U duboko podijeljenoj Libiji zbog čitavog niza interesa velesila, ponajviše Rusije, a potom Sjedinjenih Država i njenih zapadnih saveznika, ova godina mogla bi biti itekako problematična. Za tu sjevernoafričku zemlju, u kojoj, kako za tportal kaže Zlatko Dizdarević, bosanskohercegovački novinar i diplomat te jedan od najpozvanijih stručnjaka za Bliski istok na ovim prostorima, ‘priča očigledno još nije završena’. Slično razmišlja i Anđelko Milardović, politolog i ravnatelj Instituta za europske i globalizacijske studije, ističući kako bi Rusija u Libiji mogla intervenirati iz slične pozicije kao u Siriji, a što podrazumijeva politiku zaštite i udaljavanja političkog islama od njenih granica
Posljednjih tjedana Libija bilježi sve veći broj sporadičnih sukoba koji povećavaju realnu opasnost od izbijanja većeg sukoba na pustinjskom prostoru, tampon zoni između dviju vojnih grupacija unutar Libije.
U Libiji, naime, danas su dvije državne vlade koje se međusobno ne priznaju. Jedna je u Tripoliju na zapadu zemlje i njome upravlja predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva Fajez al Saraj, a kojeg su instalirali Ujedinjeni narodi i koji je okrenut Zapadu. S druge strane Libije, istokom zemlje u Tobruku putem Libijske narodne vojske upravlja Kalifa Haftar, nekadašnji general svrgnutog diktatora Muamera Gadafija, koji se posljednjih mjeseci sve više približava Kremlju.
Haftar se kao iskusni general i nekadašnji CIA-in čovjek, naime, otvoreno stavio na stranu Rusije, pa je nedavno od ruskog predsjednika Vladimira Putina zatražio prekid embarga na dostavu oružja Libiji te uputio zahtjev Kremlju da počne opskrbljivati njegovu vojsku oružjem za borbu protiv ISIL-a koji se stacionirao na zapadu zemlje. Štoviše, Haftar je nedavno bio i gost na ruskom nosaču aviona Admiral Kuznjecov dok je on plovio Sredozemljem prema ruskoj ratnoj luci Tartus u Siriji, a sastanci njegovih izaslanika s visokim ruskim dužnosnicima redovito se odvijaju. No zbog UN-ovog embarga Rusija nije u mogućnosti Haftaru isporučivati oružje, barem ne izravno, pa ono prema nekim poznavateljima situacije dolazi iz susjednog Alžira.
S druge strane Saraj kao čelnik Vlade nacionalnog jedinstva dobiva podršku zapadnih sila. On međutim, ne raspolaže vojskom kakvu ima Haftar, već odanim snagama koje su sastavljene najvećim dijelom od boraca iz organizacija bliskih Muslimanskoj braći.
Obje pak strane pretendiraju na naftna postrojenja, no u tome ih onemogućuje tzv. Islamska država koja je dobro iskoristila libijski raskol i stacionirala postrojbe upravo oko naftnih polja. Zapad se nadao da bi dvije vlade mogle nadvladati raskol i ujediniti se u borbi protiv ISIL-a, ali je takvo što ostala tek želja jer se protiv islamskih terorista bori svatko sa svoje strane podijeljene države.
Haftar je, slažu se vojnopolitički analitičari, u prednosti pred vladom u Tripoliju, gradu koji je donedavno bio u rukama ISIL-a, ponajviše stoga što osim podrške Moskve ima podršku susjednog Egipta, kojem je taj dio Libije važan zbog sprečavanja prelijevanja islamskih terorista preko zapadnih egipatskih granica. Uz to, Haftar je nedavnim ofenzivama ojačao svoju poziciju u sukobu zauzevši strateške naftne terminale.
‘Priča oko Libije sasvim sigurno nije završena. Štoviše, ove godine može se očekivati eskalacija sukoba, ali i novo globalno geostrateško pozicioniranje, osobito Rusije’, mišljenja je Zlatko Dizdarević, bivši veleposlanik Bosne i Hercegovine u Zagrebu i Jordanu s akreditacijom u Siriji, Iraku i Libanonu te jedan od najpozvanijih stručnjaka u regiji kada su u pitanju Bliski istok i arapski svijet.
Dizdarević je u razgovoru za tportal istaknuo kako razvoj situacije u Libiji treba promatrati kroz prizmu otvorenog prostora koji je iz niza razloga zanimljiv globalnim velesilama.
‘Gdje god je prostor otvoren, ne čudi interes velesila, osobito Rusije, kojoj je ulaz u Libiju ujedno ulaz u Afriku, a u njoj želi povratiti svoj ekonomski utjecaj iz sovjetskog doba. Sjedinjene Države u Libiji otpočetka djeluju kao u području tzv. druge kategorije interesa, za razliku od Europe, osobito Italije, koja je iz Libije crpila naftu, a kojoj je, uz Francusku, SAD prepustio udarnu iglu prilikom i nakon rušenja Gadafija’, kaže Dizdarević, dodajući kako ga ne čudi ruski interes i lukavost Kremlja, već viđeni u Siriji.
‘Sumnjam da će Rusija ići toliko daleko da u Libiji otvori još jednu vojnu bazu kojom bi nadgledala Sredozemlje, no iako su apetiti velesila različiti, oba pola privlači prihvatljiv teren kao što je Libija. U tom smislu ove godine možemo očekivati nove stavke na tom žarištu, ali ne i konačni rasplet. U svakom slučaju bit će zanimljivo pratiti tko će i na koji način prvi uskočiti u Libiju’, zaključuje Dizdarević, s kojim se slaže i Milardović, dodajući kako će Rusija u Libiji pokušati nadzirati situaciju u cilju kontrole nad političkim islamom po receptu iz Sirije, a sve kako bi tu prijetnju držala dalje od svojih granica.
ENG
