Punim gasom unazad

Povezani članci

• Dok Talijani prisilno štede, Crkvi na dar tri milijarde eura godišnje
• S obzirom na eskalaciju nasilja u Siriji Ujedinjene nacije moraju brzo djelovati
• Stiv Benon iznenadni gost na kongresu Nacionalnog fronta u Francuskoj
• U požaru u bolnici u Indiji 19 osoba poginulo
• Kraj američkog sna
• Panamski raj: šta preduzeti?

foto: Pexels

Od početka rata u Ukrajini EU je promijenila svoju energetsku strategiju. Bliski istok bi mogao od toga posebno profitirati – još jednom.

Piše: Edoardo Campanella

Preveo: Ešref Zaimbegović

Rat u Ukrajini mijenja zemljopisnu energetsku kartu Evrope. Evropljani sve više kupuju tečni gas (LNG) iz Norveške, Katara i SAD kao i zemni gas sjevernoafričkih i centralnoazijskih proizvođača. Rusija već odavno nije glavni isporučilac. A sada kada je stupila na snagu zabrana EU za kupovinu nafte i proizvoda od nafte iz Rusije mijenja se i struktura evropskog uvoza nafte. To se odnosi na oko 2,5 miliona barela dnevno. Od ovih mjera prilagođavanja najviše bi mogao profitirati Bliski istok. On bi mogao time ponovo osvojiti prominentnu tržišnu poziciju koju je on za vrijeme posljednje decenije na osnovu američke revolucije dobijanja nafte iz škriljca i globalnog zaokrete ka čistijim energentima djelomično izgubio.

U teoriji je jednostavnije nanovo nacrtati naftnu zemljopisnu kartu nego gasnu zemljopisnu kartu. Tržište nafte je globalno integrisano i ne iskazuje veće barijere za međunarodni protok isporuka sirove nafte – drugačije nego tržište zemnog gasa koje je jače regionalno fragmentirano, jer se gas tradicionalno transportuje cjevovodima. Da bi se tržištu LNG obezbijedile isto prostorno širenje i efikasnost kao tržištu nafte bilo bi potrebno enormno globalno povećanje broja postrojenja za ukapljavanje i regasifikaciju.

Ipak u praksi razlike u nafti iz različitih zemalja tendencijalno ograničavaju njihovu zamjenjivost. Dva najvažnija svojstva po kojima se jedna vrsta nafte razlikuje od druge su težina i „slatkoća“. Teška nafta se isparava polako i sadrži materije koji se koriste za proizvodnju industrijskih produkata kao asfalt. Laka nafta zahtijeva manje prerade i u većoj mjeri se prerađuje u bezin i dizel nego teška nafta.

Slatkoća ukazuje na sadržaj sumpora u nafti. Preduzeća i rafinerije koje transportuju, skladište i prerađuju „kiselu“ sirovu naftu trebaju dodatne kapacitete za odsumporavanje svojih proizvoda. Nafta sorte Ural – ranije osnovni ruski proizvod koji se prevozio brodovima u Evropu- je mješavina koja može biti i slatka ali i laka. Zbog toga je ona u velikoj mjeri pogodna za proizvodnju dizela i kerozina. Što se tiče velikih proizvođača na Bliskom istoku saudijskoarapska nafta je kvalitativno najbliža nafti Ural. Utoliko bi moglo 5,5 miliona barela koje kraljevstvo dnevno šalje brodovima u Aziju moglo biti sada okrenuto u Evropu dok bi odgovarajući velika količina ruske nafte mogla ići u Kinu i Indiju.

Kupovati više nafte sa Bliskog istoka umjesto iz SAD uštedilo bi evropskim rafinerijama dio troškova prilagođavanja

Ovaj scenario je u skladu sa ciljem ograničenja cijena EU. Ono ne treba da ukloni rusku naftu sa tržišta (što bi vodilo do gospodarskih nerealnosti) nego da ograniči visinu prihoda koje Kremlj time može ostvariti. Kupovati više nafte sa Bliskog istoka umjesto iz SAD uštedilo bi evropskim rafinerijama dio troškova prilagođavanja, pošto je američka nafta iz škriljaca uopšte suviše lagana da bi mogla u velikoj mjeri zamijeniti rusku sirovu naftu. Međutim postoje prepreke za preokretanje ove trgovina iz Azije. Najvažniji su dugoročni ugovori, koji vežu azijske kupce sa proizvođačima sa Bliskog istoka kao i u poređenju sa Evropom većoj atraktivnosti azijskog tržišta, koja se bazira na evropskim strožim ekološkim standardima i manjem potencijalu rasta. Osim toga povećanje globalne konkurencije oko nafte sa bliskog istoka ojačat će snagu OPEC u određivanju cijena.

Veća uloga Bliskog istoka u snabdijevanju Evrope sa naftom je već prepoznatljiva. Evropa je do sada bila neto uvoznik ruskih proizvoda od nafte posebno dizela koji se primjenjuje kao pogonsko gorivo za auta, kamione, brodove, gređevinske i industrijske mašine. Zbog toga su investitori bili početkom 2023. vrlo zabrinuti da bi kontinent mogao doživjeti paralizirajući nedostatak dizela čim bi u februaru stupila na snagu zabrana u odnosu na ruske proizvode. Međutim, do sada se strategija Evrope u diverzifikaciji njenog snabdijevanja pokazala djelotvornom.

Ova strategija ima mnogo fleksibilnih dijelova. Tako je naprimjer Njemačka prošle godine potpisala ugovor sa Abu Dabi o isporuci dizela u količinama koje odgovaraju otprilike dvije trećine ranijeg uvoza iz Rusije. Prema US Energy Information Administration najviše se ipak povećao uvoz dizela iz Saudijske Arabije. U februaru je on porastao na 202 000 barela dnevno – nakon prosječno 68 000 barela dnevno od oktobra 2021. do septembra 2022. Značaj Turske mogao bi se također povećati. Pošto nije član EU ona smije u okviru sistema ograničenja cijena i dalje uvoziti ruski dizel. Ovaj uvoz mogao bi se koristiti da podmiri unutrašnju potražnju dok bi se turski dizel izvozio u Evropu.

I kad ekološki zaokret stvarno dobije ubrzanje i dovede do smanjenja globalne potrošnje nafte povećat će se udio na tržištu i snaga utvrđivanja cijena proizvođača sa Bliskog istoka. Pošto njihovi troškovi proizvodnje spadaju među najniže na svijetu smanjenje potražnje za naftom imalo bi za posljedicu da mnogi proizvođači – koji su manje troškovno efikasni, naprimjer iz Sjeverne Amerike – cjenovno ne mogu držati korak i biće potisnuti sa tržišta.

Kao važan uvoznik nafte sa Bliskog istoka Kina će pokušati da koristi svoju novu geopolitičku ulogu da bi usmjeravala dinamiku tržišta u svoju korist

Ove izmjene evropske naftne zemljopisne karte markiraju važan geopolitički zaokret. Na određeni način one predstavljaju povratak na poziciju od prije četiri decenije. Evropa se 1980-tih godina razvila u važnog potrošača zemnog gasa jer je htjela – na osnovu nestabilnosti ulovljene naftnim krizama 1970-tih godina – smanjiti rizik na Bliskom istoku. Iz tog razloga još uvijek samo 20 posto evropskog uvoza nafte dolazi sa Bliskog istoka.

Povećana ovisnost od nafte sa Bliskog istoka će u određenoj mjeri Evropu učiniti znatno osjetljivijom na geopolitičke napetosti u regionu. Pored primjene odgovarajuće bezbjednosne strategije – kako onoga što se tiče diverzifikacije tako i onoga što se tiče diplomatskog angažmana – Evropljani se moraju pripremiti da se susretnu sa sve većim kineskim uticajem u regionu. Kina je upravo poslednjih mjeseci dovela do diplomatskog približavanja između Irana i Saudijske Arabije i kao važan uvoznik nafte sa Bliskog istoka pokušat će svoju novu geopolitičku ulogu koristiti da bi usmjerila dinamiku tržišta u svoju korist.

Energetska karta Europe koja se mijenja će zato imati globalne implikacije. Kada su SAD 2011. najavile svoj strategijski „ Zaokret u pravcu Azije“ i kroz eksploataciji nafte i gasa iz škriljaca ostvarile veću neovisnost u energetskim pitanjima kroz to se enormno smanjio značaj Bliskog istoka. Dok je OPEC bio prisiljen da uđe u neugodni OPECplus sa Rusijom, brige o klimi zemlje Bliskog istoka prisiljavaju da razmisle o svojim gospodarskim modelima. To ima ogromne socijalne i političke konzekvence. Sada bi se region mogao bar kratkoročno ili srednjoročno vratiti u centar energetske zemljopisne karte. Da li će tu priliku iskoristiti da postavi temelje za dugoročnu stabilnost ostaje da sačekamo.

Edoardo Campanella je ekonomist u timu UniCredit Research. On se bavi uglavnom sa makroekonomskim razvojem evro zone. prije toga radio je kao ekonomista za Svjetsku trgovinsku organizaciju, Svjetski gospodarski forum i italijanski senat. On je apsolvent Harvard Kennedy School.

ipg-journal.de