ENG
Prvi crni gradonačelnik u Sloveniji: Ostavština „istočnoevropskog Obame“
Autor/ica 👤 Denise Hruby
Povezani članci
Peter Bossman Foto: AFP
Peter Bossman postao je internacionalno poznat kao „slovenački Obama“. Sada se povlači kao načelnik Pirana – i govori o posledicama izbjegličke krize, desničarskim snagama i svečanostima žrtve u baštama.
Intervju vodila: Denise Hruby
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Peter Bossman, rodio se 1955. u Gani, došao je 1977. u Jugoslaviju i tamo studirao medicinu. 2010. pristupio je socijaldemokratskoj partiji SD – i postao gradonačelnik svoga mjesta Pirana.
Kad je Peter Bossman izabran za gradonačelnika lučkog grada Pirana bio je slavljen kao „slovenački Obama“. Onda je došla izbjeglička kriza, stotine hiljada migranata prošli su kroz Sloveniju. Iako je većina bila na putu za Njemačku slike iz 2015. ostavile su utisak. I u Sloveniji desničarsko-populističke stranke bilježe sve veći napredak. Ove jeseni Bossman je napustio svoj ured.
SPIEGEL ONLINE: Gospodine Bossman, zašto se nakon osam godina niste ponovo kandidovali na mjesto gradonačelnika?
Peter Bossman: Ja vjerujem da upravo načelnici imaju veoma mnogo moći i da nije dobro ako ta moć suviše dugo ostaje kod iste osobe. Osam godina je dovoljno.
SPIEGEL ONLINE: Šta bi se 2018. desilo jednom migrantu kada bi se kandidovao za gradonačelnika?
Bossman: Evropa a također Slovenija imaju krizu identiteta i u takovom okruženju za jednoga ne-Evropljanina je veoma teško bilo šta postići. Prije deset godina meni je bilo moguće da postanem gradonačelnik, također i prije pet. Danas bi to bilo stvarno veoma teško.
SPIEGEL ONLINE: Na izborima za slovenački parlament ovoga ljeta najviše glasova dobila je partija koja je neprijateljska prema migrantima. Šta je tako brzo promjenilo političku klimu?
Bossman: Izbjeglička kriza označila je fundamentalni zaokret za Evropu i dala je puno podsticaja desničarskim i ekstremističkim partijama. Priliv toliko mnogo ljudi kao i strah od terorizma i briga o vlastitoj sigurnosti išli su na ruku desničarima. Oni su ovaj strah iskoristili.
SPIEGEL ONLINE: Slovenija je 2017. primila oko 150 izbjeglica. Moramo se pitati: Kakvi problemi vezani za migraciju tu postoje?
Bossman: Najveći broj Slovenaca uopšte ne zna koliko izbjeglica je primljeno. Činjenica da je kroz Sloveniju prošlo 200.000 ljudi stvorila je nesigurnost kod mnogo ljudi. Desničarske partije insceniraju se kao čuvari slovenačkog identiteta i predbacuju liberalnim i lijevičarskim partijama da su htjeli primiti hiljade izbjeglica što bi promjenilo ukupne socijalne odnose. Oni teže onoj politici kakvu vodi mađarski premijer Viktor Orban sa zidom oko naše zemlje koji bi riješio sve probleme.
SPIEGEL ONLINE: Vjerujete li još u evropsko rješenje izbjegličkog pitanja?
Bossman: Ja ne vjerujem u postavljanje ograda i gradnju zidova. Moramo naći puteve da se migranti mogu legalno doseliti. Jedna zemlja sama ne može savladati ove izazove. Ja znam, mi kritikujemo zemlje kao što je Poljska. Ali Poljska trenutno uzima izbjeglice iz Ukrajine. Momentalno to uspjeva rješavati ali možda će i oni uskoro trebati solidarnost drugih država.
SPIEGEL ONLINE: Vi ste 1977. sasvim legalno došli u Sloveniju koja je tada još bila dio Jugoslavije. Šta vas je tamo dovelo?
Bossman: Imao sam problem da sam zbog političkog razvoja u mojoj domovini morao brzo napustiti zemlju. Jugoslavija i Gana su bile dio vanblokovskih država i ja sam vrlo brzo dobio vizu.
SPIEGEL ONLINE: Je li vam integracija bila teška?
Bossman: Prvo sam učio jezik a onda sam studirao medicinu. Kada sam osamdesetih godina počeo ovdje raditi u Sloveniji je bio nedostatak ljekara. Ipak ja sam na početku bio “crni doktor”. Nakon otprilike dvije godine ljudi više nisu govorili da idu “crnom doktoru” nego da idu “svome doktoru”. Tada sam znao da sam konačno prihvaćen. Nekoliko godina kasnije htio sam se vratiti u Ganu gdje je moj otac izgradio nekoliko klinika. Tada su moji pacijenti pokrenuli jednu peticiju. Htjeli su da ja ostanem. Dakle, ostao sam.
SPIEGEL ONLINE: Kad smo razgovarali o vama sa ljudima u Piranu odmah su govorili: „Da, to je naš načelnik. On je iz Gane, morate to znati.“ Vaše porijeklo je izgleda još uvijek tema.
Bossman: Ljudi su veoma ponosni. To je bila velika priča koja je privukla međunarodnu pozornost. Dakle oni će vam ispričati da sam ja iz Gane. Prije nego što sam postao gradonačelnik znalo se desiti da sjednem u nekom restoranu a da neko kaže da neće da sjedi pored mene. Međutim, sada me u Sloveniji svi znaju kao gradonačelnika Pirana.
SPIEGEL ONLINE: Vi ste često govorili o tome da integracija uspjeva samo ako ste spremni da se prilagodite. Kako ste se vi morali prilagoditi?
Bossman: Naprimjer: U Gani je smrt važna svečanost na kojoj se žrtvuju žive životinje u spomen na umrlog. U Evropi neće niko razumjeti ako migrant iz Gane ubija životinju u svome vrtu. To nije dio kulture a tu su i strogi higijenski propisi. Te nezavisnosti morate se odreći. Uprkos svemu može se u Evropi ostati Afrikancem.
SPIEGEL ONLINE: Vaš otac bio je diplomat. Vi potičete iz jedne vrlo dobrostojeće porodice. Nije li vam lakše da se odreknete nekih stvari?
Bossman: Svjestan sam svoje privilegije. U Gani, nekoliko kilometara od naše kuće ima naselje bez tekuće vode. Tu je moja porodica uvijek pokušavala da pomogne i to sam radio i ja. Uvijek sam imao sreću u životu i uvijek je bilo ljudi koji su mi pomagali.
SPIEGEL ONLINE: Sada ste Vi uzor – migrant koji nije samo omiljeni ljekar nego je i politički angažovan. Koliko je važna ta uloga uzora?
Bossman: Mi uvijek zaboravljamo koliko mnogo uspješnih migranata ima, ne samo iz Afrike ili Azije, nego i u okviru Evrope, bilo u sportu, u kulturi ili u nauci. O ovim uspjesima moramo također govoriti, o ljudima koji su dali svoj doprinos da njihova nova domovina bude uspješna. Bio sam u jednom selu u Finskoj i tamo je najomiljeniji stanovnik jedan izbjeglica iz Irana, koji je napravio tvornicu i zapošljava ljude. To inspiriše druge izbjeglice i niko se tamo ne boji migranata.
SPIEGEL ONLINE: Šta ćete raditi nakon prestanka mandata?
Bossman: Rado bih na nivou EU radio na integraciji i migraciji. Možda ću se kandidovati na izborima za parlament Evrope iako to naravno zavisi od partije. A želim opet biti i u svojoj klinici, kod svojih pacijenata.
Autor/ica 👤 Denise Hruby
