Povratak u hladni rat: Jer oni ne znaju šta rade

Autor/ica 👤tačno.net 5.9.2014. u 09:42

Povezani članci

Foto: DPA

Uredio: Ešref Zaimbegović

Silne riječi i vojni manevar: NATO želi na svojim istočnim granicama pokazati Rusima svoju snagu. Hladni rat se vratio. Popuštanje nije trajalo ni 25 godina.

Danas počinje NATO susret u Velsu. Sjećat ćemo se ovoga dana. On je zapečatio novi početak hladnog rata. Od sada ponovo vlada suluda vojna logika.

To se moglo izbjeći. Kad bi to neko htio izbjeći. Rusi to nisu htjeli – i mi na Zapadu također. “It takes two to tango” (Za tango je potrebno dvoje prim.prev.) rekao je jednom Ronald Reagan za američko – sovjetske odnose. To važi kako za popuštanje tako i za konfrontaciju. Sada idemo zajedno ruku pod ruku nazad u budućnost. Iza nas ostavljamo ruševine. Ruševine politike popuštanja. Njene plodove smo uživali manje od 25 godina.

Razmišljanje hladnog rata slijedi bezizlaznu logiku teorije igara: računaj uvijek sa najlošijim namjerama i najboljim sposobnostima svoga neprijatelja. Sada se opet tako razmišlja. Šta hoće Putin? Ako mu se radilo samo o Krimu onda bi se sada mogao povući. Jer Krim mu više niko neće osporavati. Zašto onda neobjašnjivi rat u istočnoj Ukrajini?

Tu nije potrebno dugo razmišljati: Putin želi razoriti Zapad – po rezonu: računaj sa najlošijim namjerama… Iz toga proizlazi samo jedan odgovor: biti jak, biti tvrd. Niko ne želi imati novog Čembrlena i samo ne novi Minhen!

Međutim Putin nije Hitler. Nije poznato da on ima fantazije o smaku svijeta a la Hitler. Kancelarka kaže da on živi “u svome vlastitom svijetu”. “Zeit” mu pripisuje “fantazije okruženosti”. Istina je: Putin je dugo gledao kako mu NATO i EU dolaze sve bliže. U Ukrajini je bio konac. Zapad to mora znati. Svako odlučuje sam kad i čime se osjeća ugroženim.

Putin može postati zarobljenik vlastite retorike o Novorusiji. Obama je priklješten svojom desničarskom opozicijom. Zbog toga je došao u Talin i tamo održao govor koji je iz tamošnje koncertne sale napravio halu slave hladnog rata. Kad se ljudi u Estoniji ili u drugim baltičkim zemljama danas pitaju: “Ko će nam pomoći?” odgovor je jasan: “NATO trupe i vojnici Sjedinjenih država. Ovdje i sada. Bićemo tu za Estoniju. Bićemo tu za Letoniju. Bićemo tu za Litvaniju. Vi ste već jednom izgubili svoju nezavisnost zbog Rusije. Sa podrškom NATO-a nećete je nikada više izgubiti.”

“Mourir pour Tallinn?”

Tu je bilo više patosa nego što se može očekivati od američkog predsjednika. Nikakvo čudo. Što je najava manje vjerodostojnija utoliko se glasnije mora izreći. Još u maju su planeri NATO-a upozoravali da se Baltik ne može braniti konvencionalnim oružjem protiv ruskog napada. Onda dakle nuklearnim? “Mourir pour Tallinn?” (Umrijeti za Talin prim.prev.)

Nadajmo se da odlučnost američkog predsjednika neće biti testirana. Naime u logiku odvraćanja spada i to da jedan od suparnika može biti tako lud da jednostavno prihvati rat. “Jer oni ne znaju šta rade“ zove se film u kome James Dean samo srećom preživi trku ukradenih auta – suparnik pada u provaliju.

Frank Schirrmacher priča u svojoj knjizi o teoriji igara “Ego” o fizičaru Hermanu Kahnu, koji 1959. drži u SAD-u predavanja o strahotama atomskog rata: Kahn objašnjava svojoj uzbuđenoj publici da bi najveći mogući atomski napad Sovjetskog saveza uništio svih 53 najvećih metropola SAD-a. To bi bilo loše, međutim 60% Amerikanaca uošte ne živi u metropolama.

Onda Kahn pita:

“Da li bi smo mogli sa tim živjeti? Odgovor glasi: da. To je tragedija koju moramo prihvatiti… Ljudi u ciljanim oblastima bili bi uništeni. Vi međutim ne biste mrtve vidjeli, razumijete li? To ne bi bilo pred vašim kućnim pragom. Vi biste čuli da je New York razoren, ali vi ne biste bili u Princetonu…”

Schirrmacher uz to piše:

Teško je reći šta je u Kahnovom javnom nastupu opet bilo igra u igri, blef na adresu Sovjeta, da bi se signaliziralo, da se je spremno žrtvovati milione ljudi. Međutim igra jeste upravo u tome da bi druga strana trebala znati da se zna da oni znaju da se mora ići preko leševa.”