Velika abdikacija

Nažalost, političari su njezin savjet ignorirali. Međutim, trenutno sve više slušam o još zlokobnijoj godini. Odjednom inače mirni ekonomisti spominju 1931., godinu kad se sve raspalo. Sve je započelo bankarskom krizom u malenoj europskoj zemlji Austriji. Austrija je pokušala spasiti banke, no zbog troška spašavanja koji se oteo kontroli vlada je ugrozila vlastitu solventnost. Problemi male Austrije nisu smjeli utjecati na svjetsko gospodarstvo, no u praksi su stvorili paniku koja se proširila cijelim svijetom. Zvuči li vam poznato? Međutim, najvažnija je pouka 1931. godine opasnost od političke abdikacije. Snažnije su europske vlade mogle pomoći Austriji u rješavanju problema. Središnje banke, naročito francuska središnja banka i američke Savezne rezerve, mogle su učiniti znatno više da Austriji pomognu u rješavanju problema. No oni koji su imali moć u svojim rukama nisu se iskazali – svi oni koji su mogli i trebali djelovati izjavili su da je to tuđa odgovornost. A eto, ista se stvar danas ponavlja u Europi i Americi. Prisjetimo se najprije kako su europski vođe pristupili bankarskoj krizi u Španjolskoj (Zaboravimo na Grčku, koja je višemanje izgubljen slučaj, sudbina Europe prelomit će se na Španjolskoj.) Baš kao što je bio slučaj s Austrijom 1931., španjolskim bankama očajnički treba novi kapital, no solventnost španjolskih banaka danas je ugrožena kao što je tada bila i austrijska. Što bi europski vođe – koji itekako žele spriječiti širenje španjolske krize – trebali učiniti? Očito je da europske vjerovničke nacije na ovaj ili onaj način trebaju preuzeti dio financijskih rizika koji prijete španjolskim bankama.

Međutim, Njemačkoj se to neće svidjeti – ipak, kako je u pitanju opstanak samog eura, preuzimanje dijela rizika trebao bi biti malen ustupak. No nije tako. Europsko je “rješenje” bilo pozajmiti novac španjolskoj vladi i reći joj da sama izvuče svoje banke iz krize. Financijska su tržišta vrlo brzo shvatila da se time ništa neće riješiti te da će španjolska vlada samo dublje zapasti u dug. Europa je trenutno u dosad najvećoj krizi. Međutim, ne smijemo se smijati Europljanima jer se i tvorci američke politike ponašaju jednako neodgovorno. I ne govorim samo o republikancima u Kongresu, za koje se često čini da namjerno pokušavaju sabotirati gospodarstvo. Spomenut ću Savezne rezerve Sjedinjenih Američkih Država. Rezerve imaju takozvani dvojnu ulogu – tragati za stabilnošću cijena i ostvariti punu zaposlenost. U lipnju su rezerve objavile najnovija gospodarska predviđanja, prema kojima neće ostvariti nijednu od tih uloga jer će inflacija biti niža, a nezaposlenost znatno veća od očekivane u sljedećih nekoliko godina. To su grozna predviđanja, a Upravi rezervi to je jasno. Čelnik rezervi Ben Bernanke osobito upozorava na štetu koju bi Amerika mogla pretrpjeti od dosad neviđeno visoke dugoročne nezaposlenosti.

Što, stoga, Savezne rezerve predlažu kao rješenje te situacije? Gotovo ništa. Doduše, u lipnju su najavile neke mjere koje bi navodno trebale potaknuti oporavak gospodarstva. Međutim, ja smatram da otvoreno mogu reći da svatko tko je upoznat s ovom situacijom te mjere smatra bijedno neodgovarajućim – minimumom onoga što bi Savezne rezerve mogle učiniti da odagnaju optužbe da baš ništa ne rade. Zašto Savezne rezerve ne žele djelovati? Ja mislim da ih plaše oni republikanci iz Kongresa, da se boje poduzeti bilo što što bi se moglo protumačiti kao politička pomoć predsjedniku Obami, a zapravo su Savezne rezerve, baš kao i Europska središnja banka, američki Kongres i njemačka vlada, odlučile da je izbjegavanje gospodarske katastrofe odgovornost nekoga drugog. Ništa se od toga ne bi smjelo događati. Baš kao i 1931., zapadne nacije imaju dovoljno sredstava da izbjegnu katastrofu te da potaknu ponovni rast, a mi smo danas u prednosti utoliko što, za razliku od naših pradjedova, znamo kako dolazi do depresija i kako ih dokrajčiti. Međutim, od znanja i sredstava nema ništa ako ih oni koji njima upravljaju ne iskoriste. A upravo se to događa. Temelji svjetskog gospodarstva nisu sami po sebi toliko strašni, ali mene i mnoge druge ekonomiste jezom ispunjava gotovo univerzalna abdikacija s trona odgovornosti. 

The New York Times