Sudija za demokratiju

Povezani članci

• Oligarsi u Engleskoj: Ulica milijardera u Londongradu
• Poseban put Turske
• Dugovi: Evropska konjuktura slabi
• Parlament dao zeleno svjetlo: Velika Britanija može započeti proces izlaska iz EU
• ‘Nema inzulina’: Očajni Iranci preko Tvitera traže spasonosni lijek
• UN poziva na djelovanje svih protiv gladi i klimatskih promjena

Foto: DPA

Demokratije u cijelom svijetu trenutno su pod pritiskom. Jednim samitom SAD hoće da ukažu na neke mogućnosti. Sami to ne bi uspjeli.

Piše: Michael Meyer-Resende – 31.08.2021. – ipg-journal.de

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Predsjednik SAD Biden će 9. i 10. decembra organizovati globalni samit demokratije. Ali niko o tome ne govori. U evropskim medijima i debatama ova tema se ne pojavljuje. Plan je da se države učesnice obavežu na konkretne korake za jačanje vlastitog vođenja vlade i podsticanje demokratije širom svijeta. U decembru 2022. drugi samit treba da ocijeni provođenje dogovorenog. Samit demokratije Biden je obećao u svome izbornom programu. Nakon Trumpovog predsjedništva on je htio time apelirati i pokazati da SAD neće bez akcije prihvatiti globalno slabljenje demokratije.

Termin prvog samita je u svakom slučaju nepovoljan. Haotično povlačenje iz Afganistana proturiječi željenom signalnom djelovanju samita. Dopušteno je da zemlja ubrzano padne, a saveznici budu poniženi – da bi time bilo ispunjeno jedno predizborno obećanje. Neslavan kraj afganistanskog angažmana markirao je kraj jedne ere. Kod akcije u Afganistanu poklopio se demokratski polet 1990.-ih sa vojnim samopouzdanjem neokonzervativaca koji su se zalagali i za invaziju u Iraku. Upravo to je, međutim, postala tragična karikatura ideje democratic nation-building.

Za kritičare podsticanja demokratije u inostranstvu angažmani u Iraku i Afganistanu dali su najbolje argumente zašto to ne može funkcionisati. Ali obje zemlje predstavljaju izuzetke: Radilo se o invazijama koje su rušile tamošnje režime. Izgradnja i podsticanje demokratije odvijaju se u pravilu u sasvim drugim kontekstima, bilo u poluautoritarnim državama nakon revolucija ili u krhkim konfliktnim državama. U tim situacijama pitanje demokratije je odlučujuće.

Nije slučajno da se od Njemačke i Francuske inicirana Alijansa za multilateralizam sastoji skoro isključivo od demokratija.

Unutrašnje ustrojstvo država nije ni u kom slučaju samo unutrašnje pitanje nego je vanjskopolitički veoma važno. Unutrašnja i vanjska politika se prepliću i nemaju jasne granice. Konflikti vode do protjerivanja i izbjeglica. Autoritarni režimi pokušavaju slabiti druge demokratije. Oni nisu pouzdan partner jer je njihov osnovni interes političko preživljavanje vođstva po svaku cijenu. Nije slučajno da se od Njemačke i Francuske inicirana Alijansa za multilateralizam sastoji skoro isključivo od demokratija.

Bilo bi kontraproduktivno kada bi se stvorio utisak američkog solo nastupa i kada bi se SAD shvatile kao samozvani “sudija na terenu demokratije”.

Zbog toga je prvi samit demokratije od fundamentalnog značaja. Ako se bude shvatio samo kao američka propagandna priredba, onda će još više oštetiti ugled demokratije. EU je razvila zajedničku poziciju za samit i saopštila to vladi SAD. Ona je prije svega najavila svoju namjeru da na samitu igra aktivnu ulogu. Evropljani bi trebali ići još dalje i zahtijevati da već sada grupa država sa svih kontinenata priprema samit. To je apsolutno i u interesu SAD. Bilo bi kontraproduktivno kada bi se stvorio utisak američkog solo nastupa i kada bi se SAD shvatile kao samozvani “sudija na terenu demokratije”.

Mnoge diplomate iz država EU se boje da samit ne dobije lošu geostratešku ocjenu i bude shvaćen prije svega kao antikineski samit.

Mnoge diplomate iz država EU se boje da samit ne dobije lošu geostratešku ocjenu i bude shvaćen prije svega kao antikineski samit. Ova opasnost je realna. Ograničenje kineskih hegemonijalnih zahtjeva je u SAD trenutno jedna od malo tema na kojima se slažu demokrati i republikanci. Za vladu SAD je to dakle prilika da boduje i unutarpolitički.

Jedan takav loš položaj u svakom slučaju nije u evropskom interesu. Ne treba stvarati iluzije: Rusija i Kina pokušavaju slabiti demokratske procese u drugim zemljama i praviti ih nevjerodostojnim. U tom smislu natjecanje sistema već sada ima elemente geopolitičkog hladnog rata. Ali u evropskom interesu nije da se to širi i da se forsira podjela između prozapadnih demokratija i autoritarnih država. Miješanje podsticanja demokratije i geopolitičkih interesa dovodi u pitanje motive prvih. Mnogi globalni problemi mogu sa riješiti samo od cijele zajednice država. Klimatski problemi su najočigledniji primjer.

Demokratski zapad usko sarađuje sa Saudijskom Arabijom, jednom od najrepresivnijih zemalja svijeta, koja se ni u kom slučaju ne može uračunati u „demokratski svijet“. S druge strane, ima zemalja koje se geopolitički orijentišu na Kinu ali uprkos tome imaju demokratski potencijal, naprimjer Pakistan. Zbog konflikta sa Indijom pakistanska politika je u osnovi prokineski postavljena. Istovremeno u Pakistanu postoje demokratski procesi koji – sa mnogim ograničenjima – funkcionišu. To trebamo podržati – u svakom slučaju, bez očekivanja da će zemlja zbog toga promijeniti svoj vanjskopolitički kurs.

Umjesto da formuliše najavu sukoba, samit bi trebao zračiti mirnim samopouzdanjem da je demokratija najbolji oblik vladavine.

Umjesto da formuliše najavu sukoba, samit bi trebao zračiti mirnim samopouzdanjem da je demokratija najbolji oblik vladavine. Države učesnice bi trebale izjaviti da se u  osnovi međusobno podržavaju u svojim nastojanjima i demokratskim kretanjima. Samoobavezivanje država učesnica ne treba ni u kom slučaju da bude ponovno otkrivanje tople vode: Demokratska vladavina je već odavno međunarodnopravna obaveza. Problem je uvijek podrška. Samit bi trebao također signalizirati da više nije lako ustanoviti razliku između etabliranih, stabilnih demokratija i novih, potencijalno nestabilnih demokratija. Mnoge stare demokratije imaju ozbiljne probleme bilo sa ekstremizmom ili jakom polarizacijom. U mnogim mladim demokratijama postoje interesantne „best practices“ – jake institucije kao što su neovisne izborne i komisije za ljudska prava.

Odvijanje samita ne smije ni u kom slučaju izbjegavati teška pitanja i kritike. Otvorena debata je jedna karakteristika demokratije – ona se ne sakriva i ne prešućuje neugodna pitanja. Vlada SAD je najavila da civilno društvo treba igrati važnu ulogu u procesu samita. To ne smije biti ograničeno na simbolično sudjelovanje. Civilne društvene organizacije kao sindikati, religiozne organizacije i grupe za zaštitu ljudskih prava moraju imati svoje mjesto za stolom. Demokratija se ne može pregovarati samo među vladama bez da se uključe društvene dimenzije.

Samoobavezivanje država učesnica mora biti konkretno i mjerljivo. Naprimjer, malo donosi ako mađarska vlada prihvati zajedničko saopštenje o demokratiji. Ali ako bi se ona obavezala da će osigurati da javni mediji uravnoteženo izvještavaju o raznim partijama to bi bio osnov za vrednovanje mogućeg napretka sljedeće godine. Takva obaveza bila bi relevantna i mjerljiva.

Njemačka bi trebala provesti od Evropskog savjeta napomenute antikorupcione reforme, naprimjer kroz bolju regulaciju lobizma i sukoba interesa u Bundestagu kao i kod visokih državnih službenika i političara. Kao obaveza bi se ponudilo i zatvaranja mnogih praznina u regulaciji online izborne kampanje. Njemačka vanjska politika mora demokratiju jače nego do sada ukotviti kao centralnu temu. Komunikativno i institucionalno tema trenutno nije dovoljno vidljiva.

Tako naprimjer, u ministarstvu vanjskih poslova postoji jedna opunomoćenica i jedan referat za ljudska prava, ali demokratija ne napreduje u organizacionoj dogradnji. Demokratija, ljudska prava i državnopravnost trebaju biti uvezani u jednu radnu jedinicu da bi se ovome centralnom kompleksu tema dao neophodan obim ekspertiza i pažnje. Demokratija ostaje globalna mega tema 21. stoljeća. Saradnja oko planiranog samita demokratije daje nam šansu da razmislimo kako možemo demokratiju efektivno podsticati i jačati.

ipg-journal.de