Revolt protiv razuma

Autor/ica 👤Robert Misik 14.12.2021. u 11:10

Izdvajamo

Postoji veliki gubitak povjerenja u ukupan politički sistem. Nikome, koga smatraju dijelom establišmenta neće više biti poklonjeno povjerenje.

Povezani članci

Revolt protiv razuma

Foto: DPA

Nezadovoljstvo elitnom politikom je shvatljivo. Međutim, na protestima protiv vakcinisanja i pravila za koronu to nezadovoljstvo pretvara se u potpuno ludilo.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Dijagnoza „podjele“ društva, političke „polarizacije“ spada danas u konceptualni sastavni dio tekućih analiza: Društva su potresena rastućom razdražljivosti i podjelama koje se produbljuju. Dijagnoze se razlikuju jedna od druge u detaljima ali u nekim osnovnim postavkama vlada jedinstvo. Prvo: ima sve više razdražljivih, zlobnih sukobljavanja uglavnom uzduž – ali i sa druge strane – tradicionalno ljevičarsko – desničarske osovine. Kod ovih sporova radi se u pravilu o pitanjima koje bi se mogle označiti pojmom „kulturalni ratovi“: o spolu, rasizmu i antirasizmu, doseljavanju, o pitanju ko pripada u „Mi“ – čak i pitanjima životnog stila. Rado se govori o tome da se neka društva upravo raspadaju u dva neprijateljska „plemena“.

Drugo, svi se slažu da upravo u neprivilegiranim dijelovima stanovništva, staroj radničkoj klasi ili i, na ivicu potisnutom, donjem srednjem sloju postoji rastuće otuđenje od tradicionalnog političkog sistema. Gnjev, razočarenje zbog toga „što se za nas niko ne interesuje“. Često se tada može čuti da se u društvu u kome se gubi solidarnost, u kome sigurnost upravo za materijalno podprivilegirane postaje sve lošija, „ne može ni na koga više računati“. Na jedan način negativnog, depresivnog individualizma mnogi ljudi kažu: „Ja se staram samo još o sebi samom“. Ovaj društveni milje je posebno pristupačan za desničarske populiste i ekstremiste koji takoreći najavljuju: „Da, niko Te ne čuje. Ali ja sam Tvoj glas.“

Kod ovih sporova radi se u pravilu o pitanjima koje bi se mogle označiti pojmom „kulturalni ratovi“: o spolu, rasizmu i antirasizmu, doseljavanju, o pitanju ko pripada u „Mi“.

Za tradicionalne radničke i ljevičarske partije i progresivne političke partije ovo je poseban izazov. Jer na jednu stranu upravo ljevičarske partije imaju puno solidarnosti sa revoltima i pobunama iz naroda protiv vladajućih elita. U više od četiri decenije njihovog postojanja one su čak bile nosilac takvih revolta. Na drugu stranu oni sad ustanovljavaju da su u očima mnogih, koji su im razočarani okrenuli leđa, oni viđeni kao dio onog “establišmenta” i one “elite” koja je krivac za razočarenje. Ljevica se rado vidi kao dio rješenja ali onda mora začuđeno primjetiti da su oni za dio njihovih potencijalnih birača dio problema.

To ni u kom slučaju ne znači da su pristalice desničarskih antisistemskih partija prvenstveno dijelovi beskućničke radničke klase. Ali pristalice dolaze i iz ove grupe. Ko je ekonomski pod pritiskom, ko se bori za osiguranje radnog mjesta, ko je konfrontiran sa platom koja se ne povećava i vidi se kao “gubitnik” ekonomske transformacije, lako se osjeća kao neko ko nije više predstavljen i istovremeno obezvrijeđen i kao žrtva nepravde. Desničarski populisti uspjevaju da tradicionalne “vrijednosti” radničke klase vješto instrumentaliziraju.

Lijeve i progresivne partije su naravno već odavno prepoznale ovaj problem i pokušavaju na različite načine da na njega reaguju – ponekad sa skretanjem u lijevo, ponekad sa skretanjem u desno. Ponekad sve to izaziva beznadne strategijske debate koje samo vode ka daljoj nesposobnosti djelovanja. Drugima uspijevaju postepene korekture kursa. Za to da su njemački socijaldemokrati krenuli u izbore sa sloganom „Respekt“ kriva je ova dijagnoza, a ipak je dovela do toga da je SPD ponovo bila prva i osvojila ured kancelara. Iako se političke kulture i tradicije širom svijeta razlikuju ovi diskursi i retorika sliče na izuzetan način. Tehnološke strukturne promjene javnosti kroz i internet i socijalne medije masivno doprinose tome. To mijenja praktično sve, a ipak se u analizama često dramatično podcjenjuje.

Desničarski populisti uspjevaju da tradicionalne “vrijednosti” radničke klase vješto instrumentaliziraju.

Ovih dana se dijagnoza o „podjelama“ i “polarizaciji” skoro dnevno pojavljuje u još jednom drugom kontekstu: u kontekstu mjera protiv pandemije Covid-19. Sa sukobima oko lockdowna, oko odbijanja vakcinacije, poricanja pandemije odnosno opasnosti od nje – i porastom narativa zavjere. I to je globalan fenomen ali ipak postoje važne nacionalne razlike. U SAD-u je odbijanje mjera protiv Covida zajednička parola radikalne desnice pod njihovom vodećom figurom, bivšim predsjednikom Donaldom Trumpom. U drugim zemljama je to manje izraženo. I skepsa i odbijanje moderne medicine – i time vakcinisanja – veoma varira. Portugal ima kvotu vakcinacije od blizu 90 posto, Danska od skoro 87 posto. Nasuprot tome, među tradicionalnim “zapadnoevropskim” državama Evropske unije – Njemačka, Austrija i Švajcarska imaju najniže kvote vakcinacije. U ovim zemljama postoje desničarsko-populističke i ekstremističke partije koje mobilišu protiv vakcinacije.

Iste grupe koje i u drugim pitanjima „kulturalne borbe“ boduju sa tvrdnjom da su one glas jednostavnog naroda, malog čovjeka, sada kažu: „Elite, vlada, oni hoće da vas otruju sa vakcinom.“ Vlada je uvela obavezno vakcinisanje, korona diktaturu, oni su kupljeni od Big Pharma, oni su policajci zlokobnih svjetskih vladara, i koriste jednu izmišljenu – ili pretjeranu – bolest da bi konačno pokopali slobodu i šikaniraju normalan narod. Začuđujuće je da ih ne mali dio pristalica slijedi kod ove potpuno sulude argumentacije. Sigurno je da je dio onih koji stvarno vjeruju u ovu radikalnu besmislicu mali. Ali jedna, apsolutno značajna, grupa ima sumnju u medicinsku znanost. Umjesto da vjeruju stručnjacima oni se okreću ljudima koji dociraju na internetu i hvale se „saznanjima“ koja su navodno sakrivena od širokih masa stanovništva. Šta se tu dešava?

Postoji veliki gubitak povjerenja u ukupan politički sistem. Nikome, koga smatraju dijelom establišmenta neće više biti poklonjeno povjerenje.

Postoji veliki gubitak povjerenja u ukupan politički sistem. Nikome, koga smatraju dijelom establišmenta neće više biti poklonjeno povjerenje. Koliko otuđeni i frustrirani moraju biti ljudi da više ne vjeruju zvaničnim mjestima i nasuprot tome spremni da uzmu zdravo za gotovo ono što čitaju na „kanalima otpora“ na Telegramu ili Whatsapp-u?Buntovništvo normalno ide zajedno sa emancipacijom. Ali ovdje mi doživljavamo upravo revolt protiv razuma.

Progresivne i ljevičarske partije bile su uvijek pokret u tradicionalnoj struji prosvjećivanja i racionalizma. Na kraju one su bile i pokret obrazovanja. Istovremeno, bilo je kod njihovih pristalica i antiracionalističkih strujanja, antiprosvjetiteljskih tendencija, svih onih varijanti pojednostavljavanja i ideja o zavjeri, koje je neko jednom nazvao antikapitalizam „glupih momaka“.

Upravo u zemljama njemačkog govornog područja u kojima prosvjetiteljstvo i njegov racionalizam imaju manje duboke korijene, romantizam sa svojim antiracionalizmom utoliko više, odbojnost prema znanosti vjerovatno je još više raširena nego u drugim kulturama. Nacionalsocijalizam sa svojom sklonošću ka okultnom i obskurnom i svojim odbijanjem zapadnog racionalizma ostavio je u ovom pogledu vjerovatno dublje tragove nego što se to obično misli.

Ovo nezadovoljstvo bilo je tu već prije pandemije ali sada otežava suzbijanje pandemije.

A konačno i ekološki i pokret za okoliš, koji za mnoge primarno važi kao „alternativan“ i kao “rezultat kontra kulture 1960-ih godina“, ima jedno, ne sasvim bezopasno, skretanje. Oni visoko drže „prirodno“ i „osjećaj“ , život u „skladu sa prirodom“ i njeguju skepsu protiv racionalnog razumijevanja znanosti i tehnike. Prirodne metode liječenja i alternativna medicina su ovdje apsolutno obljubljene i suprotstavljene su „školskoj medicini“ koja navodno primarno želi ubaciti hemiju u ljude.

Ako želimo ove aktuelne, još ekstremno nepregledne događaje razumjeti bar u naznakama onda radimo dobro ako par elemenata zajedno spojimo: Postoji nezadovoljstvo političkim sistemom od ljudi koji – često sa pravom – osjećaju da nisu više zastupljeni i primjećeni. Ovo nezadovoljstvo bilo je tu već prije pandemije ali sada otežava suzbijanje pandemije. Odziv desničarskom populizmu i ekstremizmu je apsolutno revolt sa opravdanim aspektima ali u perverznim formama. Koliko duboko ide gubitak povjerenja pokazuje se i u antiracionalističkim revoltima protiv menadžementa pandemije i u pobunama protiv medicinske znanosti. Oni koji dospiju u zamku takve ideologije zapliću se u cijeli sistem lažnih informacija i spremni su da vjeruju u apsurdne stvari. Oni padaju u dinamiku samoradikalizacije. A ona može veoma brzo postati veoma opasna.