Turska djeca i dalje pate, 100 dana od potresa

Scene kojima sam svjedočio nakon potresa 6. februara u Turskoj nisu ličile na bilo šta što sam vidio prije. Pored naizgled beskonačnih gomila ruševina, poziva u pomoć ljudi koji su doživjeli neizrecivi gubitak i herojske borbe za potragom, znam kako nikada neću zaboraviti iz tih dana su prazni, smrznuti pogledi na dječjim licima.

Dok su ljudi kopali kroz ostatke srušenih domova u nadi da će naći voljene, nisam mogao prestati misliti kako će se bilo ko, a naročito djeca, oporaviti od takvog razaranja.

A 100 dana kasnije, djeca i dalje pate.

Skrbnici i školsko osoblje u pogođenim područjima timovima Save the Children kako djeca, pošto se ne mogu nositi sa emocijama, pokazuju daleko više agresije. Kazali su nam kako se javilo povećanje i fizičkog i emotivnog nasilja u grupama prijateljstva, te kako neka od djece koja ne napadaju druge sami sebi nanose povrede.

Timovi za podršku

Sa druge strane, porodice nam govore kako im djeca i dalje mokre u krevetu tokom noći. Ovo stanje koje se relativno lako može riješiti i koje je obično znak nemira ili zlostavljanja kod djece, postalo je veliki izvor nemira i sramote za mnoge porodice koje i dalje nemaju pristup mjestima gdje mogu lako i brzo oprati uprljane plahte.

Djeca su reagirala na ovu katastrofu bez presedana i poremećaj svog života na razne načine. Na primjer, nekoliko djece sa invaliditetom, koja su se mogla izraziti zahvaljujući stalnoj pomoći i obrazovanju, od potresa nisu rekli niti jednu riječ.

Jedan otac iz južne turske provincije Hatay, po imenu Hasan*, nedavno je razgovarao sa mojim kolegama o posljedicama koje nakon zemljotresa ima njegov 12-godišnji sin Ali*. On govori kako dijete ima strah od javnih mjesta, da bude sam, pa čak i da ide u toalet bez roditelja.

Hasanova porodica je izgubila dom i mnogo članova porodice u katastrofi. Našem timu je rekao, dok mu suze teku obrazima, kako se bori sa tugom i kako je udario svoje dijete nekoliko puta.

Timovi za podršku mentalnom zdravlju iz Save the Childrena pružaju psihološku prvu pomoć roditeljima kao što je Hasan, a koji se okreću negativnim mehanizmima nošenja sa stresom i šalju osobe kojima treba dodatna pomoć partnerima koji daju besplatnu psihološku pomoć.

Roditelj se pokušavaju prilagoditi novoj stvarnosti, no izazovi sa kojima se suočavaju su ogromni. Mnogi pokušavaju preživjeti u pretrpanim uvjetima sa 20 ljudi u jednom šatoru. Takva gužva ne da omogućava fizičko, mentalno i emocionalno zlostavljanje djece (naročito djevojčica) već i porodice nemaju privatnost koju očajnički trebaju.

Roditelji i djeca trebaju svoga prostora da žive dostojanstveno i bore se sa traumama. Oni isto trebaju pristup psihosociološkoj i pomoći za mentalno zdravlje kako bi mogli izboriti se sa emocijama. Bez toga, moglo bi doći do slučajeva porodičnog i seksualnog nasilja.

Pretrpanost je opasnost i za socijalnu i koheziju zajednice. Hatay, jedna od provincija koje su najteže pogođene potresima, jedan je i od najstarijih gradova svijeta sa mnogim nacionalistima. Različite zajednice stoljećima su tu živjele u harmoniji jedna uz drugu. Tokom posljednje decenije su došli i mnogi Sirijci koji su pobjegli od rata. Sa više od polovine broja stanovnika koji su sada u skloništima, hatajske zajednice su natjerane živjeti jedna povrh druge i prisutno je povećanje podjela i tenzija između grupa.

Kao i uvijek, djeca najviše pate od ovih tenzija koje tinjaju između zajednica. Nedavno sam pitao 11-godišnju djevojčicu Neslihan* šta ona misli da treba kako bi imali harmoniju u zajednicama, odgovorila je: “Trebamo naučiti živjeti zajedno”.

No, nada je zarazno osjećanje. A, uprkos svim izazovima, vidimo kako djeca prave male korake ka oporavku.

Od zemljotresa smo posjećivali djecu u selima širom provincije Hatay i pružali podršku njihovom mentalnom i psihosocijalnom oporavku kroz igre i aktivnosti. U početku su mnoga djeca oklijevala da učestvuju ili im je bilo teško da se povežu sa drugima. Međutim, nakon nekoliko posjeta smo počeli uviđati postepene promjene njihovih stavova. Sve više djece se uključivalo, dovodilo prijatelje, a kako su grupe rasle i oni su bili razigraniji i povezaniji – dakle ponovo su postali djeca. Mogli ste vidjeti osjećaj olakšanja na licima njihovih roditelja.

Majka Fatma* nam je rekla: “Nema škola niti igrališta, djeci je dosadno. Niko nije došao da se igra sa njima osim vašeg tima. Zahvaljujući vama, moje dijete može zaboraviti potres i osjećati se normalnije, iako je to samo na nekoliko sati”.

Tačka pucanja

Stotinu dana kasnije, zaleđeni pogled koji sam vidio na početku kod mnoge djece izgleda kao da se povlači. No, moramo znati kako je oporavak i liječenje proces koji traje mjesecima, ako ne i godinama. Obzirom na težinu katastrofe i ogromnu štetu koja je nastala, mnoga djeca i njihove porodice će i dalje doživljavati stres i tugu godinama koje dolaze dok nastoje da povrate svoje živote.

Kako potresi iz 6. februara padaju na listi globalnih vijesti, ne smijemo zaboraviti da ova katastrofa nije samo odnijela desetke hiljada života i mnoge ostavila bez krova nad glavom, već je dovela dječje mentalno zdravlje do tačke pucanja i uništila njihovu psihosociološku dobrobit. Bez prave podrške, oni će i dalje patiti u godinama koje dolaze.

Osigurati da se djeca osjećaju ponovo sigurno i povratak osjećaja normalnosti čim prije je od krucijalne važnosti kako bi se izbjegle dugoročne posljedice po njihovo zdravlje, dobrobit i razvoj. Možemo i moramo staviti djecu u sami centar sve borbe za oporavak – kolektivna budućnost naših zajednica ovisi o tome.

*Imena su promijenjena kako bi se zaštitila privatnost pojedinaca.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.