To bure baruta će eksplodirati

Povezani članci

• Policija: Napad na džamiju pokušaj terorizma
• Roba se gomila, a Kina posustaje
• U Španiji zbog krize bankrotiralo skoro 9 hiljada firmi
• Merkel i Hollande o migrantskoj krizi
• Njemačka krajem novembra ukida vanredno epidemiološko stanje
• Palestinske demonstrante krote elitne izraelske jedinice, maskiraju se u Arape

Foto: Wikimedia

Zašto su mjere štednje nakon korone izuzetno opasne a dugovi, uprkos opasnosti inflacije, nisu problem, objašnjava američka ekonomistkinja Stephanie Kelton.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Intervju vodio:  Nikolaos Gavalakis

Vi ste jedna od najpoznatijih zagovornica Modern Monetary Theory. U Vašoj knjizi „The Deficit Myth“ Vi pišete da državni deficiti ustvari ne igraju tako važnu ulogu. Šta stvarno mislite time?

Radi se o tome kako se novac izdaje. Republikanci su 2017. u SAD-u povećali deficit time što su smanjili porez na dobit da bi stvorili više investicionih podsticaja za preduzeća. Oni su tvrdili da ćemo doživjeti bum zaposlenosti i investicija. To se nije dogodilo. Ali šta je još važnije: Sav negativni razvoj, u koji su nas dugo ubjeđivali da će nastupiti sa višim deficitom, također se nije ostvario, npr., rastuće kamatne stope, smanjenje privatnih investicija i rastuća opasnost od dužničke krize.

U mojoj knjizi ja polazim od toga da svaki deficit nekome dobro dođe. To je težišna tačka. Jer svaki deficit budžeta znači finansijski višak u nekom gospodarskom sektoru. Zbog toga se jedno poglavlje u mojoj knjizi naziva „Vaše crvene cifre su naše crne cifre“. Odgovarajuće pitanje je: Kome koristi deficit? Od budžetskih deficita koje su napravili republikanci profitirali su veliki koncerni i najbogatiji u društvu.

Demokrati su svojim planom spašavanja za Covid-19 u martu ove godine deficit povećali za skoro dva biliona dolara. Od ovoga deficita profitira sasvim druga grupa stanovništva. Najbogatiji procenat nema od toga ništa ali ima srednji sloj i ljudi sa niskim primanjima, siromašni kao i savezne države, komune i mala preduzeća.

Deficiti igraju važnu ulogu. Međutim, pitanje je: Deficiti za koga i za šta? Pravimo li deficite da bi smo popunili investicione praznine u infrastrukturi, obrazovanju, istraživanju i razvoju, dakle u područjima koja dugoročno povećavaju potencijal produktivnosti narodnog gospodarstva? Ili pravimo deficite da bi smo preduzećima i bogatim ljudima pomogli u neočekivanom dobitku novca?

Mnogi ekonomisti ukazuju na to da se dugovi nekada moraju vratiti.

Kad se država zaduži, ona u ekonomiju uloži više dolara ili eura nego što izdvoji porezom, a zatim nadoknađuje deficit pretvarajući neke od tih dolara ili eura u vrijednosni papir: državnu obveznicu. Američka obveznica nije ništa drugo nego oblik novca koji nosi kamatu.

Vlada SAD-a ima na izbor dva instrumenta: Ona može ubaciti dolar u opticaj ili može ponuditi državne obveznice. Na dolar niko ne plaća kamate ali na obveznice da. Ako vlada izdaje trezorske zapise to znači da je vlada nešto pozajmila, zadužila se i mora te dugove vratiti. Međutim, šta to znači za državu koja stvara novac? Šta znači „otplatiti dugove“? To samo znači da vlada žuti papir ponovo pretvara u zeleni papir.

To znači da država izdate obveznice ponovo povlači sa tržišta; one su dospjele. A kada su dospjele pretvara ih država opet u drugi novčano-politički instrument koji joj stoji na raspolaganju. To je jednostavno jedan elektronski knjigovodstveni postupak. „Otplatiti dugove“ znači samo da se broj u jednoj koloni smanjuje a u drugoj povećava. Mijenja se samo struktura novčane mase: manje obveznica, više novca, to je sve.

Dijelovi gospodarskog i političkog establišmenta u Njemačkoj, među njima nekadašnji kandidati za kancelara Peer Steinbrück i Edmund Stoiber, zahtijevaju „više discipline i manje finansiranja dugovima“. Oni upozoravaju na rastuću inflaciju, velika socijalna previranja i dalju političku polarizaciju. Griješe li oni?

Da gravirajući inflacioni problem može voditi do socijalnih previranja je sigurno tačno. Međutim, ja od Evropljana nisam čula još nikakav prijedlog da bi izdali ni izbliza toliko novca da bi Evropa mogla doći u opasnost inflacione spirale koja bi ljude stvarno dovela u nevolju. Mnogo vjerovatniji izazivač socijalnih previranja je politika štednje.

Politika štednje je to što ljude bez nužde gura u bijedu. Ako vi vladama sada kažete da Evropska centralna banka obustavi fiskalnu podršku, koju je pružala za vrijeme pandemije, i da države trebaju ponovo uskladiti svoje kvote dugovanja sa paktom stabilnosti i rasta i mastriškim kriterijima, zna svako šta će se dogoditi. To smo već jednom doživjeli. Mi znamo iz 2010. i iz iskustva sa Grčkom šta se tada dešava.

Društva su u posljednjih 15 mjeseci zbog posljedica pandemije već prošla kroz pakao. Ljude možete opteretiti samo do određene tačke. Ne može se na kraju pandemije doći i vladama reći da se sada moraju provesti drakonska kraćenja budžeta i mjere štednje. To bi bilo bure baruta koje će sigurno eksplodirati.

Njemački autori se izjašnjavaju da bi države članice trebale jeftin novac dobiti samo onda ako je to povezano na uslove. Inače bi one – kao što je pokazao primjer Grčke – novac lakomisleno potrošile i dopustile da njihovi dugovi porastu.

Kriza Grčke bila je izazvana globalnom finansijskom krizom. Dok je još bila drahma, Grčka bi – kao što je to u jednoj poznatoj izjavi jednom rekao Warren Buffett – imala mnogo drugih problema ali ne i problem dugova. Šta se desilo u Grčkoj je jedinstvena situacija kada su zajedno nastupila dva problema: Zemlja nije više imala vlastitu valutu i doživjela je veliki gospodarski pad koji je potjerao deficit u visinu.

Ono što Evropa treba je pametan i sadržajan investicioni program koji je usmjeren na to da savlada izazove koji su pred nama – da nas naoruža za sljedeću pandemiju i da savlada akutnu krizu koja nas sve pogađa: klimatske promjene. Argument, da bi niske kamatne stope mogle dovesti do rasipničkog uzimanja kredita i politike trošenja je pogrešan. Mi moramo trošiti novac i grčka vlada mora – jer je novčani sistem takav kakav jeste – uzimati kredite da bi pokrila nedostatak poreza. A za grčku vladu je bolje ako to radi u vremenu niskih kamata jer tako može fiskalni kurs držati stabilnim.

Kakve posljedice bi imalo ako bi Evropska centralna banka obustavila svoj program nužne kupovine obveznica?

Kad su se na početku pandemije ukazale gospodarske posljedice i počeli da rastu deficiti budžeta i kamatne stope Christine Lagarde je rekla: „Ne pouzdajte se u Evropsku centralnu banku. Mi nismo nadležni za to da ograničavamo razlike u kamatama između državnih obveznica raznih zemalja.“ Reakcija je kod većine – uključujući moju osobnu i finansijska tržišta – bila ista: Hoće li to Evropska centralna banka stvarno još jednom učiniti? Hoćemo li doživjeti novo izdanje 2010. godine?

Legarde je to ipak vrlo brzo opovrgla. Ona je jasno prepoznala: Da se ne bi ponovila 2010. i rendite ne bi opet skakale u visinu nije bilo druge alternative. Evropska centralna banka morala je nastupiti sa pandemijskim programom nužnog otkupa i držati kamatne razlike pod kontrolom. Šta bi se desilo ako bi Evropska centralna banka sa tim prestala? Tržišta bi rendite pogurala u visinu, posebno u zemljama kao Italija gdje kvota zaduženosti leži kod 160 posto. Ove zemlje bi zapale u ozbiljne teškoće.

Mnogi ekonomisti upozoravaju na galopirajuću inflaciju. U Njemačkoj je u aprilu porasla na dva posto i time na najviši nivo unazad dvije godine. Postoji li opasnost konjukturnog pregrijavanja?

Dva posto je vrlo dobra vijest, jer to je prvi put nakon dugo vremena da se realna stopa inflacije poklapa sa inflacionim ciljem. Svuda na svijetu centralne banke se trude da dostignu inflacioni cilj od dva posto. U SAD-u centralna banka je sebi dala novi manevarski okvir. Ako mi mjesec za mjesecom i godinu za godinom imamo samo dva posto inflacije mi nećemo ostvariti naš cilj. Mi bismo bili stalno ispod boda našega cilja jer je Fed najavio da teži inflacionom cilju od prosječno dva posto. Pošto mi već godinama ležimo ispod ovoga inflacionog cilja morali bismo više godina biti iznad dva posto da bi smo ostvarili prosjek.

Inflacija je komplikovana stvar jer je ona dinamičan i kompleksan fenomen, za koji nijedan ekonomista nema pouzdan model. Takav model jednostavno ne postoji. To što mi trenutno doživljavamo na cijelom svijetu su početne teškoće koje nastanu kada iza sebe imate dužu pandemiju: previranja, problemi u lancima isporuke, uska grla u snabdjevanju. Ali ovi problemi će se regulisati sami od sebe. U tome je većina ekonomista saglasna.

Šef centralne banke SAD-a Jerome Powell sigurno nije mišljenja da bismo bili u situaciji u kojoj se inflacija učvršćuje i pojačava u spiralu plata i cijena. Najveći broj gospodarskih stručnjaka u SAD-a dijeli njegove procjene. Samo Larry Summers i možda još par drugih vjeruju da SAD i svijet stvarno ide u pravcu pregrijavanja.

Vi ste upravo spomenuli pandemiju. Evrozona trenutno funkcioniše vjerovatno samo zato jer se nalazimo u stanju nužde. To je djelovalo, da se sve države članice – makar privremeno – saglase na zajedničkoj strategiji. Međutim, kako bi moglo izgledati dugoročno političko rješenje? Trebamo li zajedničko prihvatanje dugova ili fiskalni transfer između država članica? I neće li takve mjere voditi tome da u evrozoni ponovo izbije konflikt sjever – jug?

To je dobro pitanje. U svakom slučaju potrebno je stabilno rješenje. Konflikt sjever – jug dogodit će se i tada ako Evropljani pokušaju raditi po starim pravilima. To je već realnost: raspodjela dugova i pritužbe da će jedna grupa zemalja drugu finansijski opteretiti. Evropska unija, gospodarska i monetarna unija su realnost. Prema rečenom Evropljani su jedna unija ali ne ponašaju se uvijek tako.

Do izvjesnog stepena mi ovdje u SAD-u doživljavamo isto. Prije nismo slušali od političara i drugih ljudi da su Misisipi i Zapadna Virdžinija finansirane od drugih država kao što su Njujork ili Kalifornija. U novije vrijeme čujem takve izjave. Dobrostojeće „Blue States“, države sa visokim porezom, koje više uplaćuju za finansijsko poravnanje nego što nazad dobiju kroz javna sredstva potpore na saveznom nivou. Ali to nije tako loše kao u Evropi jer mi smo punopravna fiskalna unija, punopravna monetarna unija. U dugim etapama naše historije mi smo se tako i ponašali – u najmanju ruku od građanskog rata. U jednom momentu počeli smo da se shvatamo kao jedna nacija i da usklađujemo naše interese. Ali to se u međuvremenu potreslo. Demokratije su krhke – mi smo to doživjeli 6. januara 2021. Da se evrozona mora reformisati je očigledno ali ja ne mogu reći kako se mogu izbjeći napetosti o kojima ste govorili. Ja ne znam tačno kako se mogu prevazići jer su velikim dijelom politički nabijeni i povezani sa nacionalnim identitetom. Ali bez obzira kako bi rješenje moglo izgledati – zajedničko tržište državnih obveznica ili fiskalna unija: Evropljani trebaju nešto što će njihov projekat pogurati naprijed.

Nakon što je Joe Biden u martu već uspostavio 1,9 biliona dolara težak Korona paket pomoći, on sada želi upumpati dalje bilione u gospodarstvo, da bi između ostaloga investirao u infrastrukturu i suzbijanje klimatske krize. Da li bi ste ovu strategiju preporučili i evropskim zemljama kao što je Njemačka?

Šta predsjednik Biden sada predlaže su 2,3 biliona američkih dolara za American Jobs Plan kao i 1,8 biliona dolara za American Families Plan. On teži ukupnom volumenu od preko četiri biliona dolara za infrastrukuturu u širem smislu – dakle za ljudsku i fizičku infrastrukturu. Da li bi Njemačka i druge zemlje mogle to koristiti kao model za strategiju pod motom „Building back better“? Razumljivo! Većini zemalja bi investicije dobro došle. Mnogi premalo investiraju u područja kao istraživanje i razvoj te u infrastrukturu.

U mnogim stvarima Evropa je ipak nama u SAD-u daleko odmakla, što se tiče porodiljskog odsustva, staranja o djeci, besplatnog studiranja i svih tih stvari. Mi upravo pokušavamo u mnogim područjima da dostignemo to što mnoge evropske zemlje već odavno imaju.

Međutim, klima-politički prijedlozi Bidenove administracije su izrazito siromašni. Data obećanja ni blizu nisu dovoljna da bi se dovoljno brzo suzbile klimatske promjene. Mi svi moramo puno investirati – prije svega u klimatski front.

Stephanie Kelton je naučnica u oblasti ekonomije i predaje na univerzitetu Stony Brook u New Yorku. Ona važi za jednu od vodećih zastupnica Modern Monetary Theory. Njena knjiga The Deficit Myth koja je izašla 2020. bila je na listi New York Times Bestsellera.

ipg-journal.de