Putinova većina koja šuti

Izdvajamo

• Mnogi od sadašnjih protivnika Putina se nadaju da će prije ili kasnije u Rusiji doći do procesa na kome će svako dobiti šta zaslužuje. Ali svaka predstava o jednom takvom procesu susreće se sa preprekom: Jasno je da ratni zločinci, koji su direktno odgovorni za smrt, treba da se dovedu pred sud. Ali šta je sa drugima? Jesu li ljudi koji nisu ubijali, koji nisu proizvodili oružje, koji nisu vidjeli krv, također krivi?

Povezani članci

• „Teško se možemo suprotstaviti stereoidima nahranjenim državnim preduzećima“
• O militantnom ateizmu
• Biznismen blizak Putinu kandidat za američkog državnog sekretara
• I dalje dve Nemačke, 30 godina posle pada Berlinskog zida
• Otišao je prijatelj Bosne i Hercegovine: Umro je Paddy Ashdown
• Trump skrivao uplate stranih vlada njegovom hotelu u Washingtonu

U Moskvi svijetli ratni simbol Z na zgradi energetskog koncerna Gazprom – Foto: Yuri Kochetkov / EPA

Jedna poslovica kaže da se u Rusiji mora dovoljno dugo živjeti da bi se negdje dospjelo. Ali zar nije zločin živjeti i raditi dalje u zemlji koja vodi ubilački agresorski rat?

Piše: Mikhail Zygar – Spiegel.de – 10.07.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Nedavno sam razgovarao sa Yuval Noah Hararijem, izraelskim istoričarem i autorom bestselera „Kratka istorija čovječanstva“ i „Homo Deus“. Pitao sam ga šta Rusi, koji sada žive u Putinovoj Rusiji, mogu učiniti protiv rata. „Uvijek ima nešto što se može promijeniti“, odgovorio je Harari. Čak i neko ko je dio sistema može stavljati šipke u žice od točkova.“

Kad se već ne može marširati na Crvenom trgu sa transparentom „Stop ratu“ Rusi u takvim stvarima izgledaju još uvijek veoma inventivni. „Oni znaju kako mogu naći put da iritiraju režim i da stavljaju pijesak u zupčanike ratne mašine.“

Ovo je vrlo interesantno etičko pitanje koje je za milione Rusa potpuno novo. Je li moguće u zemlji, koja se nalazi u ratu, i dalje pošteno raditi? Ili je li nakon napada na Ukrajinu svaki pošteni rad u Rusiji nemoguć?

Je li sada svako ko i dalje tamo živi i radi kolaborater – i jedini moralni način ponašanja je sabotaža?

Krajem juna objavila je Meduza, neovisna ruska publikacija sa sjedištem u Letoniji, istraživanje o aktivnostima ruske centralne banke nakon 24. februara. Reportaža priča istoriju punu simbolike: Nakon početka rata Konstantin Sonin, profesor ekonomije na univerzitetu u Čikagu, kontaktirao je mesindžerom svoju dugogodišnju prijateljicu, Kseniju Judajevu, zamjenicu guvernerke ruske centralne banke.

„Vi radite za rat“

On ju je pozvao da da ostavku: „Vi radite za rat. Nema nikakve koristi za Rusiju ali ima koristi za nastavak rata. Novac ne ide građanima nego ostaje pod kontrolom vlade – i upotrijebiće se za vojne svrhe.“

Za vrijeme razgovora on je podsjetio na Hjalmara Schachta, državnog ministra u vladi Adolfa Hitlera i predsjednika državne banke. Neočekivano je Judajeva odgovorila: „Mnogi ljudi u centralnoj banci interesuju se za Hjalmara Schachta“. Razgovor se završuo bez rezultata: Judajeva je odbila dati ostavku a sa njom je prema podacima Meduze pretežna većina saradnika ostala na svojim starim radnim mjestima – samo par desetina saradnika napustilo je centralnu banku. Zaposlenici slijede ovu logiku: Naša obaveza je da spasimo ljude a ako mi odemo gospodarstvo će kolabirati i milioni Rusa će trpjeti.

Šefica centralne banke Elvira Nabiullina i njena zamjenica Judajeva su dobro poznate u internacionalnom bankarskom svijetu. Nabiullinu je 2015. magazin Euromoney proglasio “Bankarkom godine”. Prije rata ona je važila kao pošten, prvoklasni profesionalac. nakon početka rata Nabiullina je spasila ruski bankarski sistem od kraha – međutim 24. februar postavlja dosadašnje etičke standarde na glavu. Pitanje je: Je li zločin biti u Putinovoj Rusiji pošten i iskren čovjek? Ako Rusija bombarduje Ukrajinu a svjetska zajednica uvodi sankcije da bi što je brže moguće rušila rusko gospodarstvo, kako treba nazvati one ljude koji ovo gospodarstvo brane? Jesu li oni preko noći postali kriminalci?

To ne važi samo za činovnike. Ja sam nedavno razgovarao sa jednim poznatim ruskim poslovnim čovjekom koji je nakon početka rata napustio Rusiju. Uprkos njegovom izričitom proturatnom držanju on je pogođen sankcijama, njegova bankarska konta su zaplijenjena. On sada razmišlja o tome da sa današnjeg aspekta svi pošteni poslovni ljudi, koji su decenijama radili u Rusiji i izgradili tvornice i banke bi na zapadu važili kao saučesnici Putinovog zločina.

Na drugu stranu sve one korumpirane figure, koje su pljačkale zemlju, izgledaju danas kao ljudi koji su se iznutra borili protiv režima. Kako se ispostavlja oni nisu više kriminalci nego pravedni ljudi. Ugled ne vrijedi više ništa – ako je neko čitav svoj život pošteno radio, to više ne znači, da on kasnije ne mora sebi ništa predbaciti. Nasuprot tome: Ako je neko u Rusiji pošteno radio nalazi se sada u velikim teškoćama.

Mnogi ljudi koji su ostali u Rusiji i osuđuju rat ali i dalje rade umjesto da ga sabotiraju vođeni su načelom: „U Rusiji se mora dugo živjeti onda će nešto uspjeti.“ Ova rečenica potiče od legendarnog dječijeg pjesnika Korneja Čukovskog. On je prije revolucije 1917. bio veoma popularan pisac, međutim preživio je sve staljinističke represije i umro 1969. Po ovoj logici postoji šansa da se preživi svaki režim: Današnje vođe biće zamjenjene sa onima od sutra ali narod će ostati. I ako vas je raniji režim posmatrao kao kriminalca slijedeći režim će vas vjerovatno slaviti kao junaka.

Strah od žohara

Čukovski je nakon 1917. prestao pisati ozbiljne tekstove i koncentrisao se na tekstove za djecu. Prije jednog stoljeća, 1921. godine, napisao je profetsku dječiju pjesmu „Žohari“, u osnovi jednu auto utopiju, u kojoj jedan mali žohar iznenada preuzima cijelo carstvo životinja i sve životinje imaju smrtni strah od njega: Oni su od straha paralisani i poslušni su mu u svemu. Samo godinu kasnije na vlast je došao Staljin – od Čukovskog opisana situacija u dječijoj bajci bila je tačno pogođena. I začuđujuće je da je Čukovski nadživio Staljina.

Mnogi od sadašnjih protivnika Putina se nadaju da će prije ili kasnije u Rusiji doći do procesa na kome će svako dobiti šta zaslužuje. Ali svaka predstava o jednom takvom procesu susreće se sa preprekom: Jasno je da ratni zločinci, koji su direktno odgovorni za smrt, treba da se dovedu pred sud. Ali šta je sa drugima? Jesu li ljudi koji nisu ubijali, koji nisu proizvodili oružje, koji nisu vidjeli krv, također krivi?

A oni koji su jednostavno dalje radili da bi pomogli drugim ljudima, koji su također pošteno radili? Svi oni koji su imali smrtni strah od žohara – moraju li svi oni važiti kao krivi jer su potiskivali pomisao da stoje na tamnoj strani, na strani zla? I zaslužuju li oproštaj oni koji na savjet Yuval Noah Hararija počinju da izvode sabotaže?

To mi sigurno ne znamo i istorijski primjeri nam ne pomažu. Istorija se neće ponoviti i Putin i njegove pristaše sigurno neće doživjeti sudbinu Hitlera ili optuženih na Nirnberškom procesu. Mi ćemo morati još dugo živjeti i svaki puta ćemo tražiti nove odgovore na ovo pitanje – a ti odgovori će se naravno stalno mijenjati.

spiegel.de