Trump je kriv!

Povezani članci

• Časne bi majci rekle da je dijete umrlo, a onda bi ga prodale. Ovo je jeziva priča o Crkvi u Španjolskoj
• Egipatska vojska upozorila demonstrante da se ne približavaju kasarnama
• Venecuela izlazi iz Organizacije američkih država, najavio Maduro
• „Smrt partnera nagovještava vlastito umiranje“
• Romi u Slovačkoj uskoro bez krova nad glavom
• Tuča u turskom parlamentu, povrijeđeno nekoliko poslanika

On to može: Sačuvati privilegije elita iako birati mogu mase – foto: DPA 

Kad bi to bilo tako jednostavno… Nezadovoljstvo sa demokratijom raste u cijelom svijetu a i lijeve partije snose odgovornost za to.

Piše: Sheri Berman – 03.09.2020.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U novembru se u SAD održavaju najvažniji izbori posljednjih generacija. Predsjedništvo Donalda Trumpa je otkrilo i pojačalo duboke probleme u američkom društvu i demokratiji. Ukoliko Trump i njegova republikanska partija pobijede nastale štete mogle bi biti nepopravljive. Ko SAD ili budućnost demokratije uzima ozbiljno mora se u osnovi pozabaviti sa pitanjem kako je u najbogatijoj i najmoćnijoj zemlji svijeta nastupio haos i propadanje. Pokušaji objašnjavanja spadaju u dvije kategorije.

Jedni objašnjavaju problematiku „odozdo na gore“ i koncentrišu se na strukturni gospodarski razvoj. Kaže se da rastuća nejednakost, smanjena socijalna mobilnost, rastući prekarijat i sve veći jaz između dinamičnih velegradova i ruralnih regiona koji slabe – sve skupa posljedice kapitalističkog razvoja posljednjih decenija – mijenjaju preferencije i prioritete građana. Ovo povlači sa sobom nezadovoljstvo sa demokratijom i rastuće prihvatanje desničarskog populizma.

Drugi naglašavaju sociokulturalni razvoj. Kroz povećano doseljavanje, mobilizaciju manjina i žena kao i jako izmijenjene pozicije mnogi građani  – posebno u unutrašnjosti zemlje naseljeni religiozni bijelci sa niskim obrazovanjem – osjećaju se kao „stranci u vlastitoj zemlji“ i odbijaju „elite“ koje navodno preziru njihove vrijednosti i tradicije, isto kao i doseljenike i manjine koji pljačkaju njihove pretpostavljene resurse i šanse. Oni zbog toga podržavaju populiste koji se bore protiv statusa quo.

Drugi pristup objašnjenju ide „odozgo na dole“ i uzima u fokus političke odluke i ponašanje moćnih političkih aktera. U američkom kontekstu radi se o tome da su (prave) elite i posebno bogati pretvorili republikansku partiju u sredstvo za zaštitu vlastitih interesa sa posljedičnom pojavom jednog duboko podijeljenog društva i izrabljivanja demokratije.

Hacker i Pierson naglašavaju, kao i drugi istraživači, da je većina američkog stanovništva sa svojim gospodarskim predstavama postavljena više u lijevi centar. Ipak republikanska partija već decenijama slijedi uporno desničarsku „plutokratski populističku“ gospodarsku agendu.

Jacob Hacker i Paul Pierson spadaju u najpoznatije zasutupnike ove druge perspektive. U njihovoj, u SAD upravo objavljenoj knjizi, Let Them Eat Tweets: How the Right Rules in an Age of Extreme Inequality oni dograđuju na svojim ranijim radovima, kao i radovima drugih istraživača, i isporučuju vjerovatno najrazorniju verziju ove argumentacije.

Hacker i Pierson naglašavaju dugu predistoriju desničarskog populizma u SAD. „Jako pomjeranje“ prethodilo je usponu Trumpa, koji je bio posljedica upornog kretanja u desno njegove partije i koje je tom usponu pomoglo. Kao i drugi poznavaoci politike SAD Hacker i Pierson ukazuju na to da republikanska partija stoji znatno više desno nego njene „sestrinske“ partije u Evropi i da je sličnija francuskom Rassemblement National nego britanskim konzervativcima (demokrati u međuvremenu čuvaju profil tipičnog lijevog centra ili čak umjerene partije.).

Gospodarske preference plutokrata, koji podstiču ovo pomjeranje, puno odudaraju od onih koje ima većina birača, pa i republikanskih: Hacker i Pierson naglašavaju, kao i drugi istraživači, da je većina američkog stanovništva sa svojim gospodarskim predstavama postavljena više u lijevi centar. Ipak republikanska partija već decenijama slijedi uporno desničarsku „plutokratski populističku“ gospodarsku agendu. Primjer za to su dvije najneomiljenije političke mjere republikanaca posljednjih godina, poreska reforma iz 2017. sa smanjenjem poreza preduzećima i stalni pokušaji da se sruši Affordable Care Act ili „Obamacare“: Obje su većinom podržane samo od partijskih donatora koji imaju godišnji prihod veći od 250 000 dolara.

Kako uspijeva republikanska partija da vodi politiku koja je toliko jasno protiv „interesa cjelokupnog američkog društva“ a da njihov otpor ne izaziva protu udar? Ili uopšteno pitano: Kako dovodi partija napredak gospodarskog sistema, koji generira velike nejednakosti, u sklad sa tim da mora dobiti glasove onih kojima iz toga nastaju najveći nedostaci? Prema Hackeru i Piersonu to je „konzervativna dilema“ koja postoji već odavno: Kako sačuvati privilegije elita kada mase mogu glasati?

Prema Hackeru i Piersonu mora se, da bi se razumijeli duboki problemi američke demokratije, u prvom redu vidjeti, kako su republikanske elite ciljano „iz postojećih predrasuda izvukle kapital da bi sebi stvorile političke prednosti“.

Za njih odgovor leži na dlanu: Da bi ostvarili neophodne glasove za izbornu pobjedu elite moraju pozornost biračkog tijela odvratiti od negativnih posljedica njihove gospodarske politike i njegovu pažnju usmjeriti na socijalne i kulturalne teme. „Republikanci“, kažu Hacker i Pierson, „brane nejednaku raspodjelu bogatstva posredstvom bjelačkog identiteta. Oni su ogoljeli demokratiju da bi sačuvali plutokratiju.“

Ova strategija obuhvata širenje strahova od doseljenika, potpirivanje mržnje protiv crnaca i druge trikove koji bijelim biračima, a posebno onima iz radničkog sloja daju osjećaj da su njihove tradicije i njihov identitet u opasnosti. „Ovo katastrofalno okretanje ka tribalizmu koji se oslanja na rasizam i stalno širenje straha otvara plutokratama njihove šanse. Republikansko biračko tijelo ostalo je vjerno svome timu iako njihov tim poreske novce dijeli bogatim, briše programe koji su u njihovu korist i ne preduzima očigledne mjere da poboljša njihov život.“

Organizacija i mobiliziranje bijelog biračkog tijela od republikanskih elita bilo je podržano od „agresivnih i u sebe zatvorenih grupiranja“ koje su specijalizovane na „širenje gnjeva“ i „politiku mržnje“ kao naprimjer National Rifle Association ili kršćanski desničari. Također i brzo rastuća „industrija gnjeva“ desno orijentisanih medija, koji se najbolje razumiju kako „pojačati osjećanje ugroženosti“ požurila im je u pomoć. I kada sve to nije bilo dovoljno za većinu republikanci su se okrenuli prljavim trikovima „od oduzimanja biračkog prava preko ekstremno partijskih pomjeranja izbornih okruga do zakona i praktika koje su otvarale brane krupnom kapitalu“.

Prema Hackeru i Piersonu da bi se dalekosežni problemi američke demokratije razumjeli mora se prvo pogledati kako su republikanske elite ciljano „iz postojećih predrasuda izvukli kapital da bi sebi stvorili političke prednosti“. Bez ovih „manipulacija od strane elita i podgrijavanja bijesa“, argumentiraju oni, ljudi u SAD bili bi otvoreniji „za umjerenija politička stanovišta i strategije“.

Zapadnoevropski populisti nisu mogli manipulisati sa izbornim okruzima, plašiti birače ili ogromnim privatnim novcem mjenjati izborne rezultate. Uprkos tomu oni su uspjeli ostvariti pristup i u nekim slučajevima čak i političku moć.

Let Them Eat Tweets daje izvanredan uvid u istoriju SAD. Međutim iz evropske perspektive objavljuju se i neke praznine. Mnogi faktori koje su predstavili Hacker i Pierson u Zapadnoj Evropi nisu ili su slabo prisutni a uprkos tomu tamo se dešava slično. Mi nemamo istu eklatantnu nejednakost, isti pad socijalne mobilnosti i tako dalje, što su u SAD posljedice plutokratske politike republikanske partije. Ipak i u Evropi se povećava ksenofobija, nativizam, desničarski populizam i nezadovoljstvo sa demokratijom. Zapadnoevropski populisti nisu mogli manipulisati sa izbornim okruzima, plašiti birače ili ogromnim privatnim novcem mijenjati izborne rezultate. Uprkos tomu oni su uspjeli ostvariti pristup i u nekim slučajevima čak i političku moć.

Pošto se u Hackerovoj i Piersonovoj analizi ne nalaze ljevičari ostaje time jedna odlučujuća dinamika neobrađena. Kao što obojica ubjedljivo predstavljaju, uspjeh republikanske partije i desničarskih populista se u osnovi zasniva na tome da se pažnja biračkog tijela prebacuje sa gospodarskih na negospodarske teme i od klasnog na etnički identitet. Ali može li se ovaj mehanizam analizirati bez da se ne uzmu u obzir partije ljevice i posebno činjenica da su one posljednjih decenija svoj (ljevičarski) gospodarski profil razvodnile i okrenule sve više negospodarskim temama i neklasnom identitetu?

Osim toga tačno je doduše da desničarska gospodarska politika republikanske partije odstupa od gospodarskih preferenci biračkog tijela koje su postavljene u lijevi centar ali istovremeno odstupaju u socijalnim i kulturelnim pitanjima preference biračkog tijela u SAD i od onih demokratske partije, kako to pokazuju ankete koje su proveli Hacker i Pierson. To isto važi za birače u Evropi koji u socijalnim i kulturelnim pitanjima stoje većinom desno od socijaldemokratskih i drugih ljevičarskih partija.

Trump i od njega prezentirani plutokratski populizam prijete da razore američku demokratiju. Međutim, da bi se problemima pred kojima stoje SAD i druge demokratske zemlje temeljito pristupilo mi trebamo umjesto izvanrednih analiza posebnih slučajeva jednu široku komparativnu studiju o raznolikim faktorima koji danas širom svijeta šire nezadovoljstvo demokratijom i podstiču populizam.

Sheri Berman je profesorica političkih nauka na Barnard koledžu univerziteta Kolumbija. Težišne tačke njenih istraživanja obuhvataju evropsku istoriju i politiku, razvoj demokratije, populizam, fašizam i istoriju ljevice.

ipg-journal.de