Velika pljačka

Povezani članci

• Hajde da prestanemo da se pretvaramo
• London i Brisel se nadaju dogovoru uoči Božića
• Čovjek koji bi mogao okončati američku krizu
• Novi val protesta na Tajlandu, demonstranti otvorili vatru na zgradu zgradu vladajuće partije
• Proizvod polarizacije
• Zašto bi broj K mogao biti ključan za drugi val pandemije COVID-a 19?

Foto: DPA – The Great Train Robbery iz 1896: Prije je za krađu velikih novčanih iznosa još bilo potrebno vatreno oružje.

Američka pomoć je akcija spašavanja preduzeća koja su dvanaest godina gospodarila neodgovorno – na trošak poreskih obveznika.

Piše: David Dayen
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Prije dvanaest godina zamolile su banke, koje su godinama neodgovorno dijelile pozajmice bez osiguranja, za akciju spašavanja. Ministarstvo finansija formulisalo je za institucije, koje su htjele novac od Kongresa, papir na tri stranice sa osnovnim podacima, međutim nije postavilo nikakve uslove i čak je preskočilo i kontrolu usklađenosti sa višim propisima. Demokrati su u početku  uskratili svoju saglasnost, govorili su o crnim fondovima bez obaveze javne kontrole i još gorim stvarima, ali su popustili nakon što je izvršena dopuna sa par, ustvari beznačajnih, kontrolnih mehanizama i obećane mjere pomoći za obične ljude. Iza akcije spašavanje od preko 700 milijardi dolara sakrivale su se stvarne isplate od nekoliko biliona dolara iz emisione banke SAD, međutim, pošto je Kongres bio uvezan u spašavanje sistema on je to prešutio.

Dvanaest godina kasnije taj scenario se ponavlja. Samo nekoliko tjedana nakon ekstremnih mjera za socijalno distanciranje ministarstvo finansija pokrenulo je obiman program spašavanja, ovoga puta za cjelokupno gospodarstvo. Prema prvobitnom prijedlogu zakona cjelokupne mjere spašavanja ostale bi šest mjeseci u tajnosti. Demokrati su uskratili svoju saglasnost, govorili su o crnom fondu i još gorim stvarima ali su popustili nakon što je dodano nekoliko beznačajnih kontrolnih mehanizama i obećana pomoć za obične ljude. Kontrolni mehanizmi su čak bili isti kao kod paketa spašavanja 2008. godine: kontrolni nadzorni odbor od pet članova i generalni inspektor za program.

O obimu ovoga paketa spašavanja do sada se nije dovoljno izvještavalo. Brojka o kojoj se govori glasi 500 milijardi dolara. Od toga 75 milijardi dolara ide na branšu zrakoplovstva i preduzeća kojima se daje nebulozna „relevantnost za nacionalnu sigurnost“. Ostalih 425 milijardi služe kapitaliziranju kreditnog okvira emisione banke SAD sa obimom od 4,25 biliona dolara. Moguće gubitke iz ovoga kreditnog programa platiće u potpunosti poreski obveznici.

Krediti sada doduše ne ostaju tajni ali će se najčešće kontrolisati tek naknadno bez prava na pozivanje svjedoka a kontrola se ograničava u osnovi na pisanje izvještaja. Kako treba jedan mali podfinansirani petočlani nadzorni odbor da otkrije prevare u kreditnom okviru obima 4,25 biliona dolara? Usto sadašnja vlada izričito polazi od toga da nije obavezna podnositi Kongresu nikakve dokumente.

Kako treba jedan mali podfinansirani petočlani nadzorni odbor da otkrije prevare u kreditnom okviru obima 4,25 biliona dolara?

Ne radi se dakle o dva biliona dolara nego prije o šest biliona dolara, od kojih će se 4,3 biliona dolara velikodušno i u većem dijelu bez uslova širokom rukom podijeliti na šefove koncerna i akcionare. Tako može novčana artiljerija ispaliti miljarde za plaćanje poslovodstava ili za fuzije, za kupovinu preduzeća u krizi ili za druge finansijskotehničke mjere, koje se mogu izmisliti u knjigovodstvu. I kada se preduzeće oporavi novac može dalje teći na investitore što je već u fazi kreditiranja moguće u formi dividendi.

Ne postoji obaveza da se zadrže zaposleni, puno više ova preduzeća zahvaljujući (neophodnoj) regulativi da novac za nezaposlenost (i za radnike na odmoru, male samostalne i slobodne profesije) mogu četiri mjeseca podići na 100 posto prosječne zarade mogu relativno nekažnjivo otpuštati radnike. Ali glavna stvar je da članovi porodice Trump ne mogu koristiti ovaj novac za spašavanje, dakle sve je u redu.

Kod Bailout radi se o pljački koja se dešava pred našim očima. Program spašavanja ne brine se o krizi Corone. On se brine za preduzeća koja su dvanaest godina neodgovorno gospodarila i sad su tako ranjiva da bi im već mala smetnja od samo nekoliko tjedana mogla slomiti vrat.

Gospodarenje na kratki rok  i nestvaranje  rezervi kapitala donijeli su rekordne dobitke investitorima koji se sada mogu kupati u novcu. I sada su baš oni kojima treba pomoći: Finansijeri i mali dio stanovništva koji je značajne sume investirao u akcije. U stvarnosti njima se već pomoglo: Kada je Wall Street saznao da će oni biti spašeni akcije i obligacije su odmah probile plafon. Najveće svjetsko udruženje fondova BlackRock razvija programe spasavanja za emisionu banku i mogao bi iz toga jasno profitirati ako emisiona banka kupi neke od njenih fondova, što će se vjerovatno dogoditi.

Gospodarenje na kratki rok  i nestvaranje rezervi kapitala donijeli su rekordne dobitke investitorima koji se sada mogu kupati u novcu. I sada su baš oni kojima će se pomoći.

Time se cementira nepravedni sistem koji je većinu američkog stanovništva gurnuo u strašnu nevolju. Normalni ljudi dobiće zavisno od prijema pomoć od maksimalno 1200 dolara i malo osiguranje za izgubljenu platu za četiri mjeseca. Preduzeća dobijaju hrpu novca da bi očuvali svoj sistem i da bi mogli uništiti nepodnošljivu konkurenciju.

Pošto su mala preduzeća postavljena u vlastiti program oni ne mogu profitirati od 4,3 bilona dolara novčane blagodeti. Za njih je predviđeno 300 milijardi dolara i tako se može lako izračunati ko dobija više potpore. Osim toga oni mogu zatražiti pozajmicu samo ako zadrže sve svoje zaposlene; ovaj uslov ne važi za velika preduzeća. Dok američka emisiona banka, koja svojim kanalima može bez problema raspodijeliti novac, organizuje programe spašavanja za velika preduzeća, za mala i srednja preduzeća biće nadležan nesrećni savezni ured Small Business Administration. On je već u prošlosti bio meta kritike jer je već u njihovim programima za kreditne garancije u vrijednosti od samo nekoliko milijardi dolazilo do zakašnjenja. Kako će oni savladati raspodjelu 300 milijardi? Monopolisti dobijaju prednost u obradi, male firme moraju izvlačiti brojeve za čekanje. Rezultat će sa velikom sigurnošću biti masivna koncentracija moći.

Progresivni na Kapitolu sa kojima sam govorio su bijesni. „Vremenski ograničena pomoć za preživljavanje radnika i bilioni za spašavanje nekih poslovodstava i elita da bi gospodarska nejednakost ostala“, rekao je jedan savjetnik demokrata u predstavničkom domu.

„U ovoj dosada neviđenoj krizi postaje jasnije nego ikada ko nešto vrijedi za Trumpovu bezobzirnu vladu“, rekao je Maurice BP-Weeks iz Action Center on Race and the Economy. To je u redu ali ta izjava važi za cijeli politički sistem a ne samo Trumpa.”To da vodeći demokrati glasaju za Mnuchinov crni fond dokazuje da su oni preumorni, suviše slabe volje, da bi se njima mogla povjeriti vlast”, tvrdi  s pravom Jeff Hauser iz Revolving Door Projecta.

Ovaj zakon je sramna podvala i potvrda za to kako funkcioniše vlast i spašava samu sebe. I demokrati u Kongresu su u tom učestvovali. Vođa frakcije Chuck Schumer drži Senat čvrstom rukom. Demokrati će jadikujući stajati sa strane, dok se novac upućuje korporativnim elitama. To odgovara njihovom stilu: samo ne djelovati, neučinkovito privlačenje pažnje je sasvim dovoljno.

ipg-journal.de