ENG
Izdvajamo
- Ljevica bi zbog toga uradila dobro ako bi javnu debatu odvojila od pitanja identiteta, boje kože ili religije i umjesto toga bavila se gospodarskom strukturom (dakle, neoliberalnu pretvorbu socijalno-ekonomskog modela u Francuskoj). Ipak, većina društva zagovara institucije koje Macronov program pokušava demontirati: Obrazovanje za sve, socijalna sigurnost i javna zdravstvena zaštita.
Povezani članci
- Raste broj interno raseljenih širom svijeta
- Opasnost od širenja COVID-19 iz gradova u ruralne sredine Kine
- Iransko glasanje: Ajatolahova predizborna uputstva
- Šri Lanka ima zaliha benzina samo za jedan dan, kaže novi premijer
- Šveđani pokreću prvu evropsku ‘gigafabriku’ baterija za električna vozila
- Kompanija Alibaba kažnjena sa 2,8 milijarde dolara
Foto: DPA – Ima li on pobjedu na predsjedničkim izborima već u džepu? Ankete kažu: Ne.
Nekada kandidat centra Emmanuel Macron sve više slijedi desničarsku politiku da bi osigurao svoj ponovni izbor – opasna strategija.
Piše: Bruno Amable – 08.04.2021.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Nakon brutalnog ubistva učitelja Samuela Patya prošle godine i dalje se intenzivno diskutuje o tome u kojoj mjeri je islam spojiv sa vrijednostima francuske demokratije. Nedavno je debata dobila novi zaokret i okreće se sada oko nekada više marginalizirane ultradesničarske predstave takozvanog „Islamo-gauchisme“, jedne navodno na francuskim univerzitetima raširene alijanse između ljevičara i islamista, koja predstavlja opasnost za Francusku republiku.
Pojam je dospio, možda iznenađujuće, u glavne tokove baš preko francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, njegove partije i njegovih ministara, koji time opravdavaju takozvani „Antiseparatistički zakon“ sa njegovim širokim zahvatima u građanske slobode.
U stvarnosti ta Macronova reakcija nije tako iznenađujuća. Trenutno bi svakome trebalo biti jasno da francuski predsjednik slijedi desni neoliberalni projekat. A pošto su u pripremama predsjedničkih izbora 2022. njegovi i rezultati Marine Le Pen u anketama približni, on je upućen na to da za sebe osvoji desničarsku društvenu bazu koja bi podržala njegov projekat.
Nasuprot tomu, Macronova pobjeda 2017. interpretirana je kao prevazilaženje podjele na ljevicu i desnicu, koja je u Francuskoj, od početka Pete republike, tradicionalno ovladavala političkim natjecanjem. Macron, koji je svoj politički projekat locirao lijevo i desno mogao je sebi osigurati glasove u biračkom tijelu Socijalističke partije (PS) isto kao i u dijelovima konzervativnog bloka.
Trenutno bi svakome trebalo biti jasno da francuski predsjednik slijedi desni neoliberalni projekat.
U poslednjem krugu izbora protiv Marine Le Pen izgledalo je da se naznačuje nova podjela između „populista“ i progresivnih. Macronov cilj bio je dobrostojeće i obrazovane društvene grupe ljevice i desničarsku bazu ujediniti u jedan novi društveni blok, koga smo Stefano Palombarini i ja nazvali „građanski blok“.
On je obećao neoliberalne „strukturne reforme“ koje trebaju omogućiti rast i smanjiti nezaposlenost i podržao je evropske integracije. Istovremeno, imao je progresivan diskurs o pravima pojedinca i vrijednostima društva. Profitirajući od sukoba tradicionalne ljevice i desnice on je mogao ujediniti “građanski blok” i dobiti predsjedničke i parlamentarne izbore.
Međutim, građanski blok predstavlja samo mali dio biračkog tijela. Na osnovu njegovog obećanja o razvoju društva i o gospodarskoj politici (Rast kroz strukturne reforme) jezgro ovoga bloka – najviši sloj i viši srednji sloj – raširilo se za široki srednji sloj. Međutim, Macronov stvarni cilj su strukturne reforme sa nizom mjera koje bi radikalno izmijenile socioekonomski model Francuske.
Da bi to proveo on mora svoju društvenu bazu raširiti van građanskog bloka. A jedine grupe koje bi mogle podržati Macrona i njegov neoliberalni reformski program pripadaju ranijem desnom bloku; njima njegova neprecizna obećanja u odnosu na liberalne društvene vrijednosti nisu tako važna.
Macronov drastični neoliberalni reformski program, koji predviđa izmjene u radnom pravu, pomoći za nezaposlene, penzionom sistemu i privatizaciji povlači za sobom značajne finansijske i socijalne nejednakosti. On zbog toga nailazi na velike društvene otpore: U novembru 2018. podigao se pokret Žutih prsluka koji do danas protestuje (iako ne više tako spektakularno).
Obzirom na Macronovu usku bazu, takvi protesti mogu se zaustaviti samo tvrdom policijskom silom i ograničavanjem građanskih sloboda. Zbog toga se danas ne može kao prije tvrditi da Macron ne pripada ni ljevici ni desnici. Njegov program je, kako u gospodarskoj politici tako i društvenom kanonu vrijednosti, čvrsto ukotvljen na desnici jer tamo Macron ima bazu za reformski program.
Međutim, Macronov stvarni cilj su strukturne reforme sa nizom mjera koje bi radikalno izmijenile socioekonomski model Francuske.
Ovi razvoji opovrgavaju fikciju nove podjele između populista i progresivnih. Ipak, Macron se ne može pozicionirati niti kao vodeća figura desnice niti isključivo računati na podršku svoje tradicionalne baze. Razlog je politička borba na desnom spektru. Konzervativne partije kao Les Republicains (LR) su jako trpjele zbog uspona Macrona, ali se nisu potpuno raspale.
Nacionalna organizacija Rassemblement National (RN) Marine Le Pen, koja ima solidnu biračku bazu, također pokušava biti konzervativna i ozbiljna. I konačno, i dio tradicionalne desničarske baze je u društvenim grupacijama koje i dalje cijene francuski socijalni model i nisu posebne pristalice Macronovog neoliberalnog reformskog programa.
Macron zato pokušava sa dvostrukom strategijom da sakupi desni blok. Kao prvo, neoliberalne strukturne reforme će vrlo vjerovatno odbiti jedan mali dio lijeve srednje klase, koja se 2017. priključila građanskom bloku. Međutim, važnije je da on može za sebe dobiti tradicionalnu višu i srednju klasu, koje su ranije podržavale konzervativne partije jer se nadaju na preobrazbu francuskog modela prema uzoru Thatcher. Porede li se Macronove (i Hollandeove) reforme sa tim šta su desničarske vlade u poslednje četiri decenije politički provele, pokazuje se da je Macron bio i jeste znatno neoliberalniji neko svaka od tih vlada.
Druga strategija je zauzimanje raznih identitetsko-političkih tema kao što je takozvani Islamo-gauchisme, koju Macron i njegova partija zastupaju u javnoj debati da bi se etablirali u desnom spektru građanskog bloka. Tako se brišu granice između „Partija vlade“ kao LREM ili LR i RN Le Pen i definiše politički prostor koji je čvrsto ukotvljen u desnom spektru.
Ljevica bi zbog toga uradila dobro ako bi javnu debatu odvojila od pitanja identiteta, boje kože ili religije i umjesto toga prihvatila gospodarsku strukturu.
Kroz tematiziranje identitetno-političkih pitanja u medijima moguće je sakriti posebno kontroverzne aspekte gospodarske reforme i ublažiti otpore iz društva. Međutim, opasnost je u tome da je tu strategiju legitimirala Le Pen i Macron se sa njom mora boriti za sličnu biračku bazu. Macron izgleda vjeruje da će Le Pen na osnovu njene nekompetentnosti izgubiti predsjedničke izbore 2022. Ali, to je sve samo ne sigurno. Najnovije ankete ukazuju na tijesnu utrku Le Pen i Macrona u prvom krugu, drugi predskazuju Macronu pobjedu sa malom prednošću od samo četiri posto u drugom krugu.
Daje li ova situacija prostor za ljevičarske inicijative? Kad je tradicionalna ljevica izgubila dijelove dobro obrazovane srednje klase, građanski blok ih je vjerovatno jednom za svagda slomio. Lijeva strategija može samo pokušati sa programom, koji se drastično razlikuje od onoga Parti Socialiste iz 2017, sakupiti novu društvenu bazu.
Politička debata koja u središte stavlja konkretne materijalne probleme – i politička partija, koja je sposobna da ponudi programatsku alternativu neoliberalnim reformama – može oživjeti novi lijevi blok.
Ljevica bi zbog toga uradila dobro ako bi javnu debatu odvojila od pitanja identiteta, boje kože ili religije i umjesto toga bavila se gospodarskom strukturom (dakle, neoliberalnu pretvorbu socijalno-ekonomskog modela u Francuskoj). Ipak, većina društva zagovara institucije koje Macronov program pokušava demontirati: Obrazovanje za sve, socijalna sigurnost i javna zdravstvena zaštita.
Bruno Amable je profesor političke ekonomije na Univerzitetu Ženeva. On je član akademskog udruženja Society for the Advancement of Socio-Economics (SASE) i od 2010. urednik u Socio Economic Review. Njegove aktuelne težišne tačke istraživanja su komparativni kapitalizam i politička ekonomija institucionalnih izmjena.
Autor/ica 👤 Bruno Amable
