Visoka inflacija

Povezani članci

• Gadafi za plaćenike uzeo gladnu djecu Afrike
• UN: Pregovori u Libiji ušli u završnu fazu
• Lavrov: Ruski vazdušni napadi preokrenuli situaciju u Siriji
• Evropski parlament glasa o rezoluciji o Srebrenici
• Kina spremna pomoći u denuklearizaciji Korejskog poluostrva
• Njemačka u ratu protiv stranke opasnije od Hitlerove

Foto: DPA

Da li država trebala kontrolisati cijene da bi prigušila inflaciju? Prije da ne, jer onda riskira da time ostvari upravo suprotnost.

Piše: Kerstin Bernoth i Alexander Kriwoluzky  – ipg-journal.de  – 26.01.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Visoke cijene energije, globalna uska grla u isporukama i visoki troškovi zbog korona mjera pogurale su na mnogim mjestima potrošačke cijene u visinu i dovele su potrošače u alarmantno stanje. Gledajući na visoku inflaciju čuju se tu i tamo zahtjevi da država konačno mora djelovati. Trebala bi na primjer zabraniti povećanje cijena ili zamrznuti cijene. Državna kontrola cijena zvuči u početku kao jednostavno i efikasno sredstvo protiv i dalje rastućih cijena. Pitanje je ipak da li je država uopšte pravi akter da suzbija simptome suviše visoke inflacije.

U osnovi važi ono što studenti ekonomije uče već u prvom semestru: Pri potpunoj konkurenciji preduzeća ne mogu cijene proizvoljno podizati inače će ih konkurencija istisnuti sa tržišta. Oni su „preuzimatelji cijena“ i cijena njihovih dobara i usluga odgovara njihovim (marginalnim) proizvodnim troškovima. Državna regulacija cijena prema tome smanjuje ponudu ako prihodi više ne pokrivaju troškove proizvodnje. Posljedica su prazni regali i neregulisano crno tržište sa veoma visokim cijenama. Ovo mnogima izgledati poznato jer je oboje u jednom dijelu Njemačke do 1990. bilo gorka realnost. Zašto se, pitanje je, ovaj prijedlog upravo sada živo diskutuje ako ekonomska teorija i doživljena realnost odgovaraju jedno drugom kao rijetko kada?

Da li je država uopšte pravi akter da suzbija simptome suviše visoke inflacije?

Ipak se isplati prijedlog preciznije pogledati a ne odmah vaditi palicu i napadati ga. Argument zagovornika regulacije cijena je da potpuna konkurencija ne vlada u svim sektorima gospodarstva. Na tržištima, na kojima djeluje samo jedan veliki ili malo velikih ponuđača, preduzeća mogu stvarno ostvarivati visoke dobitke time što koriste svoju tržišnu moć odnosno svoju monopolsku poziciju i zahtijevaju cijene iznad svojih (graničnih) troškova. Ovakva situacija postoji naprimjer u energetskom sektoru koji važi kao jedan od glavnih pokretača sadašnjeg rasta cijena.

Dalji argument zagovornika državne regulacije cijena je da se time može reducirati jaka fluktuacija cijena, kakva se mogla vidjeti proteklih mjeseci u toku pandemije korone kod važnih građevinskih materijala i poluproizvoda za industrijsku proizvodnju i koja je opteretila pogođene aktere. Kontrole cijena su zbog toga atraktivne posebno kod važnih sirovina čije cijene na međunarodnim tržištima jako variraju. Argumentacija je da to povećava sigurnost u planiranju kod domaćinstva i proizvođača.

Argument zagovornika državne regulacije cijena je da se time može reducirati jaka fluktuacija cijena, kakva se mogla vidjeti proteklih mjeseci u toku pandemije korone kod važnih građevinskih materijala i poluproizvoda za industrijsku proizvodnju.

Međutim, postoje dobri razlozi protiv državne kontrole cijena. Na jednu stranu teško je utvrditi „pravu“ visinu eksternih cijena. Ovdje postoji veliki rizik da se napravi greška koja onda vodi manjoj ponudi i dugoročno čak višim cijenama. Osim toga u konačnici se postavlja pitanje kod kojih roba i usluga treba kontrolisati cijene. Takvo određivanje na političkom nivou otvara sva vrata korupciji i lobiranju. Također i pitanje da li su korekture cijena u skladu sa pravom može otežati njihovu primjenu. Sa ograničenjem najamnina u Berlinu uvedena je nedavno jedna kontrola cijena u Njemačkoj koju je Ustavni sud kao nezakonitu opet ukinuo.

U slučaju tržišta energenata mogle bi se kontrole cijena vrlo teško provesti. Cijene energenata utvrđuju se na svjetskom tržištu na kojem nacionalni i uredi EU imaju malo uticaja. Ako bi se Gazpromu propisala fiksna cijena firma bi jednostavno prestala da nudi zemni gas u Njemačkoj.

Čak iako se kontrole cijena uvode u najboljoj namjeri nose u sebi rizik da koče rast i napredak. To leži između ostaloga i na tome da regulacija cijena pomjera potrošnju od nesubvencioniranih roba na subvencionirane robe. Osim toga gornje granice cijena mogu smanjivati profitnu maržu proizvođača i time kočiti preduzetničke aktivnosti što se negativno odražava na zaposlenost i rast produktivnosti.

Sa ograničenjem najamnina u Berlinu uvedena je nedavno jedna kontrola cijena u Njemačkoj koju je Ustavni sud kao nezakonitu opet ukinuo.

Uzmimo opet kao primjer berlinsko ograničenje najamnina. Od januara 2020. vlasnici stanova smiju od novih iznajmljivača zahtijevati samo još najam bez troškova od maksimalno 9,80 evra po kvadratnom metru. Položaj ne igra nikakvu ulogu, samo godina gradnje i opremljenost. Samo nova gradnja nakon 2014. bila je izuzeta. Što je u početku zvučalo kao pozitivna vijest za iznajmljivače pokazalo se međutim kao katastrofa.

Dok je potražnja za saniranim stanovima starije gradnje zbog atraktivne najamnine u odnosu na nove stanove rasla, opala je ponuda jer su iznajmljivači zbog male marže svoje stanove prodavali ili investitori nisu više investirali u saniranje ruiniranih starih stanova. Istovremeno su enormno porasle najamnine za novoizgrađene stanove tako da za porodice sa normalnim prihodima jedva da su bile podnošljive. Nedostatak stanova za iznajmljivanje na berlinskom tržištu se dakle zaoštrio umjesto da se kroz kontrolu cijena riješi.

Promjene cijena u pojedinim sektorima mogu međutim imati sasvim druge uzroke: Ako se naprimjer promjene proizvodni procesi ili globalna potražnja na osnovu demografskih ili razvojno političkih trendova. Naprimjer jako rastuće tržište elektroautomobila, koje je i politički željeno, će sljedećih godina podstaknuti potražnju za bakrom i litijumom. Ovo kretanje uticaće i na cijene. Da bi se one mogle uskladiti ne smiju biti regulisane.

Čak iako se kontrole cijena uvode u najboljoj namjeri nose u sebi rizik da koče rast i napredak.

Krene li dakle država sa kontrolama cijena da bi suzbila inflaciju, mogla bi ostvariti upravo suprotnost onoga što želi i u mnogim pogledima štetiti gospodarstvu. Umjesto toga trebale bi se druge institucije postaviti ovim izazovima. U prvoj liniji tu je Evropska centralna banka (ECB) čiji glavni cilj je stabilnost cijena. Centralna banka sa njenom predsjednicom Christine Lagarde ne smiju dozvoliti da inflaciona očekivanja izmaknu kontroli. Najveća opasnost je trenutno u tome da bi rastuća inflaciona očekivanja mogla dalje razbuktati inflaciju. Osim transparentne komunikacije sa javnošću potrebno je da se ECB pripremi na brzu, restriktivnu promjenu kursa u svojoj novčanoj politici ukoliko bi to postalo neophodno sljedećih mjeseci. Samo to da ECB transparentno komunicira da se priprema, može poboljšati povjerenje u ECB kao čuvara stabilnosti cijena i ukotviti inflaciona očekivanja na inflacionom cilju od dva posto.

Da bi se suprotstavili monopolu i njegovoj zloupotrebi u Evropi postoji još jedna moćna institucija koja je sebi stvorila dobar glas: Generalna direkcija za konkurenciju Evropske komisije i njena šefica Margrethe Vestager. Ukoliko bi uzrok visoke inflacije stvarno bio monopol mogla bi direkcija ovaj problem znatno efektivnije rješavati nego bilo koja druga institucija. Zato, gospođo Lagarde i gospođo Vestager, Vi ste na potezu!

Dr. Kerstin Bernoth zamjenica je voditelja Odjela za makroekonomiju i prodekanica Centra za diplomske studije na DIW Berlin (Njemački institut za ekonomska istraživanja).

Dr. Alexander Kriwoluzky je profesor makroekonomije na FU Berlin i rukovodilac Odjela makroekonomije na DIW Berlin (Njemački institut za ekonomska istraživanja).

ipg-journal.de