Ponovno otkrivanje socijalne nejednakosti

Izdvajamo

• rutinskim ispitima – za narednih pedeset godina. Time se nejednakost prenosi u budućnost i guši talent, jer ovaj sistem kod onih koji su manje uspješni izaziva ravnodušnost i rezignaciju, jer odluka ranih godina određuju cijeli život.

Povezani članci

• Tijelo nacističkog zločinca Ericha Priebkea i dalje na vojnom aerodromu blizu Rima
• Šta je libanonski Hezbolah?
• Gruzijci biraju novog predsjednika: Favorit je 44-godišnji filozof
• Završena privatna potraga za malezijskim avionom
• Politički pokreti i demokratija
• Atina: Sukob demonstranata i policije

Foto: DPA – Privilegija obrazovanje

Koncentracija privatnog vlasništva, elite i skupog obrazovanja. Kineska vlada stoji pred sistemskim izazovima modernog kapitalizma.

Piše: Branko Milanović – ipg-journal.de  26.10.2021

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Najnoviji unutrašnjopolitički zaokret kineske vlade izazvao je interes u cijelom svijetu. Nakon „velikog podmlađivanja kineskog naroda“ što je dugo bio najvažniji moto komunističke partije sada se radi opet i o „zajedničkom blagostanju“.

O uzrocima ovoga zaokreta mnogo se špekulisalo: od političke kontrole finansijskih tokova i velikih tehnoloških koncerna preko pokušaja da se spriječi kolaps finansijskog sistema slično kao 2008. u SAD; od pritiska generalnog sekretara Komunističke partije Kine, pred njegov reizbor, koji je vjerovatno čisto formalna stvar, da promjeni kurs Kine do temeljnih reformi za veću društvenu jednakost.

Velika nejednakost važi već najmanje dvije decenije kao ozbiljan problem u Kini.

U svakom slučaju moto „zajedničkog blagostanja“ naglašava značenje nejednakosti i želju da se ona dovede pod kontrolu. Slučajno to liči na devizu Svjetske banke od prije desetak godina kod koje se radilo o “podijeljenim blagostanju“. Velika nejednakost važi već najmanje dvije decenije kao ozbiljan problem u Kini.

Mjereno koeficijentom Gini, od nule za potpuno jednako društvo do jedan za potpuno nejednako, kineska nejednakost u prihodima sa zvaničnom vrijednosti Gini od 0,47 je ukupno znatno veća nego u SAD, sa oko 0,41 ili u zemljama OECD, sa prosječno oko 0,35. Osim toga svi aspekti nejednakosti u Kini – razlika između grada i sela, razlika u plati između radnika zaposlenih u privatnim i državnim preduzećima kao i nejednakost među spolovima – su izraženiji nego prije nekoliko decenija.

Neke od ovih nejednakosti mogu se – makar principijelno – ublažiti i to je kineska vlada već učinila. Razlike između provincija, tačnije rečeno one između bogatih obalskih oblasti i centralnih i zapadnih regiona, mogle su se smanjiti velikim državnim investicijama u manje razvijene dijelove zemlje. Primjer za to je impresivna mreža veoma brzih vozova koja danas praktično povezuje cijelu zemlju.

Jaz između grada i sela postaće manji najnovijim ublažavanjem Hukou nazvanog gradskog sistema registracije domaćinstava. Provincije mogu sada same odlučivati da li će sistem provoditi ili ne. Tako će biti legalizovani milioni de facto gradskih stanovnika i još više ljudi doći će sa sela u gradove.

Međutim, postoje tri vrste nejednakosti koji sliče onima u SAD. One su sistemski uslovljene, pojavljuju se u svim modernim kapitalističkim društvima i mnogo su teže za savladati: koncentracija privatnog kapitala; nastajanje elite, koja raspolaže kako visokim primanjima od kapitala tako i visokim primanjima iz zaposlenja; i prenošenje privilegija sa generacije na generaciju.

Tri vrste nejednakosti: koncentracija privatnog kapitala; nastajanje elite, koja raspolaže kako visokim primanjima od kapitala tako i visokim primanjima iz zaposlenja; i prenošenje privilegija sa generacije na generaciju.

Udio kapitala u bruto domaćem proizvodu raste u svim industrijskim zemljama već decenijama ali u posljednje vrijeme to važi i za zemlje u razvoju kao Kina. Time nadproporcionalno raste prihod bogatih jer oni najčešće raspolažu sa mnogo više imovine nego srednja klasa i siromašni.

Ovo je veoma vidljivo u SAD gdje je 2019. najviših deset posto stanovništva 60 posto svojih prihoda ostvarilo kapitalnim ulaganjima. Ali situacija je i u Kini slična. Posljednji raspoloživi podaci iz 2013. pokazuju da najviša desetina stanovništva po prihodu je ostvarila 45 posto ukupnog prihoda od kapitala. Otada je ovaj procenat vjerovatno još porastao.

Ova tendencija se vjerovatno neće obrnuti jer će automatizacija i robotika i u budućnosti zamjenjivati ljudski rad i udio prihoda od kapitala i dalje povećavati. Jedino rješenje bi bilo da se privatni kapital ravnomjernije razdjeli. Ovo bi se možda moglo ostvariti kroz učešće radnika u kapitalu firme ili višim porezima – ali nije predvidivo da će Kina ili Zapad krenuti u ovom pravcu.

Druga sistemska vrsta nejednakosti povezana je sa „Homoplutiom“. Ovaj fenomen dijagnosticiran je prvo u SAD gdje su do jedne trećine onih u najvišoj desetini prihoda istovremeno bogati kapitalisti i vrlo dobro plaćeni zaposlenici. To mogu biti dobro plaćeni direktori, finansijski analitičari ili ljekari, koji štede veći dio svoje visoke plate i koji su mogli sakupiti mnogo kapitala ili ljudi koji su puno naslijedili, koji posjećuju najbolje škole i mogu sebi osigurati visoko plaćena mjesta – ili oboje.

Oni se razlikuju od tradicionalnih kapitalista čiji također visoki prihodi potiču samo iz kapitalnih ulaganja. Oni tvore novu elitu, koja je otporna na krize, jer raspolaže ne samo sa finansijskim nego i sa mnogo „ljudskog kapitala“. I prvi puta su vidljivi i u Kini: Elita na vrhu radi tvrdo ali je i bogata na kapitalu. Kao i u SAD spada tamo trećina najviše prihodne desetine u najbogatije kapitaliste i u najbogatije zaposlenike.

Takva elita raspolaže sa znatnim sposobnostima i teži ka tomu da mnogobrojne privilegije – blagostanje, obrazovanje i socijalne veze – ostavi svojim nasljednicima. Jedna aktuelna procjena dolazi do rezultata da je individualna socijalna mobilnost iz tog razloga skoro tako mala kao u SAD. Ova trajna reprodukcija takvih elita omogućena je skupim i izuzetno naglašenim natjecateljskim sistemom obrazovanja.

U SAD su zbog visokih troškova obrazovanja – od privatnih predškolskih ustanova do studentskih školarina od 70 000 dolara godišnje – isključeni svi osim djece najbogatijih. U Kini je univerzitetsko obrazovanje relativno prema prosječnoj plati slično skupo. Još više troškova uzrokuju skupe dodatne škole, koje studente pripremaju za uspjeh na ispitima: Da bi se došlo do diplome potrebno je dovoljno novac da bi se moglo angažovati više dodatnih nastavnika.

Problem u Kini je visoko natjecateljski orijentisani obrazovni sistem.

Kineska vlada želi sa nedavno donesenom zabranom komercijalnih podučavanja otkloniti ovu vrstu nejednakosti. Međutim, upitno je da li će time imati uspjeh. Bogati roditelji preći će na privatnu, individualiziranu dodatnu nastavu a to bi moglo nejednakost čak i ojačati.

Problem u Kini je visoko natjecateljski orijentisani obrazovni sistem koji ovisi o bogatstvu roditelja i unaprijed određuje budućnost veoma mlade djece – preko njihovog relativnog uspjeha na rutinskim ispitima – za narednih pedeset godina. Time se nejednakost prenosi u budućnost i guši talent, jer ovaj sistem kod onih koji su manje uspješni izaziva ravnodušnost i rezignaciju, jer odluka ranih godina određuju cijeli život.

Ova vrsta nejednakosti je osnovni razlog za patnje mladih ljudi u kineskim gradovima i drugdje.

ipg-journal.de