Tenzije između Irana i SAD prijete globalnoj sigurnosti

Povezani članci

• Putin: Moguća vojna intervencija u Siriji podijelila svjetske lidere, ali i obične ljude
• Pucali na palestinsku učenicu nakon lažnih optužbi
• Bez Velike Britanije, EU bi prestala biti važan globalni igrač
• Većina Europljana smatra Islamsku državu glavnom prijetnjom
• Zašto gori Barcelona?
• Studija: EU i nejednakost

Već uzavrele, tenzije između Vašingtona i Teherana povećale su se do nivoa prijetnje vojnim sukobom nakon odluke Irana o suspenziji nuklearnog sporazuma, što je dodatno otežalo poziciju Evrope koja je željela održati dogovor potpisan prije četiri godine, pišu svjetski mediji.

Alarmni signal

Odlukom o suspenziji ključnih obaveza iz međunarodnog sporazuma o nuklearnoj energiji iz 2015. – prodaje viška obogaćenog urana i teške vode – Iran nastoji postići ravnotežu: nastoji izvršiti pritisak protiv određenih ograničenja nametnutih sporazumom, ali ne toliko da bi se potpuno povukao iz njega, ocjenjuje BBC navodeći kako je iranski predsjednik dao rok od 60 dana Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji i Kini da ispune svoje finansijske i naftne obaveze prema sporazumu.

Ako se, međutim, te obaveze ne ispune i vlade ovih zemalja izaberu da slijede američke sankcije, Hasan Ruhani je kazao da će Iran početi s većim obogaćivanjem urana, koji je trenutno ograničen, te da će krenuti da razvija svoj reaktor za tešku vodu u Araku na osnovu planova napravljenih prije dogovora. Ipak, navodi BBC, iranski predsjednik je rekao da Iran ne odustaje od dogovora potpisanog 2015., da njegova odluka nije kraj već novi korak u okviru sporazuma.

Prema ocjeni BBC, odluka Irana je alarmni signal, ali i upozorenje, naročito jer se država suočava s bolno teškom ekonomskom situacijom zbog ponovno nametnutih sankcija SAD-a, te želi da Evropljani preduzmu hitne praktične korake kako bi im pružili određeno olakšanje. U suprotnom, Iran će možda morati da razmotri svoju ukupnu privrženost sporazumu – koji su SAD napustile tačno prije godinu dana.

Ističući ulogu Evropljana, BBC podsjeća kako su u januaru, Velika Britanija, Njemačka i Francuska, koje su se protivile prošlogodišnjoj odluci predsjednika Donalda Trampa (Trump) da odustane od sporazuma, uspostavile novi mehanizam plaćanja kako bi se omogućila trgovina s Iranom, a da subjekti ne podliježu sankcijama. Sistem, poznat kao Instex, trebalo je da se fokusira na “legitimnu trgovinu” robom za kojom “iranski narod ima najviše potrebe“, na primjer hrana, farmaceutski proizvodi i potrošačka roba koja ne podliježe sankcijama.

Za sada se smatra da ovaj sistem nije učinio mnogo da ublaži učinak sankcija, naročito jer nafta, glavni izvor devizne razmjene Irana, njime nije pokrivena, piše BBC i dodaje kako Iran sada želi da Stari kontinent pojača taj sistem, što predstavlja veliku dilemu Evropljanima, piše BBC i dodaje kako oni su uhvaćeni između Iranaca i Trumpove administracije, jer će SAD vjerovatno insistirati da ne postoji srednji put – ili Iran poštuje uslove sporazuma ili ne ih poštuje.

Provokacije do prvog pucnja

Trampov savjetnik za nacionalnu sigurnost Džon Bolton (John) mogao bi pokušati da isprovocira Iran da prvi puca, što bi uvuklo Ameriku u novi rat, piše kolumnista Vašington posta (The Washington Post) Maks But (Max Boot), ukazujući da Bolton zagovara tvrdu politiku prema Sjevernoj Koreji i Iranu.

Utoliko je Bolton kočnica za Trampovu želju da po svaku cijenu dobije Nobelovu nagradu za mir davanjem prevelikih ustupaka, piše But, ali dodaje da strahuje da u slučaju Irana savjetnik za nacionalnu sigurnost pokušava da “podstakne skupi sukob koji bi mogao zahvatiti cijeli Bliski istok”.

Mada je Tramp mnogo prijemčiviji za Boltonove savjete o Iranu nego o Sjevernoj Koreji, predsjednik ne ide uvijek toliko daleko koliko želi njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost, ističe autor teksta, ukazujući da je u septembru Bolton rekao da će snage SAD ostati u Siriji koliko i iranske, da bi tri mjeseca kasnije Tramp najavio povlačenje iz Sirije.

Iz administracije je procurilo da je dobila “konkretne i kredibilne” informacije o iranskim prijetnjama američkim snagama na Bliskom istoku, kao i o vezama Irana s Al Kaidom, ali sve te informacije, upozorava But, mada mogu biti tačne, ne treba uzimati zdravo za gotovo, imajući u vidu laži iz Trampove administracije, kao i to što je Bolton sam optužen da je u prošlosti izokretao informacije pravdajući akcije SAD protiv Iraka i Kube.

Sadašnje naglašavanje prijetnje iz Irana neke analitičare podsjeća na uvod u Irački rat, “užasnu grešku koju Bolton i dalje brani”, premda je razlika u tome što je Tramp manje sklon ulasku u bliskoistočni rat nego Džord Buš mlađi (George W. Bush). “Bolton prema tome možda pokušava isprovocirati Iran da napadne prvi. Incident u zaljevu Tonkin nas je uvukao u jedan rat. Hoće li nas incident u Persijskom zaljevu uvući u drugi”, piše kolumnista Vašington posta.

Iskušenje za Evropu

Postoje dva načina kako da se posmatraju prijetnje iranskog predsjednika o odustajanju od nuklearne pogodbe – jedna je kroz objektiv evropskog establišmenta i opozicije Donaldu Trampu u stilu: ‘Pogledajte šta ste učinili!’, i drugi i bolji način je da se Ruhanijeve prijetnje vide kao ucjena, napisao je Elaj Lejk (Eli Lake), kolumnista Blumberga (Bloomberg).

Otkako je Tramp povukao SAD iz nuklearnog dogovora prošle godine, Francuska, Njemačka i Velika Britanija postavile su za prioritet zadržavanje Irana u nuklearnom sporazumu putem diplomatije. Ako se Iran drži dogovora (što Trampova administracija osporava), zašto ne stvoriti finansijski mehanizam koji će ih držati u skladu?

Jedan od odgovora krije se u onome što Ruhani nije rekao u srijedu, piše Blumbergov kolumnista ističući kako iranski predsjednik nije rekao koliko će osiromašenog uranijuma Iran pohraniti u zalihe. Također, nije rekao ni hoće li njegova zemlja početi da obogaćuje uranijum do nivoa pogodnih za nuklearnu bombu. Niti je spomenuo izbacivanje međunarodnih inspektora, navodi autor teksta.

S druge strane, Evropa treba da se odupre iskušenju pomirenja, navodi Lejk i ističe da je Iran prijetio stabilnosti nuklearnog sporazuma otprilike otkako je potpisan. Dakle, umjesto da pokušavaju da pronađu drugi specijalni finansijski mehanizam ili seriju mita kako bi se Iran držao dogovora, velike sile Evrope bi trebale odgovoriti na najnovije prijetnje Irana prijetnjama: Ako Iran ukine svoje obaveze prema sporazumu, Evropa će početi primjenjivati svoje sankcije na iranske banke i naftni sektor, odnosno Evropljani bi trebalo da iskoriste pritisak sekundarnih sankcija – koje je Bijela kuća najavila nakon najnovije odluke Irana – i da tako dobiju bolju nuklearnu pogodbu s Iranom, navodi se u komentaru Blumberga.

Trampova odgovornost u geopolitičkoj promjeni

U povlačenju iz nuklearnog sporazuma, SAD su – a ne podli iranski režim – odmetnička država koja rizikuje globalnu sigurnost, napisao je Džonatan Fridlend (Jonathan Freedland), kolumnista britanskog Gardijana (The Guardian).

Iako se karneval Trampovog predsjedništva — pogotovo za one izvan SAD-a — može gledati kao spektakl, dugogodišnja televizijska emisija koja se kreće između Pripravnika i Kuće karata, redovno stigne i podsjetnik da je Trampova administracija suviše stvarna, da su njene aktivnosti važne i da su ulozi smrtno visoki, piše kolumnista londonskog lista i dodaje kako je takav podsjetnik došao s iranskom deklaracijom da se više neće u potpunosti pridržavati u skladu s nuklearnim sporazumom koji je Teheran postigo sa SAD i Evropom 2015. godine, čime je pristao na 15-godišnju pauzu na svoj nuklearni program u zamjenu za ublažavanje ekonomskih sankcija.

Nema misterije zašto je do toga došlo, čak i ako su uzrok i posljedica razdvojeni periodom od 12 mjeseci. Tramp je 8. maja prošle godine odbacio savjete svojih šefova vojske i bezbjednosti i izašao iz onoga što je nazvao “najgori sporazum u historiji”, napisao je Fridlend dodajući da iako izgleda smiješno, Trampova zavist i ljutnja na Baraka Obamu (Barack) i njegov ugled mogu biti ključni pokretač ove velike geopolitičke promjene.

Ništa od ovoga ne znači da je Iran neki uzor – zajedno s Kremljem, teheranski režim je krvavi saveznik Bašara al-Asada koji podupire njegovu ubilačku vladavinu u Siriji. On je i glavni finansijer terorističkih grupa u regionu.

Ponašanje režima bilo je loše i kada je potpisan nuklearni sporazum koji nije dao nikakva lažna obećanja da će to biti bolje, već je išao u pravcu zaustavljanja nuklearne ambicije zemlje kako bi se otvorio prostor za vrstu saradnje koja bi mogla omogućiti promjenu, napisao je kolumnista Gardijana naglasivši kako se Iran sve do danas ipak pridržavao dogovora o nuklearnom ponašanju.

Povlačeći se iz sporazuma bez razloga, Trampov Vašington, a ne Teheran, ponašao se kao odmetnička država, zaključuje Fridlend.

Rizik od sukoba svakim danom sve veći

S približavanjem prve godišnjice Trampovog povlačenja iz iranskog nuklearnog sporazuma, spirala akcija i reakcija koju je pokrenula administracija SAD kampanjom maksimalnog pritiska na Iran stvorila je veoma zloslutnu situaciju – rizik od vojnog sukoba raste svakim danom, piše u Forin polisiju (The Foreign Policy) Kolin Kal (Colin Kahl), koji je imao više pozicija u Obaminoj administraciji.

Imajući u vidu Boltonovu istoriju pretjerivanja i manipulisanja obavještajnim podacima za upotrebu sile, navodi o prijetnjama iz Irana bi se mogli odbaciti kao lažne vijesti, ali su izgledi da se Iran upusti u provociranje koje bi izazvalo širi vojni sukob sasvim realni, ocjenjuje bivši zamjenik pomoćnika Obame i savjetnik za nacionalnu sigurnost potpredsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden).

Hiljade američkih vojnika i pripadnika snaga koje podržavaju Iran operišu jedni blizu drugih u Iraku, Siriji i vodama Persijskog zaljeva, ukazuje Kal i ocjenjuje da bi stvari brzo mogli izmaći kontroli ako Iran ili njegovi saveznici odgovore na pritisak SAD tako da bude prolivena američka krv ili nanesu veliki udarac naftnoj infrastrukturi u regionu.

Autor teksta u Forin polisiju navodi da, za razliku od vremena Obamine administracije, ne postoje linije komunikacije na visokom nivou između Vašingtona i Teherana za reagovanju u slučaju krize, dok tvrde linije na svim stranama djeluju sklone borbi, tražeći prilike za eskalaciju, umjesto deeskalaciju, tenzija.

Tramp vjerovatno ne želi novi rat SAD na Bliskom istoku, ali će njegov instinkt biti da na svaku iransku provokaciju odgovori ratobornim rječnikom koji će doliti ulje na vatru, piše Kal i dodaje da je lako zamisliti kako Trampovi desničarski saveznici u zemlji i regionu – iste one snage koje su tražile da izađe iz iranskog sporazuma – povećavaju politički pritisak za vojnu akciju, pri čemu Tramp više nije okružen ljudima hladne glave poput savjetnika za nacionalnu sigurnost H.R. Mekmastera (McMaster) ili bivšeg ministra odbrane Džejmsa Matisa (James Mattis), već su tu sada ljudi kao Bolton i državni sekretar Majk Pomepo (Mike Pompeo) koji se dugo zalažu za rat s Iranom.

Trampova administracija pojačava svoju strategiju maksimalnih tenzija i sve je više evidencije da je na putu ka ratu, bez obzira da li Tramp to shvata ili ne, zaključuje Kal.

RSE