Šta je 25. amandman koji opoziva predsjednike SAD?

Povezani članci

• Dvije Koreje pregovaraju o zoni Kaesong
• Republikanci protiv Bijele kuće: Bez avionskih linija između SAD-a i Kube
• Hazarderski scenario grčkog izlaska iz eurozone
• Vlasnik DM-a šokirao svijet: ‘Sve bogatstvo darujem, želim biti slobodan!’
• SAD: Vanredno stanje nakon što je policija ubila još jednog Afroamerikanca
• Šta su stvarni ciljevi Rusije u Siriji

Možda ste čuli i za ovaj proces u Sjedinjenim Državama – opoziv predsjednika, napisan u američkom Ustavu u cilju zaštite najvišeg izabranog kabineta od “izdaje, podmićivanja i drugih velikih zločina i prekršaja”.

Ali rijetko pokrenuti korak ka uklanjanju iz kabineta nije jedini način razrješavanja predsjednika iz Bijele kuće. Daleko komplikovaniji i potencijalno bremenitiji put – koji još nikad nije primjenjivan – je onaj opisan u 25. amandmanu.

Amandman koji je stupio na snagu 1967. godine, propisuje da potpredsjednik preuzme poslove u slučaju da predsjednik napusti položaj. On osigurava i mehanizam kojim se predsjednik može privremeno odreći svojih ovlasti ako, na primjer, mora biti podvrgnut operaciji i slično.

Ali on postavlja i način bezuslovne smjene predsjednika – ako “predsjednik nije u mogućnosti izvršavati ovlasti i dužnosti svog kabineta”.

A šta je sa opozivom?

Autori Ustava krajem 1780-ih godina smatrali su važnim uspostavljanje jasnog mehanizma kojim bi izabrani predsjednik bio smijenjen sa dužnosti. Izraz “izdaja, podmićivanje ili drugi krivični prekršaji i drugi prijestupi” postao je standard kojim bi se predsjednik mogao smijeniti u cilju udaljavanja sa te funkcije.

Kako nalaže sistem, Predstavnički dom vodi postupak za optužbe koje se dovode u vezu sa velikom porotom. Tada Senat raspravlja o toj optužbi i glasa hoće li predsjednika osloboditi ili osuditi. Osuda rezultira smjenom predsjednika.

Postupak opoziva bilježi se u historiji Sjedinjenih Država, uglavnom u slučajevima sudija i službenika kabineta. Postupak je pokrenut dva puta i to u slučaju predsjednika Andrewa Johnsona, 1868. godine, i Billa Clintona, 1998. Obojicu je opozvao Predstavnički dom, ali ih je Senat oslobodio optužbi.

Pravosudni odbor Predstavničkog doma – što je formalno polazište za takav postupak u Kongresu – je 1974. godine donio nekoliko rješenja za opoziv predsjednika Richarda Nixona. Nixon je podnio ostavku prije nego što je proces krenuo dalje.

Ove godine je među demokratama postojala jedna konstantna ideja – opoziv republikanskog predsjednika Donalda Trumpa, nešto za šta postoji mala vjerovatnoća da će se dogoditi sve dok republikanci kontrolišu oba kongresa.

Snagu predsjedničkog kabineta je teško onesposobiti

Četvorodijelni 25. amandman je 1967. godine dodan ustavu, nakon što ga je ratifikovalo 38 država.

Ondašnji napor, kako navode historičari, bio je namijenjen pročišćavanju jedne velike dvosmislenosti u izvornom ustavu: ko nasljeđuje predsjednika ako prerano napusti svoj kabinet. Praksa je do ranih šezdesetih godina bila da je potpredsjednik neposredni nasljednik predsjednika, ali to nikad nije bilo zakonski definisano. Johnson, na primjer, bio je potpredsjednik i postao predsjednik 1865., godine kada je ubijen Abraham Lincoln.

Bilo je slučajeva da se predsjednicima onemogućavalo vođenje kabineta, niti je bilo pravog mehanizma za prenošenje ovlasti drugome. Woodrow Wilson je pretrpio moždani udar 1919. godine, ali niko formalno nije preuzeo njegove ovlasti sve do sljedećih predsjedničkih izbora.

Ubistvo Johna F. Kennedyja 1962. godine osnažilo je napore za formalno rješavanje pitanja sukcesije.

Treći odjeljak Amandmana uspostavio je mehanizam da predsjednik privremeno svoje ovlasti prepusti potpredsjednicima.

Predsjednici Ronald Reagan i George W. Bush su koristili ove mogućnosti kada im je bila potrebna medicinska pomoć.

Četvrti odjeljak, međutim, je najvažnija klauzula u Amandmanu jer određuje proces za nesmetanu smjenu predsjednika sa pozicije šefa države.

Odluku da “predsjednik nije u stanju izvršiti ovlasti i dužnosti svog kabineta” donosi potpredsjednik i većina glavnih službenika izvršnih odjela – trenutno njih 15 – i omogućava potpredsjedniku preuzimanje kabineta.

Ako predsjednik tvrdi da nije u mogućnosti nastaviti s radom a o čemu se ne slažu potpredsjednik i veći dio Vlade, onda to pitanje rješava Kongres koji dvotrećinskim glasanjem može zadržati predsjednika.

Amandman je “zamišljen kao zaštita od samog predsjednika, da on ne preraste u neku vrstu nesposobne ličnosti čime bi se zahtijevalo poništavanje izbora, te ga suspenduje s dužnosti, trenutno ali ne i privremeno”, kaže Michael Gerhardt, profesor ustavnog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta Sjeverna Karolina.

Tokom Reaganove administracije najviši njegovi zvaničnici izrazili su zabrinutost zbog Reaganovih mentalnih sposobnosti, što se otkrilo tek nakon što je on odstupio sa funkcije predsjednika.

Šef osoblja Don Regan rekao je svom nasljedniku da postoji bojazan da je Reagan “nesposoban”, “nepažljiv” i “lijen”, te da se 25. amandman može aktivirati.

Pokazalo se da to nije bio slučaj, ističe Edmund Morris, službeni biograf Ronalda Reagana.

“Bio je star, umoran čovjek. Bio je okrivljen za zanemarivanje nadzora ljudi koji su radili za njega. Ali kada bi bio pod šokom stvarne svjesnosti o svom poslu i svojim dužnostima, onda je besprijekorno radio”, kazao je Morris 1998. godine u dokumentarcu emitovanom na PBS-u.

Opasnost za Trumpa, navodi Whittington, je da njegovi najžešći kritičari na 25. amandman gledaju kao na bazu i da je opoziv pravi mehanizam.

“Da smo bili iskreno zabrinuti da je predsjednik iz bilo kojeg razloga toliko disfunkcionalan i nesposoban za obavljanje dužnosti, da nije komatozan već da aktivno koristi vlast očigledno na loš način… sljedeći korak bi bio označavanje njegovih zločina i prekršaja, javno ih procijeniti i preduzeti odgovarajuće korake kako bi bio smijenjen sa te dužnosti”, rekao je Whittington.

Michael Gerhardt ističe da je jasno da su se autori Amandmana usredotočili na to da li je predsjednik fizički i zdravstveno sposoban obavljati svoju dužnost.

Dodatni problem, kaže Gerhardt, je taj da četvrti odjeljak Amandmana ne definiše značenje “nesposoban izvršiti ovlasti i dužnosti”.

“Imamo površno tumačenje onoga što zovemo ‘nepristojan čin’. To morao biti ozbiljan prekršaj. To je mjerni podatak koji pokušavamo nešto izmjeriti”, pojašnjava Gerhardt. “Sa 25. amandmanom znamo da je to nekompetentnost, ali ne znamo šta se pod tim, zapravo, podrazumijeva.”

Pozivanje na 25. amandman “podiže duboku zabrinutost na legitimnost izbornog procesa”, kaže Whittington. “Zamislite da želite smijeniti predsjednika, a onda se predsjednik ne složi sa tim. Lako je zamisliti da ovaj predsjednik ne želi tiho otići i da će poruku poslati svom američkom narodu – da je namjerno smijenjen sa te pozicije. Taj postupak bi posebno omeo ovu zemlju.”

Radio Slobodna Evropa