Pokret protiv globalizacije: Trump je samo izvršitelj

Povezani članci

• Grčka: Oduzet parlamentarni imunitet lideru ultra-desničarske Zlatne zore
• Borba za svjetski poredak
• Pripadnici IDIL-a odgovorni za smrtonosni napad u Džakarti, uhapšeni osumnjičeni
• WHO: Dvije trećine Afrikanaca zarazilo se od početka pandemije
• David Čičkan: Evropski ljevičari su dogmatici
• EU vojna misija u Sredozemlju kao geopoltički test

Foto: ANDY CLARK/ REUTERS

Aktuelni protekcionizam ima dugu predistoriju: Figure kao Donald Trump i Xi Jinping privode kraju ono što odavno vrije – i što je počelo sa ljevičarskim protivnicima globalizacije u devedesetim godinama.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Ponekad se svjetske političke promjene mogu direktno prepoznati. Izbijanje i kraj Drugog svjetskog rata u Evropi, kubanska kriza 1962., pad zida 1989. – ratovi, konflikti i revolucije odaju već u momentu događanja utisak istorijskog preloma.  To su oni veliki događaji koji na kraju pune istorijske knjige sa svim pripadajućim dokumentima i slikama, junacima i gubitnicima, velikim govorima i nadljudskim tragedijama.

Nasuprot tomu mnoge stvari ne prazne se u iznenadnim političkim potresima. One se provode u sporim seizmičkim pomjeranjima: Kratkoročno one leže ispod praga našega opažanja – dugoročno one mijenjaju izgled globusa, slično klizanju kontinentalnih ploča.

Tako je i slom liberalnog svjetskog poretka, koji u međuvremenu neskriveno određuje sadašnjost, ima svoju predistoriju: Godinama su se veoma postepeno pomjerali akcenti i prioriteti, određene teme i uglovi pogleda nestali su iz javnog opažanja.  Figure kao Donald Trump i Xi Jinping, tako gledano, samo dovršavaju to što odavno kuha.

Prije 25 godina trebala je ustvari započeti nova era: era multilaterizma – pravog globalnog svjetskog trgovinskog sistema. Nova institucija trebala je osnažiti jačinu prava – i ograničiti prava jačih. Prije svega: Ovaj novi gospodarski poredak trebao je biti otvoren za sve zemlje koje su bile spremne da se drže pravila.

Početkom 1995. započela je sa radom Svjetska trgovinska organizacija (WTO). U jednom upravo objavljenom empirijskom istraživanju, koje je uradio naš dortmundski istraživački centar DoCMA po nalogu zaklade Bertelsman, pokazujemo dosadašnju WTO istoriju u svijetlu izvještavanja njemačkih i američkih medija. Zbijeni u dugačke redove brojeva rezultati istorije pokazuju veliko razočarenje: Ideja multilaterizma umire i to već mnogo godina. Kako je moglo do toga doći?

Duh ranijih godina

Danas se duh vremena ranih devedesetih godina jedva može osjetiti. Baš tada se podigla željezna zavjesa. Širom planete započela je era otvaranja: Indija, Latinska Amerika i Južna Afrika započele su da napuštaju oslabljeni protekcionizam ranijih decenija. Nekadašnje socijalističke zemlje istočne Evrope tražile su priključak na svjetsko gospodarstvo.

U zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi bili su već nekoliko koraka dalje: EU je ukinula unutrašnje granice i time otvorila unutrašnje tržište. SAD, Kanada i Meksiko pregovarali su o stvaranju zajedničke gospodarske zone Nafta (danas: USMCA).

U duhu optimistički postavljenog liberalizma održani su razgovori o osnivanju WTO. I stvarno je izgledalo da će nakon osnivanja ponajprije ići i dalje tako. Najznačajniji događaj istorije WTO slijedio je nekoliko godina iza osnivanja: prijem Kine, u velikoj mjeri podržan od SAD. U novembru 1999. potpisali su predsjednik SAD Bill Clinton i predsjednik Kine Jiang Zemin dogovor koji je Kini otvorio put u WTO.

U izvještavanju se tada provlačilo opšte očekivanje da će gospodarsko otvaranje potporiti i političko i društveno otvaranje, ne samo u Kini nego i drugdje. Optimistička priča koja je, kako pokazuju naši podaci, imala svoj vrhunac oko prelaska u novi milenij. Krajem 2001. Kina je konačno pristupila WTO. Događaj sa kojim se povezalo veliko nadanje u pobjedonosni put liberalnog poretka sa SAD kao moćnim garantom tog poretka.

Tada je postojala nada da će WTO konačno završiti sa protekcionizmom poslijeratnih decenija i potporiti dalju liberalizaciju. I još više: Intenziviranje međunarodne trgovine posmatralo se kao sredstvo kojim će se otvarajuće zemlje u razvoju, prelazu i transformaciji – posebno Kina – integrisati u zapadni liberalni međunarodni poredak.

Međutim tada je krenulo nizbrdo, sve brže.

Mega sile određuju scenarije

Zaokret u istoriji WTO markira već neuspjeh trgovinske runde iz Dohe u početnim godinama milenijuma. Nakon toga trudile su se posebno EU i SAD u daljem otvaranju tržišta, time što su potpisivale bilateralne dogovore sa drugim državama; između SAD i EU rasplamsala se konkurentska borba oko stvaranja zona slobodne trgovine sa drugim državama. U godinama oko 2010. priključila se Kina kao dalji konkurent; inicijativa Belt and Road (Nova cesta svile) može se vrijednovati kao pokušaj Pekinga da etablira vlastiti sinocentrički gospodarski prostor.

WTO se sve više gubi iz javnog opažanja. Neuspjeh ministarske konferencije iz Kankuna krajem 2003. i iz Hongkonga krajem 2005. izazvao je udarne vijesti u novinama. Međutim nakon toga bilo je mirno. Pregovori u okviru WTO, koji su u ranim godinama te organizacije bili prominentna i pozitivno obojena tema za javnu raspravu iščezli su u velikoj mjeri iz vidnog polja. Multilateralni pristup svjetske trgovinske politike sada u javnosti praktično ne nailazi više na odjek.

Danas opet velike sile – ovoga puta čak mega sile – povlače konce u svjetskoj trgovini.

Iz Sietla za Berlin

Paralelno sa padom multilateralizma kritika globalizacije bila je sve žešća; to je jasno vidljivo i u našim analizama. Prva velika antiglobalizirung demonstracija – povodom samita u Sietlu 1999. postala je poznata (i filmovana) kao “Battle in Seattle” – bila je uperena eksplicitno protiv WTO. Dakle protiv one institucije koja je ustvari trebalo da koči gospodarske velesile i uspostavi pravedan svjetski gospodarski poredak time što bi pomogla uspostavljanju opštih pravila.

Ova negativna priča o globalizaciji dobija onda u toku finansijske krize na ubrzanju. U Njemačkoj se to dalje zaplelo kada su oko 2010. započeli pregovori oko sveobuhvatnog transatlanskog gospodarskog dogovora (TTIP). Otpor tome navodno štetnom trgovinskom dilu dostigao je vrhunac u velikim demonstracijama u Berlinu. TTIP je zato faktički bio mrtav davno prije nego je Trump postao predsjednik SAD.

A ipak: 2017. započela je nova era. Jedan dokazani protekcionista ušao je u Bijelu kuću i tamo će  – nakon prebrođenog impičmenta i pogrešnog starta u predizborima demokratske konkurencije prošlog tjedna – vjerovatno još dugo vremena ostati. SAD, nekadašnja garantna sila svjetskog trgovinskog poretka baziranog na pravilima, odustala je od svoje uloge. Sadašnjost  je označena trgovinskim konfliktima između velikih gospodarskih prostora; a ovo sukobljavanje oko kratkoročnih prednosti se pretežno odvija izvan WTO.

Samo između jula 2018. i juna 2019. širom svijeta uvedena su uvozna ograničenja na promet robe u vrijednosti od oko 800 milijardi dolara. U različitim slučajevima Trumpova vlada je uvozne carine predstavila kao bezbjedosno motivirane – obrazloženje iz vremena hladnog rata koje se ne može ispitati kroz multilateralni trgovinski režim.

Koncem 2019. izgubio je i mehanizam za arbitražu u trgovinskim konfliktima faktički svoju sposobnost funkcionisanja: U decembru 2019. je prizivna instanca WTO postala nesposobna za donošenje odluka jer je vlada SAD uskratila imenovanje novih sudija.

Nedavno su SAD i Kina doduše dogovorile privremeno merkantilno primirje. Međutim nova era slobodne trgovine vezane na pravila nije na vidiku.

I još nešto što pada u oči: Otkako je Trump krenuo i započeo svoje trgovinske konflikte mnogi nekadašnji kritičari globalizacije otkrili su svoju simpatiju za slobodnu trgovinu moderiranu od WTO. Iznenada im izgleda multilateralni sistem upravo obećavajući. U momentu  kada izgleda – nažalost – da razvoj ide mimo toga.

spiegel.de