Staljinova zaostavština: Sin ‘neprijatelja nacije’ nikada neće zaboraviti

Povezani članci

• Novi skandal u MMF-u: Christine Lagarde i službeno pod istragom
• Diplomatija pod maskama
• Britanski parlament odobrio vanredne izbore u decembru
• Da li nove sankcije Evropske unije mogu ugroziti poziciju Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji
• SAD i saveznici optužili Kinu za globalnu hakersku kampanju
• Merkel u krupnom planu, socijaldemokrati skrivaju Steinbruecka

Svake srijede, Aleksej Nesterenko stoji ispred zgrade br. 23 u Moskovskoj Nikolskoj ulici i nosi znak sa zahtjevom da se ta zgrada pretvori u dio gradskog muzeja Gulag.

U toj zgradi, koja je svojevremeno bila dom Vojnog kolegijuma Sovjetskog Vrhovnog suda pogubljen je Nesterenkov otac 12. septembra 1938. godine.

Nesterenko i nekolicina drugih “neprijatelja naroda” vode tešku borbu, kako bi izdejstvovali Zakon protiv obožavanog sovjetskog diktatora Josefa Staljina.

Nesterenko, koji ima 79 godina, svoju priču ispričao je dopisniku ruske službe RSE Dmitriju Volčeku uoči 65. godišnjice Staljinove smrti 5. marta.

“Marta 1953. godine završavao sam školu i na dan kad je objavljena vijest o Staljinovoj smrti, ostao sam kod kuće bolestan. Kada su objavili da je Staljin mrtav, svi su izašli na ulice. Ušao sam u Lenjinovu biblioteku.

Ulica Gorki je bila blokirana, tako da nisam mogao ići u tom pravcu, jer je bilo automobila koji su blokirali ulicu. Zato sam se vratio kući u Ulicu Krasin. Postojao je portret Staljina u našoj kući – jednostavna fotografija koja je vjerovatno preuzeta iz Ogonjoka ili nekog sličnog časopisa.

Taj portret je uvijek bio na malom ormaru u glavnoj sobi. Ali kada sam došao kući, mogao sam da vidim da je portret već bio okrenut licem prema dole.”

Nesterenko nastavlja svoju priču riječima:

“1954. godine diplomirao sam u školi s odličnom uspjehom i tek tada sam saznao da sam sin “neprijatelja naroda”. Morao sam popuniti molbu za institut i tada mi je moja majka rekla po prvi put. Prije toga, mislio sam da je moj otac umro za vrijeme rata, kao i očevi mnogih ljudi.

Napisao sam na svojoj prijavi da je mog oca uhapsio NKVD i osudio ga Vojni kolegijum Vrhovnog suda Sovjetske Federacije na “10 godina zatvora bez prava žalbe”. Bilo mi je teško da uđem u institut. Oni su odbili da uzmu moje dokumente.”

“Tek sada počinjem da razumijem užas koji je moja majka proživjela. Kada je moj otac uhapšen, svi naši rođaci su nestali. Neki su promijenili svoje ime. Moja majka je bila sama sa troje dece. Moj otac je uhapšen kada je bio oficir u Civilnom institutu za vazduhoplovstvo… Bio je držan skoro godinu dana i bio je pretučen i mučen na sve načine koje možete zamisliti. Ali tokom osam mjeseci, ništa nije priznao.”

“Moj otac je proveo godinu dana u zatvorima u Lefortovu i Butyrkau u Moskvi. Čitao sam njegov dosije u arhivu uz dozvolu Federalne službe bezbjednosti – arhivu na Frunzenskoj obali. Napravio sam kopije nekoliko stranica – dozvoljavaju vam samo 13 primjeraka od stotina stranica.

Napravio sam svoj izbor, a kasnije sam davao kopije svim mojim sinovima i nećacima. Veći podstrek mi je dao unuk, koji je 2005. godine imao 10 godina. Jednog dana je rekao: “Deda, hajde da napravimo porodično stablo.” Bio sam u strahu da to ne mogu učiniti.

Godine 2007, od Memorijala sam dobio knjigu sa 4.000 imena, spisak žrtava na koje je pucano na Nikolskoj ulici broj 23. Tada je moj otac označen kao “neprijatelj naroda” i dobio je kaznu, nakon što je Staljin potpisao listu sa pogubljenjima.

Čuo sam za dugu priču o tome kako se ljudi iz Memorijala bore da otvore muzej u toj zgradi.

Međutim, suvlasnik Memorijala i disident Arsenij Roginski mi je rekao: “Na žalost, ne verujem da ćemo tamo videti muzej u našem životu.”

Tokom 2010. godine, neki prijatelji moga najstarijeg sina su nam pomogli da napravimo film pod imenom The Shooting House: Nikolskaia 23. Imao je nekoliko hiljada pregleda .

Svoje svjedočanstvo Nesterenko nastavlja objašnjenjem da je zgrada za koju zahtijeva da bude muzej u privatnom vlasništvu. Ministarstvo odbrane je zgradu prodalo 2005. godine, a 2016. godine je ponovo prodata i sada je u vlasništvu državne apoteke broj 1, koja takođe posjeduje Nikolsku 21. Sada se fasada obnavlja. Stojim ispred ove zgrade svake srijede sve dok imam snagu. “

RSE