Profesor sa Harvarda: Trump u sukobu sa Kinom žrtvuje upravo svoje najubojitije oružje

Povezani članci

• Kazahstan: Nova runda mirovnih pregovora o Siriji​
• Bolsonaro ne priznaje izborni poraz
• Blinken i Lavrov dogovorili novi susret u Evropi, ali će do njega doći samo pod jednim uslovom
• Deseci žrtava ebole u Kongu, počinje vakcinacija
• ISIL-ovo ubijanje prošlosti (III): Uvod u kulturni varvarizam
• Nemačka u Austriju vratila 11.700 izbeglica

Foto: AP

Uredio i preveo: Ešref Zaimbegović

Šta treba najmoćnija zemlja na svijetu da bi mogla potvrditi svoju dominaciju: Naftu? Da, barem zasada. Vodu? Da. Podatke? Sigurno. Ipak najvažnije je nešto drugo, piše jedan profesor sa Harvarda: Talenti. I upravo u borbi za talente izgleda da Americi čini veliku grešku. Cijela Amerika? Ne, prije svega predsjednik SAD Donald Trump i njegova vlada. Počnimo ispočetka.

Istoričari rado kažu da je 19. stoljeće, era industrijalizacije, pripadalo Britancima i zbog toga što su najranije razumjeli kako se ophoditi sa razantnim razvojem i svim onim šta je sa sobom nosio. Opet 20. stoljeće pripadalo je bez dvojbe SAD. I zbog toga što je zemlja razumjela koliku snagu mogu osloboditi useljavanje, demokratija i slobodna tržišna ekonomija. Suprotni model, komunizam i plansko gospodarstvo propali su najkasnije kad je Kremlj 25. decembra 1991. spustio crvenu zastavu.

Profesor sa Harvarda kritikuje Trumpovu useljeničku politiku

Još nije sigurno ko će dominirati 21. stoljećem. Amerika i Kina su dobra prognoza. Konkurentska borba među njima je velika. Ovdje Amerikanci koji sa savezima i carinama nastoje da uspore rast Središnjeg carstva. Tamo Kina, koja svojim razvojem, koji izaziva vrtoglavicu, prestižnim projektima kao što je „Novi put svile“ i senzacionalnim investicijama u ključne zapadne tehnologije (Kuka) stremi sasvim na gore.

Naravno da se obje velesile bore za resurse ovoga svijeta: za naftu, vodu i također za najinteligentnije glave. Na osnovu ovoga William Kerr, profesor ekonomije na renomiranoj Harvard Business School, upozorava u svome prilogu za američko izdanje Business Insidera: „U 21. stoljeću je ekonomija znanja, sposobnost jedne zemlje da privuče talentovane ljude, da ih obrazuje, doškoluje i zaposli, najvažniji faktor ekonomskog uspjeha. Nažalost izgleda da aktuelna vlada SAD to ne razumije.“ Kerr se čak boji: „Naši postupci omogućuju Kini i drugima da nas u trci za najbolje talente širom svijeta dostignu.“

Kerr posebno uzima u vizir Trumpovu striktnu useljeničku politiku. On indirektno kritikuje „zastarjelu politiku“ kao i „prema strancima neprijateljsku retoriku“ predsjednika. To sve više tjera talentovane ljude iz zemlje.

Kanada i Australija kao uzor za SAD

Kerr je bio konkretan. Više od 800.000 stranaca studiralo je 2017. na američkim univerzitetima. Veliki dio upisan je studije matematike, informatike, prirodnih nauka i tehnike što je posebno važno za gospodarstvo. „Ovi studenti trebali bi biti pul talenata za američke firme“, piše Kerr. Međutim zbog visokih prepreka i ograničenja mnogi od njih bi imali muke da nakon završetka studija dobiju radnu vizu. Mnogi od njih zato opet napuštaju zemlju. Ovo važi i za studente iz Kine koji se od 2010. znatno češće nego prije vraćaju u domovinu.

Kerr ima rješenje. On predlaže da se izdaje više radnih viza i da izbor među kandidatima bude bolji time što će se jače uzimati u obzir nivo plate tražioca vize. Osim toga mogla bi se uvesti minimalna satnica vizu H – 1B, što je ograničena viza za strane radnike u američkim preduzećima. Međutim Trumpova vlada, piše Kerr, pogoršava uslove za visokokvalifikovane strane radnike. On navodi napore da se naprimjer bračnim drugovima posjednika H-1B vize, koji se sami mogu preko vize H-4 doseliti u SAD, oduzme pravo na rad.

Njemačka bi uskoro mogla imati zakon o useljavanju

Kerr ide još dalje. „Još veći problem je da je kvalifikovana migracija postala zatrovana tema iako takva ne bi trebala biti“, piše on. „Prednosti takve migracije su jasne: više inovacija, u cjelini više posla i više izdvajanja ja javne finansije.“

Druge zemlje rade to bolje nego SAD, nastavlja Kerr. On navodi klasične useljeničke zemlje Australiju i Kanadu. Ne i Njemačku. Sigurno ima dobar razlog. I u Njemačkoj se često kvalifikovano doseljavanje predstavlja kao opasnost za domaću radnu snagu. Njemačka je predugo odbijala da bude zemlja useljavanja. Ipak to bi se moglo mijenjati. U decembru 2018. vlada je ponudila zakon o useljavanju. Bio je to prvi takve vrste.

businessinsider.de