Što muči Europu?

Povezani članci

• Rusi gej paradi ponovo rekli istorijsko “njet”
• SAD upozorile Rusiju: Skupo će vas koštati ako nastavite kršiti primirje
• Prekid veza s Rusijom u G8 škodit će svima
• Prekretnica
• U Brazilu više od 4.000 umrlih od COVID-a 19 za jedan dan
• Glasnogovornik WHO Tarik Jašarević: Trenutno se testira pet lijekova za COVID-19

Ovdje se stopa nezaposlenosti vinula iznad 13 posto, pa je stanje doista grozno. Situacija je još i gora u Grčkoj, Irskoj, a navodno i Španjolskoj, dok se čini da Europa u cjelini ponire u još jednu recesiju. Zašto je Europa postala bolesnik svjetskog gospodarstva?

Svi znamo odgovor na to pitanje. Nažalost, veći dio onoga što znamo nije istina, a naš ekonomski diskurs iskrivljen je i prepun je lažnih priča o europskim nevoljama. Čim pročitate neki komentar o Europi ili prečesto i navodno činjenično novinsko izvješće, vjerojatno se susrećete s jednom od dvije priče koje ja nazivam republikanskom pripovijesti i njemačkom pripovijesti. Niti jedna ne odgovara činjeničnom stanju. Republikanska pripovijest, kao jedna od središnjih tema kampanje Mitta Romneyja, jest da je Europa u nevolji jer je previše pomagala siromašnima i unesrećenima, pa sada gledamo smrtni hropac države blagostanja. Ova je pripovijest vječna miljenica političke desnice. Još 1991., kada je Švedska patila uslijed bankarske krize potaknute deregulacijom, Cato Institute objavio je trijumfalno izvješće o tome kako je ovo dokaz neuspješnosti modela države blagostanja. Jesam li spomenuo da je Švedska, i dalje vrlo velikodušna zemlja blagostanja, najsjajnija zvijezda na gospodarskom nebu s gospodarskim rastom bržim od bilo koje druge bogate države?No obavimo ovo na sustavan način. Sagledajmo 15 europskih država koje koriste euro (bez Malte i Cipra) i poredajmo ih po postotku bruto domaćeg proizvoda koji se prije krize trošio na socijalne programe. Ističu li se prezadužene zemlje (Grčka, Irska, Portugal, Španjolska i Italija) po neobično velikoj potrošnji na projekte vezane uz državu blagostanja? Ne, ne ističu se. Samo je Italija u prvih pet, ali čak je i njezina potrošnja niža od njemačke. Dakle, pretjerana potrošnja na programe države blagostanja nije uzrok svih problema. Sljedeća je na redu njemačka pripovijest, a ona je o fiskalnoj neodgovornosti. Ona je primjenjiva na Grčku, ali ne i na ostale. Italija je imala visok deficit i godinama prije krize, no tek neznatno veći od njemačkog. Portugalski deficit bio je značajno manji, a Španjolska i Irska čak su ostvarivale višak.

Oh, da, čak i neke države koje ne koriste euro imaju velike deficite i dugovanja, a nije ih zahvatila kriza. Britanija i Sjedinjene Američke Države mogu se dugoročno zaduživati po kamatnoj stopi od oko 2 posto, Japan, koji je u puno većim dugovima od bilo koje europske zemlje, plaća tek bijednih jedan posto. Drugim riječima, helenizacija našeg ekonomskog diskursa, dok smo svi na samo godinu ili dvije deficitarne udaljenosti od toga da postanemo nova Grčka, potpuno je neutemeljena. Dakle, što to muči Europu? Istina je da je priča uglavnom monetarna. Uvođenjem jedinstvene valute bez institucija koje bi osigurale njezino uspješno funkcioniranje Europa je ponovno oživjela sve mane zlatnog standarda, mane koje su odigrale ključnu ulogu u pokretanju i dugovječnosti Velike depresije. Stvaranje eura u investitore je ulilo lažan osjećaj sigurnosti zbog čega je došlo do golemog, neodrživog priljeva kapitala u države europske periferije. Kao posljedica tog priljeva, porasle su cijene i troškovi, proizvodnja je postala nekonkurentna, a države koje su nekako održavale trgovanje 1999. su počele umjesto toga bilježiti velik trgovinski deficit. A onda je glazba prestala. Da su države s europske periferije i dalje imale vlastite valute vjerojatno bi upotrijebile devalvaciju te brzo vratile konkurentnost. No nemaju, što znači da ih čeka dugo razdoblje masovne nezaposlenosti i razorne deflacije. Njihova dužnička kriza u velikoj je mjeri nusproizvod ove tužne perspektive jer gospodarstvo u depresiji vodi do proračunskog deficita, a deflacija samo povećava dužničko opterećenje. Najpogođenije zemlje primorane su birati – ili će patiti u stisku deflacije ili poduzeti drastični korak i ostaviti se eura, što ne bi bilo politički korisno sve dok se ne iskušaju i ne propadnu druge mogućnosti (čemu se Grčka, čini se, približava). Njemačka bi mogla pomoći odustajanjem od mjera štednje i prihvaćanjem više inflacije, ali neće to uraditi. Za ostatak svijeta, međutim, od iznimne je važnosti da se Europa dovede u red jer se lažne priče o Europi počinju koristiti da bi se progurale mjere koje su okrutne, razorne ili oboje. 

The New York Times