Sindrom teškog konzervativca

Povezani članci

• Erdoan: Ozbiljne naznake da je Kašogijevo ubistvo planirano
• Francuzi obilježavaju Dan pada Bastilje u sjeni željezničke nesreće
• Iznevjereni
• Šokantni rezultati izbora: U Europarlament ušli fašisti i neonacisti
• Suđenje po optužbi za silovanje još jedan od Trumpovih pravnih izazova
• Thaci proglasio pobjedu, slijedi LDK Ise Mustafe

Mitt Romney ima dar kad su u pitanju riječi – samodestruktivne riječi. Na Konferenciji konzervativne političke akcije 10. veljače ponovno se uvalio, izjavivši da je kao guverner bio “teški konzervativac”. Kako je Molly Ball iz The Atlantica lijepo primijetila, Romney “opisuje konzervativna stajališta kao da su bolest”. U pravu je. Mark Liberman, profesor lingvistike na Sveučilištu u Pennsylvaniji dao nam je popis riječi koje najčešće slijede za pridjevom “teški” i prilogom “teško”.

Prema učestalosti uporabe, najčešćih pet su invaliditet, depresija, bolestan, oštećen i ozljeda. A to sigurno nije poruka koju Romney ima namjeru odaslati. No ako pomnije promotrite utrku za predsjedničkog kandidata Republikanske stranke, neizbježno se počnete pitati nije li možda riječ o freudovskoj omaški. Jer nešto je očito pošlo po krivu u svijetu suvremenih američkih konzervativaca.Počnimo s Rickom Santorumom, koji je prema anketama vodeći favorit među primarnim glasačima republikanaca sa 15 bodova ispred Romneyja. Svatko tko ima pristup internetu zna da je Santorum najpoznatiji po svojim izjavama o homoseksualnosti, incestu i bestijalnosti iz 2003. No to nije najčudnije od svega. Na primjer, prošle je godine Santorum stao u obranu srednjovjekovnih Križarskih ratova koji su, tvrdio je, pod napadom “američke ljevice koja prezire kršćanstvo”. Kada ostavimo povijesne probleme postrani (jer što su među prijateljima masakr ili dva nevjernika i židova?), ne možemo se ne upitati što ovo pitanje uopće radi u kampanji 21. stoljeća. A nije sve ni u seksu i religiji. Naime, Santorum je također izjavio da su klimatske promjene prijevara, dio “divne izmišljotine” dijela “ljevice” koji želi “dodatnu ispriku za veću vladinu kontrolu nad vašim životima”. Tu je i Ron Paul, koji je u Maineu bio drugi po broju glasova unatoč činjenici da je javnost bila itekako dobro upoznata s rasističkim glasilom objavljivanim pod njegovim imenom tijekom 1990-ih, kao i izjavama da su Građanski rat i Zakon o građanskim pravima bile velike pogreške. Konačno, imamo i Romneyja, koji će vjerojatno postati kandidat unatoč očitom neuspjehu da ostvari emocionalnu povezanost s bilo kime. Naravno, prava istina je da on kao guverner nije bio “teški konzervativac”. Postignuće koje se najviše povezuje s njime jest zdravstvena reforma u svakom važnijem pogledu istovjetna državnoj reformi koju je predsjednik Obama četiri godine kasnije pretočio u zakonsku obvezu.

A u racionalnom političkom svijetu, njegova bi se kampanja trebala temeljiti upravo na tom postignuću. Međutim, Romney se bori za predsjedničku nominaciju Republikanske stranke, što znači da bez obzira na svoja osobna uvjerenja mora pridobiti primarne glasače koji doista jesu “teški konzervativci” u svakom smislu. Njegovi krnji govori gotovo se u potpunosti oslanjaju na fantazije i izmišljotine s ciljem povlađivanja iluzijama konzervativne glasačke baze. Ne, predsjednik Obama nije osoba koja je “započela svoje predsjednikovanje isprikom cijeloj Americi”, kao što je Romney nedavno još jednom izjavio. No ta “pinokijevska laž”, kako su je nazvali u Washington Postu, nalazi se u samom srcu Romneyjeve kampanje. Kako se američki konzervatizam u tolikoj mjeri odvojio od činjeničnosti i racionalnosti da im je sada potpuna suprotnost? Nije uvijek bilo tako. Moj odgovor na to pitanje je sljedeći – dugotrajna prijevara ekonomskih konzervativaca i bogataša kojima služe konačno je pošla po zlu. Desetljećima je Republikanska stranka pobjeđivala na izborima zalaganjem za društvene i rasne podjele, samo da bi nakon svake pobjede provela deregulaciju i uvela porezne olakšice za bogate, što je proces kojega je najbolje utjelovio George W. Bush kada je osvojio drugi mandat tako što se predstavio kao branitelj Amerike protiv homoseksualnih brakova, a zatim nakon pobjede najavio namjeru privatizacije socijalnog osiguranja. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, ova je strategija stvorila glasačku bazu koja je doista povjerovala u sve te izmišljotine, pa je stranačka elita izgubila nadzor. Poanta jest da današnji očaj Republikanske stranke (postoji li osoba koja ne smatra da je ta stranka u očajnom stanju?) nije nikakva slučajnost. Ekonomski konzervativci igrali su ciničnu igru, a sada su suočeni s protuudarom, strankom koja na najgori mogući način pati od “teškog konzervatizma”. Boljka je to koja će se liječiti godinama. 

The New York Times