Tako funkcioniše kineski dužnički režim

Povezani članci

• Arapska liga: Assad odgovoran za napad hemijskim bombama
• Učiti od kineske Corona svakodnevice: Srednji put između paranoje i nemarnosti
• Biden danas u Poljskoj, posjetu počinje blizu granice s Ukrajinom
• Sve više Švicaraca odbija platiti porez državi
• Najmanje 20 osoba poginulo tokom policijske akcije hvatanja terorista u Šri Lanki
• Obama: Zaobići ću Kongres i sam preduzeti korake za dobrobit Amerikanaca

Foto: Paula Bronstein/ Getty Images

Sa stotinama milijardi Kina finansira luke, mostove i brane u cijelom svijetu. Uslovi kredita su do sada bili jedva poznati. Sada jedna studija otkriva kako Peking kontroliše svoje dužnike.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Oni finansiraju brane u Patagoniji i mostove u Laosu. Njihovi krediti se otplaćuju u dolarima ili nafti, a ako dužnik nekada ne može platiti, oni si ponekad osiguravaju pristup najvažnijim lukama u zemlji. Kineske državne razvojne banke su u međuvremenu najveći povjerioci na globusu. Samo zemljama u razvoju pozajmili su više od 400 milijardi dolara. Pozajmice važe jednima kao nezaobilazna pomoć za izgradnju infrastrukture, a drugima kao moderna forma kamatnog ropstva koje velike dijelove Azije, Latinske Amerike i Afrike dovodi pod kontrolu Pekinga.

Često su i sami ugovori tajni

O uslovima kineskih kreditnih ugovora do sada je bilo malo toga poznato. Detalji su najviše dospijevali u javnost kad je bilo skandala. Ali sada je jedan istraživački tim sa američkih univerziteta i think tankova kao i Kilskog instituta za svjetsko gospodarstvo prvi puta uspio pronaći oko 100 kreditnih ugovora u punom tekstu: u dugogodišnjem detektivskom radu u arhivima ministarstava finansija i centralnih banaka ili u prilozima parlamentarnih dokumenata.

Rezultat njihovih istraživanja, koja su prvi puta sistematski obradila kineske ugovore o kreditima, dao je za pravo mnogim kritičarima: Kineski inostrani krediti daju dužnicima najčešće znatno lošije uslove nego ugovori sa drugim velikim zemljama povjeriocima. „Oni su uticali na „unutrašnju i vanjsku politiku“ država primalaca kredita, stoji u studiji, i otežavali „međunarodne kreditne dogovore“.

Počinje sa tim da dogovori Pekinga sadrže više puta klauzule o povjerljivosti koje u drugim ugovorima nisu uobičajene. Primaoci ne smiju davati informacije niti o uslovima niti o drugim odredbama ugovora, ponekad podliježe čak i sama egzistencija ugovora obavezi tajnosti. „To često čini teškim da se ispravno procijeni obim vanjskih dugova i u slučaju krize preduzmu odgovarajuće mjere“, kaže kilski profesor Christoph Trebesch, jedan od koautora studije.

Osim toga, ugovori često predviđaju da kineske državne banke imaju prednost u pristupu na imovinu njihovih dužnika ako oni ne mogu otplaćivati kredit kako je planirano. Ponekad imaju pravo pristupa bankovnim računima u inostranstvu sa kojih se Peking prema potrebi može poslužiti. Ponekad vlade moraju garantovati da neće voditi pregovore o reprogramiranju dugova sa drugim grupama povjerilaca, kao na primjer Pariski klub. Te klauzule stoje u suprotnosti sa dogovorima o postupanju sa kreditima za zemlje u razvoju koje je kinesko vođstvo nedavno prihvatilo u okviru G20 zemalja.

Međutim, prije svega ovi poslovi osiguravaju Kini sveobuhvatan politički uticaj. Tako Peking može često kredite otkazati ili proglasiti dospjelim ako države dužnici povrijede „interese neke institucije Narodne republike“. Ponekad već prekid diplomatskih odnosa važi kao osnov da se zahtijeva momentalno vraćanje kredita. Kina je „robustan i komercijalno lukav povjerilac“ piše u studiji, koji u svojim ugovorima na mnogobrojne načine sebi omogućava da se vrši pritisak na zemlje primaoce.

Istraživači zahtijevaju transparentnost

Pritom često dolazi do ružnih konflikata. Kada je nekadašnji argentinski predsjednik Mauricio Macri htio da zaustavi projekt jedne brane finansirane od Pekinga, Narodna republika je odmah zaprijetila da će odustati od kreditiranja jedne željezničke linije. U Ekvadoru i Venecueli Kina je osigurala mogućnost korištenja prihoda iz poslova sa naftom, u Gani iz eksploatacije boksita. Kostarika i Honduras morali su založiti prihode iz finansijskih papira. A u Demokratskoj republici Kongo ugovori su zabranjivali vladi bilo kakvu regulaciju koja bi kineskim investitorima mogla nanijeti štetu. Takve “stabilizirajuće klauzule”, stoji u studiji, slabile su “pravo na samoodređivanje država dužnika” kao i “zaštitu okoliša, zaštitu na radu i zaštitu zdravlja”.

Ipak, istraživač dugova iz Kila, Trebesch, upozorava da se kineski krediti ne smiju posmatrati negativno. Narodna Republika stavlja često na raspolaganje novac zemljama u koje skoro da niko ne investira, prije svega u dugoročne infrastrukturne projekte. Zbog toga je „razumljivo“, kaže on „da se kineske državne banke žele bolje osigurati za njihov visoki rizik“.

Međutim, naučnik smatra da je nužno da Kina pokaže konačno više transparentnosti u svojim kreditnim ugovorima: „Poreski obveznici u zemljama dužnicima imaju pravo znati za šta, u slučaju sumnje, bi trebali garantovati.“

spiegel.de