Ukrajinska heroina?

Povezani članci

• Haradinaj podnio ostavku zbog poziva Suda za ratne zločine
• Tramp: Uništiću ekonomiju Turske ako učini nešto nedozvoljeno
• No pasarán
• »Istina o Makedoniji«
• EU: Novi grčki prijedlog dobar temelj za napredak u pregovorima
• Jastrebovi deficita mašu krilima

Foto: telegraph.co.uk

Prvi snimak zarobljene Savčenko se pojavio na internetu netom nakon njenog zarobljavanja. Nju je pred kamerom ispitivao neimenovani istražitelj, vjerovatno oficir bezbjednjak pro-ruskih pobunjenika/separatista. Snimak je prikazao kratko ošišanu, još uvijek uniformiranu Nadiju Savčenko, kako odgovara na isljednikova pitanja. Njeno držanje je bilo puno hrabrije, pa i prkosnije, od držanja nekog običnog zarobljenog vojnika.

Vrlo brzo nakon dešavanja naroda na kijevskom Majdanu i nasilne promjene vlasti, u proljeće 2014. godine se počeo rasplamsavati konflikt u istočnoj Ukrajini, u regiji poznatoj kao Donbas. Sjećam se da sam pratio situaciju, više s osjećajem groženja nego čuđenja, jer je sve ukazivalo da će se u tamo ponoviti naš krvavi scenario. Takvo pucanje društva se dešava samo jednom, i neponovljivo je, dok su posljedice vrlo predvidljive i univerzalne konstante: genocid, urbicid, dehumanizacija i degradacija ljudi u svakom smislu, kao i generalna društveno-ekonomska mizerija koja kasnije traje desetljećima.

Nakon početnih incidenata, jedan od prvih fenomena koji je ukazivao na eskalaciju rata u Donbasu je bilo pojavljivanje raznoraznih domoljubno-patriotskih paravojnih formacija koje su, kako-kome, po nekima štitile a po drugima terorizirale lokalno stanovništvo. Dakle prvi koji su priskočili u pomoć „svojima“ su bili kojekakvi psi rata iz drugih dijelova Ukrajine i Ruske Federacije.

Ovo će možda zvučati paradoksalno, ali u tom prvom valu gostujućih ratnika su se našli dobrovoljci s Kavkaza, zbog čega je jedan od prvih terorizirajućih pokliča upravo bio dobro poznati „Allahu Akbar!“. I da paradoks bude u skladu s ukrajinskim ludilom, ti kavkaski psi rata su se našli suprotstavljeni na obje sukobljene strane. Jedni su bili poslani od strane Ramzana Kadirova, Putinove čečenske marionete, a drugi su bili njihovi sunarodnjaci koji su jedva dočekali da ubijaju bilo koga pro-ruskog opredjeljenja. Vrlo brzo su stigli i volonteri-plaćenici iz drugih zemalja, među kojima je bilo i ljudi iz bivše Jugoslavije, najviše četnika, a bilo je i nešto Hrvata neo-nacista. Svako na „svoju“ stranu, naravno.

Onda su se u par nedjelja tog proljeća istovremeno konsolidirale enklave u istočnoj Ukrajini koje su kontrolirale do zuba naoružane paravojske, okupljene oko novopečenih gospodara rata, koje su u vrlo kratkom roku brendirale svoja imena. Na primjer na pro-ruskoj strani su se pojavile jedinice „Sparta“ i „Somali“ čiji su borci svojim fanatizmom ledili krv u žilama neprijatelja, dok su, „Bataljon Ajdar“ i „Bataljon Azov“ bile najpoznatije ukrajinske dobrovoljačke formacije. Ova dva bataljona su bili popunjavani volonterima iz svih dijelova Ukrajine, i također su postali poznati po fanatizmu njihovih boraca, vrlo bliskih ekstremno desnoj, neo-nacističkoj, ideologiji.

Uglavnom kada je krajem proljeća 2014. godine rat totalno eskalirao, jedna od jedinica Bataljona Ajdar je upala u zasjedu pro-ruskih snaga, te je usljed opšteg haosa zarobljena Nadija Savčenko. Naime radi se o osobi koja je i prije rata bila poznata kao prva žena vazduhoplovka „šturman-operator“ (navigator), helikoptera Mi-24, Ukrajinskih Vazdužnih Sila.

Prvi snimak zarobljene Savčenko se pojavio na internetu netom nakon njenog zarobljavanja. Nju je pred kamerom ispitivao neimenovani istražitelj, vjerovatno oficir bezbjednjak pro-ruskih pobunjenika/separatista. Snimak je prikazao kratko ošišanu, još uvijek uniformiranu Nadiju Savčenko, kako odgovara na isljednikova pitanja. Njeno držanje je bilo puno hrabrije, pa i prkosnije, od držanja nekog običnog zarobljenog vojnika. To je vjerovatno zbog toga jer su ostali, u vrlo mnogo slučajeva, bili mučeni, kako se to inače radi u ratovima. I tako je Savčenko na tom prvom snimku, ali i kasnije, ostavila dojam fanatično patriotski nastrojene ratnice, koja je došla da brani svoju domovinu od ruske agresije. Njen fanatizam je utoliko veći jer se ona, iako oficir zrakoplovstva, dobrovoljno priključila pješadiji, to jeste, ozloglašenom Ajdar bataljonu.

Vidjevši ko im je upao u ruke, i imajući u vidu njenu slavu i status, Rusi i pro-ruski Ukrajinci, su automatski odlučili kapitalizirati svoj plijen. U vrlo kratkom roku, Nadija se našla na teritoriju Ruske Federacije, optužena kao „navodčik“ (onaj koji navodi artiljerijsku vatru), zbog čijeg dejstva su u istočnoj Ukrajini (u blizini grada Luganska) poginula dva ruska novinara, Igor Koneljuk i Anton Voločin. Tim očiglednim pakovanjem je počelo rusko-ukrajinsko kusuranje u čijem središtu se još uvijek nalazi Nadija Savčenko. Sve u svemu, osuđena je na dvadest i dvije godine robije.

Zbog toga je Savčenko postala glavni simbol propagandnog rata između Moskve, moskovskih ukrajinskih „štićenika“ i Kijeva. Rusima i pro-ruskim Ukrajincima je ona simbol povampirenog kvislinškog nacifašističkog zla (sljedbenica Stjepana Bandere, ukrajinskog domaćeg izdajnika u Drugom svjetskom ratu), dok je u očima njihovih, sad već smrtnih neprijatelja, Savčenko žena-heroj (sljedbenica Stjepana Bandere, borca za slobodu Ukrajine i heroja u borbi protiv Staljinove Crvene armije). Znači kako kome…

Tim Ukrajincima kojima je Savčenko simbol borbe protiv ruske invazije, okupacije i putinizacije njihove zemlje, njeno herojstvo je toliko veliko da su je medijima proglasili ukrajinskom Ivanom (Jovankom) Orleankom. To mitificiranje je do nas došlo putem teksta u banjalučkim Nezavisnim novinama u kojem je ukrajinski Ambasador, Oleksander Levčenko, objavio članak „Nadija Savčenko, ukrajinska heroina.“

Ambasador Levčenko opisuje dešavanja oko Nadije Savčenko koja mogu a ne moraju biti u skladu s istinom. No to sada nije ni bitno, uzmimo kao pretpostavku da su svi navedeni podaci u članku potpuno tačni, ali je sam lik ove žene-ratnika, kao i ostalih dobrovoljaca vrlo upitan, jer moraš biti veliki fanatik, domoljubno zatupljen i žedan krvi, da prevališ toliki put da se biješ takvim žarom protiv svojih sunarodnjaka (i Rusa), kao što je to napravila Savčenko. Stoga je njeno pretvaranje u modernu Jovanku Orleanku vrlo prikladno, jer verovatno u čitavom Srednjovjekovlju nije bilo poremećenijeg i tragičnijeg lika od Orleanke. Drugačije se ne može opisati djevojčica koja u trinaestoj (13) godini čuje božiji glas, i koja, vodeći se vjerskim fanatizmom, krene u borbu protiv engleskog osvajača s nepunih šesnaest (16) godina. Njen fanatizam je bio toliko žestok da je postala nepoželjna čak i svojoj strani, te su je, kada je pala u ruke podčinjenim Borgonjama (Burgundincima), ovi predali Englezima, nakon čega je kažnjena sudom „svoje“ katoličke crkve, te je spaljena na lomači u dobi od devetnaest (19) godina, a da Karlo VII „od Francuske“ nije mrdnuo prstom da je spasi.

Ambasador Levčenko, piše kako je rat „po svojoj prirodi mrska i podla pojava, ali upravo u neljudskim uvjetima rata često se rađaju heroji, velikani ljudskog duha koji postaju simbol nacije i čija imena žive vjekovima.“ To je tačno, ali Savčenko nije ta heroina! U ovom ukrajinskom košmaru su jedine heroine one ukrajinske majke i žene, koje su od prvih dana svojim tijelima blokirale ukrajinske „vojenkomate“ (regrutne centre), ne dajući svoju djecu, muževe i očeve u besmisleni rat u kojem ni kratkoročno ni dugoročno neće profitirati niko, pa ni domoljubni tajkuni. Te heroine, kojih najviše ima u ratom nezahvaćenim dijelovima Ukrajine, su najviše zaslužne što nije suludo poginulo još više Ukrajinaca.

A rat je po konzervativnoj antropološkoj definiciji bratoubilačka pojava. U tom smislu naš rat je bio vrlo bratoubilački, s tim što je nama religija bila najveći, pa skoro i jedini, element različitosti. U Ukrajini ne računaju ni na taj „luksuz“ jer je većina Ukrajinaca iste pravoslavne vjere.