Turski izbori i zapadne iluzije

Turski izbori 14. maja privlače značajnu međunarodnu pažnju, a veliki mediji ih nazivaju „najvažnijim izborima 2023. godine”.

Čini se da se mnogi na Zapadu nadaju da će Turci konačno zamijeniti predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovu Partiju pravde i razvoja (AKP), s popustljivijim liberalnim vodstvom koje će donijeti duboku promjenu u unutrašnjoj i međunarodnoj politici zemlje.

To bi se moglo pokazati kao pusta želja. Čak i ako Erdogan bude nadglasan, a to je veliko ako, njegovo nasljeđe sigurno će opstati.

Na Zapadu se turski predsjednik opisuje kao “drugi Putin”, populistički autokrat koji izaziva podjele i koji je odlučan slijediti svoj san o carstvu. Kritiziran je zbog upravljanja sveprisutnim sistemom nepotizma, slabe ekonomije, visoke inflacije i devalvacije valute.

Nasuprot tome, njegov glavni suparnik, opozicioni kandidat Kemal Kilicdaroglu, prikazan je kao sklon sporazumu, skroman i odgovoran vođa koji će obnoviti demokratiju i popraviti odnose sa Zapadom ako pobijedi. Očekivano, takve su opise osudili turski proerdoganovi mediji i ismijali ih kao arogantne i izmišljene.

Erdogan ojačao bazu

Kako se bliže izbori, još nije jasno ko će biti sljedeći predsjednik. Većina nacionalnih anketa predviđa tijesnu utrku Erdogana, koji zaostaje za Kilicdarogluom za nekoliko postotnih bodova. Ali anketari su općenito nepouzdani, a čini se da mnoge birače više vodi netrpeljivost prema Erdoganu nego ljubav prema Kilicdarogluu.

U stvarnosti, pobjeda je natjerati ljude da se pojave na glasačkom mjestu, a sadašnji predsjednik pokazao se prilično domišljatim u okupljanju svoje baze. Kao iskusan političar i karizmatični borac, Erdogan je ojačao svoju bazu među konzervativcima ruralne i radničke klase. Čini se da su njegove pristalice predanije i uvjerenije u njegov reizbor nego što je opoziciona koalicija od šest stranaka predana svom kandidatu i stoga je vjerovatnije da će izaći na izbore, bilo po kiši ili suncu.

Erdogan, jasno, razumije da se izbori dobivaju i gube uglavnom zbog domaćih, a ne vanjskih poslova. Iskoristio je, dakle, poluge države u svoju korist, dajući uoči izbora velike najave o nadolazećoj sudbini Turske.

Ako Erdogan pobijedi, sigurno će udvostručiti svoje domaće i vanjske ciljeve, naročito prema Rusiji, Evropi i SAD-u. Nastavit će slijediti hibridni pristup prema velikim silama balansirajući interese Turske sa Zapadom i Rusijom. Zadržat će članstvo Turske u NATO-u dok će jačati trgovinske i geopolitičke odnose s Rusijom.

Kilicdaroglu bi, s druge strane, mogao biti sklon preokrenuti neke od domaćih političkih i ekonomskih politika svog prethodnika i poništiti neke od neliberalnih mjera donesenih nakon neuspjelog puča u Turskoj 2016. u korist većeg institucionalizma. No, sudeći prema historijskom zapisu, čelnici u Turskoj i drugdje nastoje zadržati izvršne ovlasti i privilegije koje su naslijedili od svojih prethodnika. Lakmus test za Kilicdaroglua može biti njegova spremnost i sposobnost da poništi Erdoganove ustavne reforme i vrati parlamentarni sistem.

Kilicdaroglu, koji nema iskustva u vanjskoj politici, bio je fokusiran na domaća pitanja i posrnulu ekponomiju. Ako bude izabran, vjerovatno će ublažiti ton Turske prema zapadnim i partnerima iz NATO-a i ukloniti njen veto na članstvo Švedske u vojnoj alijansi.

Možda će biti promjena, ali i kontinuiteta

No, teško da bi žrtvovao unosan ekonomski i energetski odnos Ankare s Moskvom – pogotovo jer je bilateralna trgovina prošle godine dostigla 70 milijardi dolara – kako bi zadovoljio Zapad. S bivšim Erdoganovim saveznikom i strategom Ahmetom Davutogluom koji je sada na njegovoj strani, Kilicdaroglu će vjerovatno zadržati aktivni regionalni i međunarodni položaj Turske, koji je, uprkos nekim neuspjesima, služio ekonomskim i geopolitičkim interesima zemlje. Kad je riječ o nacionalizmu, sekularizmu i kurdskom pitanju, možda će doći do nekih promjena, ali će ipak biti kontinuiteta.

Stoga nemojte očekivati da će Turska napraviti zaokret i vratiti se na stanje prije 2002. godine, a kamoli odustati od svog poboljšanog geopolitičkog položaja regionalne sile s kojom treba računati.

Zaista, nade Zapada za resetovanje s Ankarom mogle bi pasti u vodu, ali to možda i nije toliki problem u Washingtonu i Briselu.

Obje su strane bile realisti kada je riječ o vanjskoj politici uprkos mnogo retorike o načelima i ljudskim pravima. A sudeći po njihovom popuštanju autokratskim bliskoistočnim režimima, njihovi interesi općenito su važniji od vrijednosti. Zapad će stoga prihvatiti da Turska ima regionalne aspiracije, bez obzira na ishod izbora.

Nakon dvije decenije na vlasti, Erdogan je radikalno transformisao unutrašnju i vanjsku politiku Turske i bilo bi teško to vratiti unazad, pogotovo jer se njegov AKP pojavio kao moćna politička snaga s prodornim društvenim i birokratskim uticajem. Voljeli ga ili mrzili, mora se priznati da je Erdogan bio dosljedan predsjednik koji će ostaviti traga u Turskoj bez obzira na to pobijedi li ili izgubi na predstojećim izborima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.