Trauma transformacije

Povezani članci

• Nizozemska: Privedeno preko 150 osoba treće noći nasilnih protesta
• Brexit i migracija glavne teme dvodnevnog samita EU
• Otvoreno pismo: Naučnici traže od Trumpa da se pridržava dogovora sa Iranom
• NASA predstavila prvu posadu astronauta koja će leteti na Mesec posle 50 godina
• Merkel u krupnom planu, socijaldemokrati skrivaju Steinbruecka
• Putin u Budimpešti: Gas za Mađarsku i nakon isteka ugovora

Foto: DPA – Strah od gubitka radnih mjesta i viših izdataka.

Istočna Evropa kritikuje klimatsku politiku EU iz straha od ponovne deindustrijalizacije. Uprkos tomu želi se surađivati.

Richard Filčák  04.11.2021.

Intervju sa Richardom Filčakom. Pitanja postavljala Claudia Detsch.

Richard Filčak je voditelj Instututa za forecasting (prognoziranje) na Slovačkoj akademiji nauka.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Do 2030. EU hoće da reducira svoju emisiju CO2 za 55 posto. Sa svojim paketom mjera „Fit for 55“ Evropska komisija je za to dala konkretne prijedloge zakona. Međutim, posebno u istočnoj Evropi prijedlog komisije naišao je na oštru kritiku. Zašto?

Da bi se razumjela kritika na „Fit for 55“ i na ekološku agendu u cjelini mora se posmatrati politički krajolik i narativi pogođenih zemalja. Dijelom se ova kritika može povezati sa jakim uticajem neoliberalnih gospodarskih razmišljanja u srednjoj i istočnoj Evropi, sa nacionalizmom i rastućim nepovjerenjem prema „Zapadu“. Usto dolazi da se proteklih godina izgradio silan „antikomunizam bez komunista“. Ko govori o državnom planiranju gospodarstva ili nesposobnosti tržišta ili otvori tema socijalne pravde označava se kao „okrenut prošlosti“, „lijevi“ ili „neprijatelj slobode“.

Političke partije lijevog spektra su u padu a Zeleni u javnom shvatanju igraju samo sporednu ulogu. Nove partije kao Pirati u Češkoj ili Progresivne Slovensko u Slovačkoj njeguju doduše zelenu retoriku ali u širokom javnim diskusijama mogu najčešće dobiti malo suglasnosti i imaju samo u nekoliko malo segmenata jaku podršku obrazovanih grupa birača u gradovima. U očima široke većine ove nove grupacije su „neodgovorna“ ili  „naivna“ dječurlija i mnogi ljevičari osjećaju da ih oni podsjećaju na izreku Jutte Ditfurths o „neoliberalima sa biciklom“.

Ko daje ton u javnoj debati?

Dominantno je gledište velikih koncerna koji su politički zastupljeni partijama centra i desnog spektra. To je kombinacija osjetljivosti koje potiču iz prošlosti – Brisel kao nova Moskva, koji komaduje svojim državama članicama – i neoliberalno vjerovanje u slobodno tržište – Brisel kao banda „komunista“ koji samo zbog napričane promjene klime sa beskorisnim, skupim i nepotrebnim zahvatima ruinira naša domaća gospodarstva. Klimatsko političke mjere posmatraju se kao nova varijanta socijalnog transfera sa kojima se uspješni preduzetnici „kažnjavaju“ za svoje učinke.

Brisel izgleda kao neko ko priprema put za koncerne, koji na račun našeg budžeta izgrađuju tržište za zapadne tehnologije. Iako su ovi narativi itekako proturječni jer se naprimjer Brisel istovremeno označava kao ultra lijevi i ultra desni – oni se od medija koji se nalaze u rukama privatnih preduzeća sa voljom prihvataju i padaju kroz migracionu krizu, pandemiju i loše izglede za budućnost kod uznemirenih ljudi na plodno tlo. U ovom kontekstu „Fit for 55“ se često predstavlja kao nepromišljen i skup politički poduhvat koji ima katastrofalan uticaj na gospodarstvo.

Koje mjere se najviše kritikuju – i zašto?

Glavne teme u javnoj debati bile su motor na sagorjevanje i zabrana prodaje novih automobila sa motorom na sagorjevanje od 2035., koje predviđa plan redukcije CO2 u okviru „Fit for 55“. To nije iznenađujuće, jer većina smatra elektro auta suviše skupim a debata je kod privatnih domaćinstava izazvala strah da će ubuduće morati imati veće izdatke.

Druga tačka kritike su troškovi za industriju i posljedice za tržište rada. Slovačka, Češka, Poljska i Mađarska su proteklih decenija enormno profitirale od prebacivanja industrijske proizvodnje iz starih u nove države članice EU. Naprimjer, danas u Slovačkoj 30 posto svih radnih mjesta je u prerađivačkoj industriji.

Nove mjere se često posmatraju kao opasnost za dohodovnu sposobnost domaćih preduzeća. Istovremeno se često skriva da se pogođene zemlje – čak i kad ne bi bilo klimatske politike – moraju uhvatiti u koštac sa nizom problema: Dosadašnji proizvodni i potrošači model nije trajno održiv, radno sposobno stanovništvo se smanjuje; dalji izazovi su automatizacija i prelazak sa proizvodnje sa malom dodatnom vrijednošću na proizvodnju visokovrijednih dobara i usluga.

Šta bi se moglo bolje uraditi da bi se izbjegle prijeteće socijalne neravnoteže? Ili drugačije upitano: Kako bi trebao izgledati paket za zaštitu klime koji odgovara predstavama istočne Evrope?

Sa moga stanovišta politika EU nije problem. Glavni problem leži u državama članicama i povezano je sa tim kakva rješenja one unutar od EU datih okvira svaka za svoju zemlju može naći. Klimatski zaokret bi zahtijevao značajno preuređenje poreskog sistema i socijalne politike u svakoj od zemalja. Pakt „Fit for 55“ možda otvara određene prostore za djelovanje, koji mogu služiti kao polje za eksperimentisanje za mjere za ubrzanje promjena u klimi, ali promjeniti proizvodne sisteme i potrošačko ponašanje je stvar država članica. I ovdje često dolazimo u konflikt sa domaćim gospodarskim interesima – htjeti kod kuće jeftino proizvoditi a u inostranstvu skupo prodavati – ili na primjer sa poljskim ugljenim i energetskim sektorom. To jasno ukazuje na opseg problema. Konflikti postoje i sa ideološkim fanaticima svih boja, sa uticajnim intelektualcima i sa pobornicima neograničeno slobodnog tržišta.

Da je EU komisija nedavno istaknula socijalne aspekte redukcije CO2 i pravedno oblikovanje klimatskih promjena je odlučujuća tačka. Konačno i mnoge srednjo –  i istočnoevropske zemlje vide da mjere za zaštitu klime nisu vještački konstruisane obaveze nego odlučujuće pretpostavke za naše buduće preživljavanje.

Na COP26 u Glazgovu generalni sekretar UN Antonio Guterres je upozorio da čovječanstvo kopa vlastiti grob. Nama ostaje samo još tekuća decenija da usporimo klimatske promjene. Kako će Istočna Evropa reagovati na ovo upozorenje?

U osnovi ne vjeruju srednje – i istočnoevropske zemlje baš potpuno u klimatske promjene ali pošto su koheziona politika i konjukturni program EU ali i drugi finansijski instrumenti povezani sa tim, oni se prema komisiji EU izjašnjavaju za zaštitu klime. To je međutim, samo na riječima.

Međutim, mi moramo sebi također razjasniti da ni jedna jedina zemlja u staroj Evropi nije toliko patila od deindustrijalizacije 1990-ih godina kao srednje – i istočno evropske zemlje koje su pristupile EU – i da je za značajan dio javnosti zaštita okoliša neizbježno povezana sa gubitkom radnih mjesta. U srednje – i istočnoevropskim zemljama razvija se u međuvremenu klimatski pokret ali on je najčešće ograničen na obrazovane i bolje stojeće stanovnike gradova.

Mnoge vlade su označene kao notorni kočničari zaštite klime. Je li to opravdano? Ili je Brisel jednostavno slijep za potrebe srednje i istočne Evrope?

Izuzimajući možda Poljsku, ovo anti držanje je više retoričko nego realno. Ja sam upravo pokušao pokazati više odbijajuće držanje koje je vidljivo u javnim diskusijama. Ali nije tako da bi vlade blokirale zajedničku EU politiku. One stvarno provode dogovorene mjere. Opoziciono držanje cilja ponekad više na to da za sebe dobije jedna ili druga prednost ili bolji tretman – naprimjer niže ciljeve kod zajedničkih napora na zaštiti klime.

Istovremeno su srednje – i istočnoevropske zemlje često u težoj situaciji nego stare države članice EU. One se bore sa odlaskom dobro obrazovanih mladih ljudi; težište njihovih narodnih gospodarstava je u proizvodnji, one nemaju prednosti u područjima istarživanja, razvoja i patenata. Većina dobiti, koji multinacionalni koncerni ostvare u ovim zemljama, odlazi potpuno neoporezovana iz regiona. Osim toga ove zemlje su zbog starenja društva jače okrenute na socijalnu pomoć i medicinsku njegu i postavljeni su politički konzervativnije. Ne bih rekao da je Brisel slijep za potrebe srednje i istočne Evrope. Nasuprot: Koheziona politika imenuje najvažnije probleme u ovom području i bori se sa njima. Međutim mi trebamo jak Bottom – up (odozdo prema gore) angažman u Srednjoj i Istočnoj Evropi.

Istočnoevropska narodna gospodarstva su se proteklih decenija uspješno integrisale u međunarodne lance stvaranja nove vrijednosti – naprimjer kao isporučioci za automobilsku industriju. Kako se ove konkurentske prednosti mogu spasiti u klimatski neutralnoj dogradnji gospodarstva i koju ulogu pritom igra Brisel?

Gospodarska integracija srednje – i istočnoevropskih zemalja u međunarodni lanac stvaranja nove vrijednosti bila je doduše uspješna ali najčešće samo zato jer su one nudile jeftinu ali kvalifikovanu radnu snagu i dobre konkurentne uslove na lokacijama tvornica. Istraživanje, razvoj i usluge sa intenzivnim stvaranjem nove vrijednosti ostaju sa malo izuzetaka u „zemljama majkama“ i sve što je ovdje naseljeno izuzetno jako je pogođeno redukcijom CO2 – kao naprimjer čeličane i livnice, ali također i hemijska industrija, prerada i proizvodnja metala.

Brisel se prema ovim izazovima odnosi stvarno senzibilno. Prije svega novi sistem za izjednačavanje granice CO2 (Carbon Border Adjustment Mechanism, CBAM) je korak u pravom pravcu. Ja sam međutim skeptičan hoće li ovaj sistem preživjeti sučeljvanje sa Svjetskom trgovinskom organizacijom i izdržati ptitisak iz zemalja kao što su Kina i SAD.

Koheziona politika EU je odlučujući faktor za gospodarsku modernizaciju Srednje i Istočne Evrope. Bez te podrške bili bi smo možda miljama udaljeni od tačke na kojoj se danas nalazimo. Koliko dobro će srednje – i istočnoevropske zemlje uspjeti da iskoriste ove šanse i instrumente zavisi u svakom slučaju od njih samih.

ipg-journal.de