske i bez nigerijske nafte.

Dr. sc. Ivica Tijardović, stručnjak je za pomorstvo, autor je knjige ‘Practical Ship Stability’ i brojnih stručnih članaka u svjetskim pomorskim časopisima

Poslovni.hr