„Puno je bijesa u igri“

Izdvajamo

• Mladi ljudi u cjelini rjeđe glasaju. Ja vjerujem da to važi za mnoge zemlje. Naravno da ima izuzetaka. Mi vidimo kod mladih ljudi jake tendencije preuzimanje predstava ekstremne desnice i generalno više konzervativno stajalište. Međutim, mi vidimo i sve veću grupu mladih ljudi koji se ubrajaju u radikalnu ljevicu. Tu imamo jaku polarizaciju. Mladi ljudi kreću se na ekstremnim rubovima političkog spektra i većina njih ne ide na izbore. To je stvarno depresivno. Ali ostaje da utvrdimo i pozitivno a to je da ima puno vrlo mladih ljudi sa progresivnim pogledima. Iz naših anketa stvarno stalno proizlazi da danas više ljudi zastupa napredne poglede ka feminizmu i doseljavanju nego prije 50 godina – bar u Velikoj Britaniji. To ide u pravom pravcu. A ja vjerujem da se često brzo zaboravi ali ne bi se trebalo zaboraviti: Većina ljudi je progresivna.

Povezani članci

• U Somalilandu usvojen prvi zakon protiv silovanja
• Maloku: Politička kriza na Kosovu bespotrebna
• Meksiko: Uhapšen osumnjičeni za ubistva 43 studenta
• Prijeti humanitarna katastrofa na sirijsko-turskoj granici
• HITLEROVE FURIJE Tukle su djecu do smrti i išle u lov u kojem su divljač bili Židovi. Nikad nisu osuđene
• POČETAK NUKLEARNOG DOBA, OD TELA DO TELA Iskustvo Nagasakija

Foto: DPA

Patrik Hermansson o razlozima zašto ljudi sve više biraju desničarske partije, o odgovarajućim protustrategijama i greškama ljevice.

Pitanje postavljala:  Valentina Berndt – ipg-journal.de  03.08.2023.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Patrik Hermansson je vodeći istraživač kod HOPE not hate i autor The International Alt-Right: Fascism for the 21st Century? kao i Rewriting History: Lying, Denying and Revising the Holocaust.

Zbog čega prema Vašem mišljenju mi upravo doživljavamo vrijeme u kome se povećava podrška za desničarske i desničarskoekstremističke grupe u zapadnom svijetu?

To je teško pitanje. Važnu ulogu igraju društvene okolnosti u kojima mi danas živimo. To je vrijeme višestrukih kriza: pandemija, zagrijavanje zemlje i sada rat u Evropi – i sve to u kombinaciji sa mnogobrojnim različitim interesima u svijetu koji svi idu u različitim pravcima. Vlada jaka nesigurnost i ekstremna desnica je dobra u tome da ljudima da osjećaj kontrole i objašnjenje za to zašto se ove stvari dešavaju. Naravno da je mnogo jednostavnije tvrditi da iza svega toga stoji jedan razlog nego vidjeti kompleksne – i ponekad slučajne – razloge i veze između različitih faktora. Jednostavnije je određenim ljudima pripisati krivicu za sve  – i upravo to radi ekstremna desnica.

Drugi faktor je osjećaj stagnacije i nedostatak napretka koji mnogi ljudi osjećaju. Životni standard i javna sigurnost posljednjih godina su se jedva poboljšali – ili bar ljudi ne osjećaju poboljšanje. Mnogi gledaju u budućnost sa velikom neizvjesnošću i nemaju nade na više blagostanja kakav je slučaj bio u posljednjih 30 godina u generaciji naših roditelja. To se razlikuje od zemlje do zemlje ali taj osjećaj da se nešto dešava, da se napreduje, da će život biti bolji, da će se konačno moći ići na odmor u inostranstvo, toga više nema. Sada više vlada raspoloženje da „moja djeca možda više neće moći dobiti to što je nama bilo priušteno“.

I onda još posljednji, nešto deprimirajući faktor da je trend u pravcu desničarskog političkog spektra reakcija na jedan napredak koji se ipak dogodio: socijalne promjene, veća vidljivost LGBTQI+ ljudi, uspjesi feminizma i jači fokus na zagrijavanje zemlje. Mi još nismo tamo gdje bismo htjeli ali ide se naprijed. I upravo to daje nažalost nekim ljudima osjećaj da su isključeni. Ja ne bih ovdje želio, kao što to neki rade, optužiti lijevi spektar da su previše „woke“. Jer sa time se uopšte ne slažem pošto je napredak upravo to što trebamo. Ali ljudi reaguju na taj napredak. Neki ljudi misle da će njima samima možda biti nešto oduzeto ako drugi na radnom mjestu imaju više prava, pažnje i mogućnosti.

Kao što ste upravo rekli krize koje se trenutno na nas obrušavaju i time povezane ekonomske posljedice u zapadnom svijetu pogoršale su već postojeće poteškoće za ljude, ovisno o tome kojem društvenom sloju pripadaju. Tradicionalno je to bila ljevica koja se koncentrisla na to da ponudi rješenja za ove probleme. A sada nasuprot tome to je desnica koja je preuzela ovu ulogu. Kako su oni uspjeli da se predstave kao oni koji će riješiti ove probleme?

Što se tiče ekstremne desnice ja vjerujem da se njihova strategija sastoji u tome da ono što se drugima desilo okrenu kao da se to desilo vama samima. Prema toj logici na primjer nema rasizma osim rasizma prema bijelcima. A desnica je uspješna jer koristi to da se ljevica dalje ne razvija. Sindikati u Evropi nisu ništa jači. U mnogim evropskim zemljama ekonomske nejednakosti su veće – dakle i tu se dešava nešto pogrešno čak i u socijaldemokratskim zemljama kao što su skandinavske. Život se jednostavno nije poboljšao. Zbog toga je lako tvrditi da ljevica ne nastupa za poboljšanje nego se brine o zaštiti prirode, „wokeizmu“, politici identiteta i o drugim simboličnim apstraktnim stvarima umjesto o materijalnom. A desnica to strategijski koristi: Ona predstavlja ljevičare kao otuđene od prosječnog čovjeka, jer se koncentriše na te stvari.

Kako bi se moglo djelovati protiv toga?

To je veoma teško, jer na osnovu pogoršanih životnih uslova u igri je puno ljutnje i bijesa. Ako si nesiguran i ljutit osjećaš se dobro ako napadneš druge, imati ventil za ljutnju i sebi samom i drugima dokazati da nisi sasvim dole nego negdje u sredini ili čak na putu prema gore. Ali ova ljutnja proizlazi iz razočarenja zbog loših izgleda u budućnosti. Zbog toga se ljevica mora upravo na to koncentrisati. Radi se o tome da se nešto suprotstavi ovom razočarenju i dadne osjećaj nade i orijentacije.

U medijima kao i od nekih lijevih političara ljudi, koji biraju desne partije su omalovažavani. Time se kod onih koji su birali desnicu stvara utisak dese njihovi problemi od druge strane ignorišu. Kako bi se ovaj narativ koji se hrani osjećajima mogao izmjeniti?

Ako priznamo da život prosječnog čovjeka momentalno nije posebno dobar i damo im perspektive da će u budućnosti biti bolje onda je za njih puno jednostavnije boriti se sa njihovim teškoćama nego kad bi narativ bio obrnut. Ja mislim, razlika je da li gledate samo nejednakosti i loš životni standard ili ipak i materijalne uslove kod kojih se nekako ide naprijed. Ako razvoj ide na dole pojavljuje se neka vrsta očajanja i želja da se tome suprotstavi time što će činiti suprotno od onoga što je radio 20 godina – a sada je to da bira desničarske partije.

Ali šta mi možemo učiniti? Centralni element je da razumijemo šta daje pogon ekstremnoj desnici. Ovo razumijevanje je neophodno da bi se naprimjer razvile efikasne kampanje i u školama omogućilo djelotvorno razjašnjavanje. Mi imamo pedagoški tim koji ide u škole i podučava kako djecu tako školuje i nastavno osoblje. U odnosu na kampanje mi smo pred izbore vrlo aktivni i organizujemo kampanje tako da se birači upišu u birački spisak. Ako se ljudi angažuju u svojoj zajednici ili generalno u politici oni postepeno vraćaju osjećaj da imaju nešto kontrole nad svojim životom i pravo da odlučuju o tome kako će se stvari odvijati.

Naravno da je to u praksi teško. To zahtijeva mnogo rada i promjene se ne dešavaju od danas na sutra. To nije rješenje u stilu holivudskog filma u kome su na kraju svi sretni i grle se. Ali ako možemo pridobiti neke ljude i dati im nešto nade to je već dobitak prije svega ako govorimo o ekstremnoj desnici. Pokušavamo postaviti granice kako ljudi ne bi pribjegavali nasilju. Jer ako takve predstave postanu normalnost onda imamo pravi  problem.

Vi ste mnogo govorili o tome da treba širiti nadu da se ide naprijed. Kako pokušavate stvoriti takvu perspektivu?

Radi se prije svega o tome da ljudi izađu iz vlastitog identiteta i uzmu perspektivu jednog bijelca iz radničkog sloja odnosno jednog muslimana iz radničkog sloja i pokušaju se fokusirati na određeno mjesto da bi našli identitet ili osjećaj zajedništva sa ljudima oko sebe. To ne zamjenjuje stari identitet nego dodaje jaki osjećaj lokal patriotizma. U osnovi radi se o tome sastaviti grupe i organizovati događanja na kojima sudjeluju ljudi iz različitih dijelova grada, mjesta ili sela koji inače nisu ničim povezani. Ali to je teško i traži vrijeme. Ljudi su veoma ljuti jedan na drugoga.

Na šta bi se ljevica prema vašem mišljenju trebala sada koncentrisati da bi spriječila uspon desnice na predstojećim evropskim izborima 2024?

Uvijek postoji ta žurba i hitnost kada se radi o borbi protiv desnice. Naravno da je to hitno ali u osnovi radi se o tome da se izgradi povjerenje – a to traži vrijeme. Hitnost, koju sada upravo nameće politika, vodi do kritične situacije ako polazimo od toga da bi desnica mogla pobijediti i „organizaciono nas opljačkati“, dakle da ekstremna desnica odlučuje u svim našim institucijama. To je u mojim očima pretjerana predstava. Doduše radi se i o tome gdje je čovjek u EU ali ja ne vidim da to dolazi. Lošije je ipak da ovaj krizni modus hitnosti otvara vrata za populističku i lošu politiku: kad socijaldemokrati iznenada govore o tome da treba zaustaviti doseljavanje i da bi se trebali koncentrisati na vlastito radništvo i više nadzora. To vodi ka vrlo pojednostavljeno koncipiranoj kampanji. Mi bismo trebali misliti dugoročno. Nažalost politika misli samo od jednih izbora do sljedećih i to je dio problema.

Da li vidite razliku između starosnih grupa, ko sa većom vjerovatnoćom bira desničarske ili desničarskoekstremističke partije?

Mladi ljudi u cjelini rjeđe glasaju. Ja vjerujem da to važi za mnoge zemlje. Naravno da ima izuzetaka. Mi vidimo kod mladih ljudi jake tendencije preuzimanje predstava ekstremne desnice i generalno više konzervativno stajalište. Međutim, mi vidimo i sve veću grupu mladih ljudi koji se ubrajaju u radikalnu ljevicu. Tu imamo jaku polarizaciju. Mladi ljudi kreću se na ekstremnim rubovima političkog spektra i većina njih ne ide na izbore. To je stvarno depresivno.

Ali ostaje da utvrdimo i pozitivno a to je da ima puno vrlo mladih ljudi sa progresivnim pogledima. Iz naših anketa stvarno stalno proizlazi da danas više ljudi zastupa napredne poglede ka feminizmu i doseljavanju nego prije 50 godina – bar u Velikoj Britaniji. To ide u pravom pravcu. A ja vjerujem da se često brzo zaboravi ali ne bi se trebalo zaboraviti: Većina ljudi je progresivna.

ipg-journal.de