ENG
Povezani članci
Foto: DPA
Ekstremisti su u poletu u Latinskoj Americi. Birači koji glasaju iz protesta osjećaju se osnaženim, centar je istrošen. Pobjednici bi mogli biti novi autokrati.
Piše: Sandra Weiss – ipg-journal.de
Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović
Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro je, doduše, najprominentniji i najblistaviji, ali nikako ne i jedini desničarski ekstremist u Latinskoj Americi. Tu je, naprimjer, Javier Milei iz Argentine. On ima neuredno puštenu kosu i radikalan, provokativan diskurs. S rečenicama kao „Porezi su pljačka“ i „Socijalne pomoći su asocijalne jer ljudi postaju ovisni o političarima“, ovaj anarhistički ekonomist je dobio 17 posto glasova i ušao u kongres. U Čileu je također ekstremni desničar došao u drugi krug izbora za predsjednika: Jose Antonio Kast vidi sebe kao naslijednika vojne diktature, obećava čvrstu ruku protiv kriminalaca i migranata i namjerava radikalno smanjiti poreze.
Kada je 2019. u zemljama u kojima vladaju konzervativci – Ekvadoru, Kolumbiji i Čileu, došlo do masovnih protesta, neofašisti su ubrzo izbacili kurioznu teoriju zavjere: Radi se o „difuzno – molekularnoj revoluciji“ komunista, rekao je, naprimjer, bivši predsjednik Kolumbije Alvaro Uribe da bi diskreditirao demonstrante.
Na drugoj strani ideološkog spektra je podjednako brutalno. U Nikaragvi ljevičarski sandinistički vlastodržac Daniel Ortega smatra svakog kritičara „teroristom i neprijeteljem domovine“. Njegova supruga i kopredsjednica Rosario Murillo vidi ustajanje antikrista kad netko govori o demokratiji i i ljudskim pravima. U Meksiku predsjednik Andres Manuel Lopez Obrador vrijeđa univerzitete, feministkinje, organizacije za ljudska prava, naučnike i sve neoliberalne, konzervativne, korumpirane, novo obogaćene i „orijentirane na uspon“, ako ga kritiziraju.
Latinska Amerika je 2021. tako polarizirana kako nije bila od vremena vojnih diktatura i građanskih ratova 70-ih i 80-ih.
Kubanski šef države Miguel Diaz-Canel koristi ljevičarski pandan „difuzno-molekularne“ revolucije i govori o imperijalističkom američkom pokušaju državnog udara kad Kubanci na ulicama zahtijevaju slobode i kraj socijalističke loše ekonomije. U Boliviji socijalistički predsjednik Luís Arce vidi pučiste iza protesta protiv njegove vlade. I u Hondurasu Xiomara Castro iz ljevičarske partije Libre želi na predsjedničkim izborima krajem novembra skinuti sa vlasti narko diktaturu Nacionalne partije. Ovi sa svoje strane upozoravaju na „komuniste i ubojice djece“ iz Libre.
Latinska Amerika je 2021. tako polarizirana kako nije bila od vremena vojnih diktatura i građanskih ratova 70-ih i 80-ih. Ekstremi vode verbalni rat, demokratski centar je istrošen i diskreditiran. Posebno su dezorijentirani mladi birači. Prema istraživanju Vanderbilt University, ljudi između 18 i 25 godina posebno često sumnjaju u demokraciju i u socijalnim medijima dopuštaju da budu lakše namamljeni teorijama zavjere ili autoritarnim pokretima. Ponekad dolaze u putanju konzervativno-religioznih pokreta kao Pro-Familia, u drugim slučajevima kao libertarni thunk tank u okruženju pokreta Tea Party u SAD ili navodno modernih boraca protiv korupcije kao što je deničarski, libertarni pokret Slobodni Brazil (MBL). Oni su 2016. bili pokretačka snaga iza protesta koji su doveli do postupka oduzimanja mandata ljevičarskoj predsjednici Dilmi Rousseff.
Partije centra, bilo da su socijaldemokratskog ili kršćanskodemokratskog obilježja, svojim umjerenim tonovima gotovo da se i ne primjećuju u medijima i javnosti osim ako su potrebne u parlamentu kao „kingmaker“, da bi vladajućima obezbijedili većinu. Nada da time djeluju umjereno, isplati se samo rijetko i nosi opasnost da se političari, koji su spremni za pregovore, u očima mnogih birača diskreditiraju kao oportunistički lovci na pozicije.
Partije centra svojim umjerenim tonovima gotovo da se i ne primjećuju u medijima i javnosti.
Propadanje tradicionalnih partija ima više razloga. Za neke od njih su same krive zbog korupcije i nesposobnosti za programsku i pesonalnu obnovu. Neki imaju svoje korijene u prevelikim očekivanjima birača. Demokratija će, tako su se nadali mnogi nakon kraja diktatura i građanskih ratova 1990-ih, donijeti ne samo ljudska prava i miroljubivu političku alternativu, nego i više pravde i gospodarski napredak. To je uspjelo samo dijelom. Gotovo sva narodna gospodarstva rasla su zahvaljujući globalizaciji ili su kao Meksiko i Čile doživjela čak dramatične modernizacijske pomake. Međutim, međunarodni ekonomski okvirni uslovi mijenjaju se veoma polako. Dok industrijske države izvoze auta, mašine i luksuzna dobra s visokom dodanom vrijednošću, Latinska Amerika i dalje uglavnom proizvodi poljoprivrednu kolonijalnu robu, sirovine ili potrošna dobra u jeftinim proizvodnim radionicama.
U socijalnom izjednačavanju vlade Latinske Amerike idu veoma polako. Bogatstvo kaplje usporeno – drugačije nego što je vladajuća neoliberalna gospodarska teorija obećala. Suviše malo obrazovana i neproduktivna je bila radna snaga i premalo konkurentno sposobna često oligopolska gospodarska struktura. Istovremeno su elite spriječile modernizaciju poreznih, radnih i socijalnih sistema koja je bila neophodna da bi se smanjila, od kolonijalnog vremena postojeća razlika između siromašnih i bogatih. Međutim, to bi značilo više porezne pravde i manje privilegija. Od takve konfrontacije suzdržavaju se političari koji, u pravilu, potječu iz tih istih elita. Smanjenje privilegija izazvalo bi medijski rat i ispraznilo izborne kase.
Demokratija će, tako su se nadali mnogi nakon kraja diktatura i građanskih ratova 1990-ih, donijeti ne samo ljudska prava i miroljubivu političku alternativu, nego i više pravde i gospodarski napredak.
Jedno vrijeme to je bilo nadomješteno rastom cijena sirovina poput nafte ili soje. Kase vlade su se punile izvoznim porezom ili višim dobicima državnih sirovinskih koncerna u prvoj deceniji novog milenija. To se dogodilo istovremeno sa socijaldemokratskim „roza crvenim talasom“. S povećanim državnim izdacima za socijalnu pomoć i investicijske programe socijalisti i socijaldemokrati su mogli prekriti nedostatak strukturnih reformi. Siromašni su nešto dobili, bogatima nije uzeto ništa i svi su bili zadovoljni.
Pandemija i urušavanje svjetskog gospodarstva, zajedno s nadolazećom sistemskom krizom kapitalizma kroz smanjenje resursa, promjene klime i rast stanovništva, raspršili su ovu iluziju. Prijete borbe za raspodjelu i izgleda da će ceh prva platiti demokratija: Podrška za nju smanjuje se već nekoliko godina kako otkrivaju ankete Latinobarometro i Vanderbilt University. Prema poslednjima, 25 posto birača smatra da su autoritarni režimi bolja forma vladanja. U Peruu i Gvatemali je više od polovine upitanih odgovorilo da bi podržali državni udar ako bi to okončalo korupciju.
Elite su spriječile modernizaciju poreznih, radnih i socijalnih sistema koja je bila neophodna da bi se smanjila, od kolonijalnog vremena postojeća razlika između siromašnih i bogatih.
Prema Latinobarometro, 70 posto stanovništva regije je nezadovoljno sa demokratijom. Uprkos tomu, 49 posto smatra je najboljom formom vladanja. Samo 13 posto otvoreno se izjašnjava za autoritarne režime, a 27 posto nema nikakvo mišljenje o formi vladanja. To na početku može djelovati umirujuće, ali 2010. je podrška demokratiji bila 63 posto. Frustacija, osjećaj neprimjećenosti ili neuspjeha, kao i strah od budućnosti i strah od gubitaka prazne se u demonstracijama, ali se primjećuju i u biračkim kutijama.
Tamo ekstremisti imaju lak plijen. Autsajderi sve češće slave iznenadne uspjehe. Milei i Kast su primjeri za to. Međutim i Peruanci su nedavno izabrali marksističkog učitelja seoske škole za predsjednika, koji otada posrće iz jedne krize kabineta u slijedeću. Gvatemalci su glasali za jednog poslovnog čovjeka koji koji izbacuje rasističke i klasne izreke, a podržavan je i od vojske i organiziranog kriminala. Svi su došli na vlast demokratskim izborima.
To isto važi za Nayiba Bukele u Salvadoru, koji je ostvario ubjedljivu pobjedu. Izdanak jedne trgovačke porodice, napravio je političku karijeru, doduše u ljevičarskom Oslobodilačkom frontu Farabundo Marti (FMLN), a onda se posvađao s vodstvom partije pa sad vlada s vlastitim pokretom nazvanim „Nove ideje“. Nije, međutim, jasno u čemu se ove ideje sastoje. Žustri tviteraš, milenial, nekad ispada progresivan, nekad autoritaran. Predsjednik koji je na vlasti od 2019., u svakom slučaju je konzekventan u progonu kritičara i razgradnji institucionalne protuteže. Bukele, naprimjer, nije imao nikakav problem da neomiljene suce pošalje u prijevremenu mirovinu ili da s vojskom upadne u kongres ukoliko ovaj nije glasao u njegovom interesu ili je predugo debatirao. „Autokrati koji su došli na vlast izborima normalno trebaju dva mandata da bi sahranili demokratiju“, kaže brazilski politolog Oliver Stuenkel. Bukele bi mogao uspjeti u jednom mandatu.
Prijete borbe za raspodjelu i izgleda da će ceh prva platiti demokratija.
Nije svugdje marš autoritarnih populista tako bezobrazan kao u Salvadoru. Ima zemalja poput Urugvaja i Kostarike, koje su otpornije prema ekstremistima i autoritarnim figurama. Međutim, tendencija postoji i ona je uznemirujuća jer populisti, u pravilu, nemaju odgovor na opravdanu brigu birača niti na velika pitanja budućnosti. Njihovi recepti su slični kako lijevo, tako i desno – permanentna polarizacija i mobiliziranje baze protiv navodnih neprijatelja, personalizam, militarizacija, autoritarizam, politizacija pravosuđa, razgradnja institucija.
Kratko rečeno, radi se o gušenju drugačijeg mišljenja kroz kooptiranje i zastrašivanje radi izgradnje vlastite moći i stjecanja beneficija. Izbori mogu pritom biti samo sredstvo za ostvarenje tog cilja, pogotovo ako su autokrati popularni kao Bukele ili ako mogu manipulirati izbornim sistemom kao Ortega. Međutim to ne smije zamagljivati činjenicu da oni ne provode politiku nego antipolitiku, odnosno anuliraju svaku debatu kao osnovu za političko iznalaženje pravih odluka.
Populisti, u pravilu, nemaju odgovor na opravdanu brigu birača niti na velika pitanja budućnosti.
Zabrinjavajuće je to da se autoritarni vladari ne suzdržavaju od kriminalnih mahinacija. U Nikaragvi i Venecueli, naprimjer, kriminalne organizacije pod zaštitom vlade eksploatiraju rudu zlata da bi izbjegli međunarodne mehanizme sankcija. U Hondurasu libertarni investitori, uz odobrenje predsjednika, grade privatne gradove, jednu vrstu eksteritorijalnih enklava, koje imaju potencijal za nove porezne oaze i pranje novaca. Politika i organizirani kriminal se pritom vidljivo stapaju.
Birači prepoznaju ovu klopku najčešće tek kad je suviše kasno i demokratski izlaz preko izbora nije više moguć. Venecuela je najjasniji primjer za to. Kod podrške demokratiji i upravo je Venecuela, sa 68 posto, na drugom mjestu u regionu iza Urugvaja sa 74 posto. Izgleda da su se građani Venecuele, u međuvremenu, pokajali zbog svog flertovanja s antipolitikom.
Sandra Weiss je politologinja i nekadašnja diplomatkinja. Kao slobodni dopisnik iz Latinske Amerike piše, između ostalih, za Die Zeit i Die Welt.
Autor/ica 👤Sandra Weiss
