Tajna našeg neuspjeha

Američko se gospodarstvo, izgleda, konačno stvarno oporavlja: stambeno je tržište u boljem stanju, a stvaranje novih radnih mjesta konačno je brže od rasta radno sposobne populacije. No to su dobre, a ne odlične vijesti – trebat će nam još godine da se vrati puna zaposlenost, a čekali smo ih jako dugo.

Zašto je gospodarski pad tako dugo trajao? Odogovor na to pitanje, a potvrđuje ga obilje dokaza, jest da je ovo normalna faza nakon ozbiljne financijske krize. No gospodarski tim Mitta Romneyja odbija te dokaze, a upravo će se to poricanje nepovoljno odraziti na gospodarsku politiku ako Romney pobijedi na predsjedničkim izborima. A sad o dokazima – najpoznatije je istraživanje ono koje su proveli Carmen Reinhart i Kenneth Rogoff s Harvarda, koji su proučavali prošle financijske krize  i otkrili da nakon njih obično slijedi višegodišnje razdoblje visoke nezaposlenosti i slabog rasta. Kasnije su ekonomisti Međunarodnog monetarnog fonda i drugih institucija potvrdili ovu analizu. Iza kriza obično slijedi drastično povećanje duga u privatnom sektoru, od američke panike 1893. godine do švedske bankovne krize s početka devedesetih, što uvelike utječe na gospodarsku budućnost zemlje. Nije bilo razloga vjerovati da će ovog puta biti drukčije. Ovo nije zakašnjela racionalizacija.

Naime, analiza ReinhartRogoff objavljena je prije gotovo četiri godine, a i nekoliko je drugih ekonomista, uključujući mene, objavilo slična upozorenja. Početkom 2008. godine upozoravao sam na razliku između recesija poput onih u razdobljima od 1973. do 1975. te 1981. i 1982., koje su nastale zbog visokih kamatnih stopa, te “postomodernih” recesija koje uzrokuje zaletavanje privatnog sektora. Tada sam rekao da će iza recesije u koju smo tada ulazili uslijediti dugo razdoblje “oporavka tržišta rada”, koje će ostaviti dojam produljene recesije. Zašto oporavak od financijske krize sporo teče? Prije financijskih kriza nastaje balon na kreditnom tržištu. Kad taj balon pukne, mnogim obiteljima i/ili tvrtkama ostaju visoki dugovi zbog kojih moraju smanjiti potrošnju, što pak nepovoljno utječe na gospodarstvo u cjelini. Obična je reakcija na recesiju smanjenje kamatnih stopa radi poticanja potrošnje, što nije dobro. Mnoge obitelji jednostavno ne mogu trošiti više, a kamatne stope ne mogu se smanjivati unedogled – samo do nule.

To znači da trebate učiniti više od smanjenja kamatnih stopa. Zapravo, gospodarstvu nakon financijske krize najviše treba privremeni porast vladine potrošnje radi održanja zaposlenosti dok privatni sektor ne popravi bilancu. Obamina je administracija to jednim dijelom učinila te ublažila težak udarac financijske krize. No nažalost, poticaj je bio premalen i prekratak, dijelom zbog pogrešaka administracije, a dijelom zbog razornog upletanja republikanaca. A to nas vraća na politiku. U proteklih su nekoliko mjeseci Romneyjevi savjetnici nanizali gnjevne napade na stav da su recesije uslijed financijskih kriza različite. Tako su, na primjer, u srpnju bivši senator Phil Gramm i R. Glenn Hubbard sa Sveučilišta Columbia objavili članak u kojem su tvrdili da bismo se trebali oporavljati kao od recesije 1981.1982., a u radu koji su objavili Romneyjevi savjetnici stoji da nas od gospodarskog procvata sprečava samo nesigurnost koju je stvorio predsjednik Obama. Republikanci očito tvrde da je svemu Obama kriv te da će odabir Romneyja za predsjednika sve popraviti.

No nitko im ne bi trebao vjerovati. Kad su 2008. godine ozbiljniji studenti povijesti već predviđali dulju fazu pada gospodarstva, Gramm je o Americi pričao kao o “naciji cmizdravaca” koji proživljavaju tek “mentalnu recesiju”. Ako je Obama problem, zašto Amerika stoji bolje od većine naprednih zemalja? Međutim, glavna je stvar ta što Romneyjev tim voljno i očito mijenja priču, zbog čega su Carmen Reinhart i Kenneth Rogoff prisiljeni usprotivi se “ozbiljnoj i pogrešnoj interpretaciji činjenica”. Upravo bi vas to trebalo zabrinuti. Ekonomija nije znanost u onoj mjeri u kojoj bismo željeli, no kad postoji golema količina dokaza za neku ekonomsku pretpostavku – kao što je pretpostavka da su recesije nakon financijskih kriza različite – imamo pravo očekivati da će političari i njihovi savjetnici poštovati te dokaze.

The New York Times