ENG
Sudbina Sirije u rukama SAD-a i Rusije
Autor/ica 👤Mohamed al-Najjar
Povezani članci
foto: EPA
Zatezanje odnosa između Washingtona i Moskve znatno će utjecati i na pregovore o okončanju sukoba.
Nakon bojkota koji je trajao nekoliko dana, delegacija sirijskog režima vratila se u Ženevu da učestvuje na osmoj rundi pregovora o Siriji. Iako ovaj povratak nije doveo do bilo kakvih pomaka, pokazao je koliko snažan utjecaj imaju tajni dogovori između Amerike i Rusije na obje strane u pregovorima.
Pregovarački tim sirijske vlade vratio se za pregovarački stol nakon pritiska iz Rusije koji je uslijedio poslije sastanka ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova sa američkim kolegom Rexom Tillersonom u Ženevi na marginama sastanka Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE).
Nekoliko dana nakon okončanja trenutne runde pregovora u Ženevi, dosadašnje procjene ukazuju da nisu ostvareni nikakvi rezultati, nakon što je delegacija sirijskog režima odbila da uđe u direktne pregovore s predstavnicima sirijske opozicije sve dok ne pristanu na uvjete, za koje posmatrači kažu da su bliži zahtjevima za proglašenje predaje.
Delegacija sirijskog režima traži da se pitanje sudbine predsjednika Bashara al-Assada isključi iz pregovora, pored toga da se prihvati njihov tekst vezano za izmjene Ustava, ukazujući na ustav iz 2012., te odbijaju kreiranje bilo kakvog novog ustava. Također, traže da se u državi provedu parlamentarni, a ne predsjednički izbori.
Činjenice na terenu
Zanimljivo je da je Bashar al-Jaafari, šef pregovaračkog tima sirijskog režima, tražio da se u pregovorima uzmu u obzir nove činjenice na terenu, kako ih je opisao, s obzirom na to da režimske snage i njihovi saveznici imaju kontrolu na većini sirijske teritorije. Prema njegovom mišljenju, to je savim drugačija realnost od one koja je bila osnova za pokretanje pregovora u Ženevi kada je opozicija ostvarivala napredak na teritorijama pod kontrolom režima.
Specijalni predstavnik UN-a za Siriju Staffan de Mistura pokušava prebaciti neke od ključnih datoteka iz Ženevske konferencije na konferenciju koja se treba održati u Sočiju u Rusiji početkom iduće godine. Sirijska opozicija se tome snažno protivi, jer smatraju kako još nije riješeno pitanje njihovog učešća na toj konferenciji te da neće učestvovati ako pregovori ne budu vodili u pravcu stvarne političke tranzicije u Siriji.
Prema mišljenju posmatrača, zanimljivo je da pregovore u Ženevi počinje karakterizirati besmislenost, u odnosu na ono što je ostvareno tokom pregovora u Astani na osnovu kojih su uspostavljene zone deeskalacije u Siriji, znatno je smiren intenzitet rata koji bjesni u toj državi, pored toga da je uspostavljeno nešto što bi se moglo smatrati zonama djelovanja pojedinih strana.
Upućeni u sirijske pregovore predviđaju da će novi pregovarački proces, koji bi trebao započeti u Sočiju za nekoliko sedmica, uspostaviti put za političko rješenje zahvaljujući činjenici da je na terenu došlo do značajnog smirivanja sukoba.
Pregovarački proces
Daleko od pregovaračkih procesa, regionalna i međunarodna realnost govori da sudbina Sirije više nije samo u rukama Sirijaca, već da su dogovori između Rusije i SAD-a faktor koji utiče na okončanje kraja rata u toj državi, pogotovo nakon razgovora između ruskog predsjednika Vladimira Putina i američkog predsjednika Donalda Trumpa na marginama samita ASEAN prošlog mjeseca.
Rusku ulogu jača njihovo prisustvo na terenu još od 2015. godine, kao i činjenica da je zahvaljujući tome prevagnuo tas na strani sirijskog režima. Također, uloga Rusije ne svodi se samo na vršenje utjecaja na sirijski režim, budući da u posljednje vrijeme ova strana postaje faktor koji utiče na uspostavljanje balansa između iranske i turske strane, što je dovelo do postizanja dogovora koji su ojačali stavove ove tri države u nastojanju da se dođe do sporazuma i sa Amerikancima.
Međutim, analitičari upućeni u sirijsko pitanje smatraju kako dogovori Moskve s Ankarom i Teheranom te njeno vršenje pritiska na Assadov režim nisu alternativa za postizanje dogovora sa Amerikancima.
Oni ukazuju i na činjenice na terenu, prije svega na prisustvo američkih trupa u ovoj državi (procjenjuje se da se njihov broj kreće između tri i pet hiljada vojnika). Ove snage su uspostavile stratešku vojnu bazu na graničnom trouglu Irak-Sirija-Jordan u Al-Tanfu.
Američki adut
Također, Washington u svojim rukama drži veoma važan strateški adut, a to je podrška Sirijskim demokratskim snagama (SDF) čiju okosnicu čine Kurdske jedinice za narodnu zaštitu (YPG). Ove snage kontroliraju oko 30 posto sirijske teritorije, na kojima se nalaze najveće naftne i gasne rezerve ove države, pored toga da su tu i glavna sirijska poljoprivredna područja i izvori vode.
Kurdske snage su preuzele kontrolu i nad strateškim područjem na granici između Iraka i Sirije, a prije nekoliko dana su snage međunarodne koalicije uspješno održale prvi koordinacioni sastanak između ovih snaga i iračke vojske nakon pobjede nad organizacijom Islamska država Irak i Levant s obje strane ove granice.
U proteklih nekoliko dana došlo je do zatezanja odnosa između Washingtona i Moskve, u čemu posmatrači i političari vide refleksije dešavanja na terenu, što će znatno utjecati i na američko-ruske pregovore o Siriji.
Sjedinjene Američke Države izrazile su sumnju u saopćenje ruskog predsjednika Vladimira Putina o povlačenju njegovih snaga iz Sirije, dok posmatrači ovo saopćenje vide kao pokušaj Moskve da izvrši pritisak na Washington da povuče svoje trupe iz Sirije. Amerika je na to odgovorila da se njene operacije u ovoj državi nastavljaju, u odgovoru kojim je Washington potvrdio da uloga američkih trupa u ovoj državi još nije okončana.
Pored toga što pregovori koji se vode o Siriji još nisu okončali tragediju sirijskog naroda, o putu izlaska iz krize sada raspravljaju regionalne i međunarodne strane koje imaju zone utjecaja na teritorijama pod kontrolom sirijskog režima ili opozicije.
Autor/ica 👤Mohamed al-Najjar
