U nedoumici lijevo: Povratak bankstera*

Povezani članci

• Francuska slavi Macronov nastup u Vašingtonu: Festival šamara
• Donatorska konferencija za Siriju: Potrebno devet milijardi dolara pomoći
• EU povjerovala Ašgabatu i Turkmenistan ostaje bez pomoći u borbi protiv pandemije
• Prosječna plata u Češkoj na kraju 2017. godine po prvi puta prešla 30.000 kruna (2.300 KM). Najveći porast imali prosvjetni i administrativni radnici
• Sud u New Yorku: Trump i njegova kompanija godinama obmanjivali banke i osiguravajuća društva
• Samočišćenje atmosfere slabi

Banke su se podučile iz finansijske krize? Ma daj! Jedan govor Jürgena Fitschena, ko-predsjednika Deutsche Bank, dokazuje: Arogantnost industrijskih finansijera nije slomljena. Kad će se civilno društvo početi braniti?

Kolumnu piše: Jakob Augstein
Preveo: Ešref Zaimbegović

Protekle sedmice Jürgen Fitschen, ko-šef Deutsche Bank održao je govor na jednoj bankarskoj konferenciji u Frankfurtu. Takve sjednice se stalno održavaju a Fitschen drži uvijek nekakav govor. Međutim ovo obračanje imalo je nešto u sebi. Javnost to skoro da nije ni zapazila. Greška. Fitschenov govor čovjeku oduzima dah.

Ko je mislio da su bankari naučili nešto iz finansijske krize saznao je ovdje da je situacija puno lošija. Najmoćniji bankar Njemačke branio se protiv uticaja politike i ismijavao je nastojanje da makar malo ograniči ludost neomeđenog finansijskog tržišta. Vidljivo je: arogantnost ovih ljudi se vratila tamo gdje je bila prije krize. Oni nisu ništa naučili – ali oni se nemaju čega ni bojati. Politika je zakazala.

 “Besmislica” – ova riječ se stalno javljala u Fitschensovom govoru. Time je bankar odbijao skoro svaku kritiku koja je bila poslije velike krize upućena internacionalnim bankama. Podsjetimo se straha koji je svojevremeno osjetila javnost kada je saznala značenje “too big to fail” (“suviše velika da bi pala” prim.prev.): neke banke su postale tako velike da država nije mogla dozvoliti da one propadnu. Od tada su tražene konsekvence. Međutim Fitschen kaže: “ Vrijeme je da prestanemo ponavljati ovu besmislicu.”

Ili razdvajanje investicionih i poslovnih banaka čime bi rizici ulagačkih operacija bili odvojeni od normalnih kreditnih poslova? Fitschen: “Smisao sistema razdvojenih banaka do sada nisam shvatio.” Ili porez na finansijske transakcije koji bi trebao malo reducirati vratolomni tempo internacionalne trgovine na berzama? Fitschen: “prilično besmisleno”. Ili globalna pravila za banke? Fitschen: “ Tada nemamo izgleda na uspjeh.” I uopšte: više sigurnosti ne smije ići tako daleko da ugrožava konkurentnost. “Ako napravite auto koji ide samo 20 kilometara na sat imate vjerovatno siguran auto ali pokušajte ga prodati.”

Je li to dovoljno?

Ne, to nije dovoljno. Fitschen ide još dalje. Što se tiče veličine banaka on ima poseban argument: Veličina ne može biti samo problem nego prednost. Jedna velika banka, mislilo se na JP Morgan, morala je pokriti ogromne gubitke u Londonu ali je to nije uzdrmalo. U vezi sa ovim plaćena je i kazna od skoro milijardu dolara. Tako saznajemo da banke moraju biti sve veće i zbog toga da bi mogle platiti kazne koje dobijaju zbog njihovih, dijelom nečistih poslova.

Konačno i dileri droge moraju svoj posao širiti da bi zaradili novac za advokate. Pretjerano upoređenje? Svejedno da li u Dubaiju, u Brüsselu, u New Yorku ili negdje drugdje Deutsche Bank ima pravna odjelenja. I svuda su slični prigovori: prevarantski poslovi, omogućavanje pranja novca, skrivanje rizika, manipulacija kamatama i prirodno tu je još proces sa naslijednicima Leo Kircha.

Naš sistem je čista oligarhija

Jürgen Fitschen je nastupio da bi razjasnio “promjenu kulture”. On je za to očigledno pogrešan čovjek. Najbolje što se o ovom banksteru može reći je da bi se on dopao Ničeu: “Ne treba nikada reći: ‘To i to nisi trebao uraditi’, nego uvijek samo: ‘Kako začuđujuće da to nisam uradio već sto puta.’”

Mi živimo u vremenu koje niko bolje nije opisao nego Hilmar Kopper, jedan od predhodnika Fitschena: “Još nikada u istoriji ljudstva nije kolalo toliko novca kao danas, još nikad nije se moglo sa njim trgovati tako brzo. I još nikada nije ovaj novac koristio cijelu planetu kao teren, kao što je to danas slučaj u eri globalizacije.” Mi vjerujemo da to sve već odavno znamo. Ali jesmo li to stvarno razumjeli? Jer snaga ovoga novca se konačno suprotstavlja snazi politike. A politika stalno zakazuje.

Međunarodni monetarni fond  procjenio je još 2009. troškove i rizike finansijske krize na više biliona dolara. A od 2008. dovele su špekulacije sa životnim namirnicama do gladomora i revolta u nekoliko desetina zemalja.

Neko kao Fitschen neće na tome ništa promjeniti. Kako mi na to reagujemo? Kad smo zahtjevali od naših političara da se suprotstave takvim ljudima? Ili u najmanju ruku da se takvom čovjeku kao Fitschen ne ulaguju? Umjesto što ga zovu na “Susret vodećih gospodarstvenika” kao što je uradio “Süddeutsche Zeitung” prošlog vikenda. Umjesto što mu podižu mali publicistički spomenik kakav je začudo bio skoro u “Die Zeit” : “Kada je Fitschen nekada sa ocem izlazio u prirodu naučio je da se sve ne može imati pod kontrolom, naprimjer vjetar i vrijeme. Važilo je, iskoristiti povoljan trenutak ali prije svega biti strpljiv i kada se desi nešto neočekivano ne predavati se nego nastaviti. Možda tvrdoglavo ali također sa izvjesnom poniznišću.”

Mi smo se navikli na to da u našem privrednom sistemu ne vlada narod a još manje aristokratija. – nego samo izabrani. Naš sistem nije ni demokratski niti aristokratski. To je čista oligarhija.

Dobitak teče akcionarima, bonusi bankarima – ali riziko nosi država. Na tome se od finansijske krize nije ništa promjenilo. To je jedan nemoralni sistem. i nema ništa zajedničko sa tržišnim gospodarstvom. To je perverzna forma klijentelističkog kapitalizma. To je od države odobrena pljačka zajednice.

Pritom to može biti jednostavno: ako je jedna banka tako velika da njen krah nebi bio podnošljiv – tada je i ta banka sama nepodnošljiva. Preduzeće koje je u privatnim rukama a mora biti spašavano državnim novcem je besmislica. Ono mora ili biti rastavljeno na manje dijelove – ili mora preći u državno vlasništvo i tamo vođeno ne prema principu dobitka nego kao dio državne uprave. To zvuči malo dosadno. Ali tako treba da bude. Podržavljenje – to bi bilo rješenje.

• bankster – spojenica riječi bankar i gangster. Pojam prvi puta korišten 1937. od belgijskog političara Degrella kao pežorativna oznaka za visoko postavljene finansijere

spiegel.de