Pobuna u zadnjem dvorištu

Povezani članci

• Drama u Poljskoj: Policija izvukla premijerku usred noći iz pobunjenog parlamenta
• Bernie Sanders poručio Izraelu: Pedesetogodišnja okupacija mora prestati
• Iscrpljeni, gladni i žedni: UN uputio hitan poziv na donacije za spašene u Nepalu
• I Urugvaj legalizuje gay brakove
• Najmanje 59 mrtvih u brodolomu kod italijanske obale
• Italija: Danas peti pokušaj izbora novog predsjednika

I nakon Trumpa SAD ne odustaju od utvrđene granice sa Meksikom. foto: DPA

Na samitu Amerike SAD hoće da učvrste svoju demokratsku vodeću ulogu. Latinska Amerika nije sa tim puno oduševljena

Piše: Sandra Weiss

Preveo: Ešref Zaimbegović

Na prvom američkom samitu 1994. u Majamiju vladala je euforija. Faza krvavih diktatura i zastupničkih ratova bila je okončana i predsjednik SAD Bill Clinton širio je demokratski duh optimizma. Vizija sveameričke zone slobodne trgovine budila je nadu na eru stabilnosti i rasta. Sada se američki samit u svome devetom izdanju od 6. do 10. juna prvi puta opet vraća u SAD a ovaj put domaćin će biti Los Anđeles.

Međutim drugačije nego 1994. ovoga puta je već priprema bila stvarni fijasko. Neuobično nespretno i neplanski djelovala je diplomatija SAD, koja je mnogobrojne od svojih najboljih i za Latinsku Ameriku verziranih diplomata izgubila u eri Donalda Trumpa. Usto dolazi da je skoro polovina ambasadorskih mjesta SAD u regionu nepopunjena. Dugo nije bio utvrđen niti moto samita niti dnevni red – a čak ni lista učesnika. „Za to nema nikakvog izgovora“, kaže Ryan Berg iz Center for Strategic and International Studies (CSIS).

“To je naša šansa da postavimo regionalnu agendu i ja se bojim da ćemo je propustiti.“

U martu je predsjednikov savjetnik za Latinsku Ameriku Juan González nagovijestio da će biti pozvani samo demokratski legitimirani šefovi država – otkaz na autokrate kao Nikaragva, Venecuela i Kuba. To po sebi nije neobično: Pošto se samit organizuje zajedno sa Organizacijom američkih država (OAS) onda je učešće nečlanova diplomatsko diskreciono pravo. Kuba je nakon revolucije 1962. isključena iz OAS i stalno naglašava da nema nikakvog interesa za povratak. Prvi puta su sada pogođene još dvije države.

Socijalistička Venecuela istupila je 2019. godine iz OAS – i od tada je na osnovu zaključka plenarne skupštine zastupljena jednim diplomatom iz građanske opozicije – a Nikaragva je 2022. najavila svoj izlazak i konfiscirala je odmah, protiv svih diplomatskih običaja i konvencija, predstavništvo OAS u Managvi. U sve tri zemlje nema izbora koji zadovoljavaju demokratske standarde, nema podjele moći i nadležnosti i nema pravne države što je nakon uvođenja Karte demokratije 2001. godine pretpostavka za članstvo u OAS.

Diplomatija SAD djelovala je u pripremi samita neobično nespretno.

To je neugodna polazna pozicija međutim učešće ili neučešće Kube bilo je već u prošlosti diplomatski ples na žici i propagandistički iscrpljujući obračun socijalističkog karipskog ostrva sa SAD. Na oba posljednja samita, 2015. i 2018. izgledalo je da je ova dilema prevaziđena: Tada su zemlje domaćini Panama i Peru pozvali Kubu. Njena prisutnost ostala je relativno bezbojna osim snimka rukovanja između predsjednika SAD Baracka Obame i kubanskog revolucionarnog vođe Raula Kastra.

Da se kubanska drama ovoga puta ponovo vraća povezano je na američku unutrašnju politiku. Desničarske egzilantske zajednice iz Kube i Venecuele su u međuvremenu veoma uticajne i mimo savezne države Floride i u kongresu – i one se žestoko brane svakom gestu prema diktatorima svojih država. Tvrdolinijašima na jednoj strani odgovarajuće reaguju verzirani stratezi na kubanskoj strani. Ovoga puta karipskom ostrvu je vješto uspjelo da druge zemlje kao Meksiko, Honduras, Argentinu i Boliviju privuku na svoju stranu. Sva četiri predsjednika nalaze se u lijevom ideološkom lageru, svi se iz raznih razloga nalaze sa SAD u klinču i izvlače kratkoročne unutrašnjopolitičke prednosti iz toga.

Da se kubanska drama ovoga puta ponovo vraća povezano je na američku unutrašnju politiku

Argentinski predsjednik Alberto Fernández želi za svoju visoko zaduženu zemlju dobiti bolje uslove kod Međunarodnog monetarnog fonda (IWF) a interno stoji pod pritiskom svoje potpredsjednice Cristine Kirchner, koja oko sebe okuplja lijeve tvrdolinijaše. Bolivijski predsjednik Luis Arce je pod pritiskom svoga prethodnika Evo Moralesa, koji optužuje SAD za svoj pad 2019. godine. Meksički šef države Andreas Manuel Lopez Obrador je stalno ljut zbog kritike SAD ne njegovu politiku droge, njegovu gospodarsku politiku neprijateljsku prema investicijama i njegov autoritarni unutrašnjopolitički kurs.

Karipske ostrvske države opet prijete da neće doći na samit ako bude pozvan venecuelanski vođa opozicije Juan Guaido. Brazilsko desničarsko-populistički predsjednik Jair Bolsonaro ne brine se za Kubu ili Venezuelu ali je ljut zbog kritike iz Vašingtona zbog sječe prašume i pokušaja da se diskredituju izbori u oktobru. Na početku je htio da ne dođe na samit – onda je razmislio drugačije i očigledno će dobiti čak i bilateralni susret sa Joe Bidenom.

Latinska Amerika je proteklih godina uz male izuzetke ponovo znatno skrenula u lijevo

„Latinskoameričke vlade tako signaliziraju da žele ravnopravno razgovarati i da nisu zadovoljne sa unilateralnom listom gostiju iz Vašingtona“, analizira Brian Winter u uvodnom članku časopisa Americas Quarterly. „Ali istovremeno se iza toga skriva manje laskava realnost, naime slabljenje predanosti regiona za demokratiju.“ I James Bosworth iz thinktanka Hxagon žali jer je to „uobičajni teatar oko liste gostiju sa kojim se gubi vrijeme da bi se razgovaralo o stvarno važnim, sadržajnim temama.“ Vjerovatno će na kraju doći do toga da se ipak pojavi većina šefova država, prognozira on.

Zbog toga ipak još nije sigurno da će SAD svoju agendu – poticanje demokratije, ograničenje migracija i suzbijanje kineskog uticaja – moći ostvariti. Latinska Amerika je proteklih godina uz male izuzetke kao Ekvador, Urugvaj i Gvatemala ponovo znatno skrenula u lijevo. U Boliviji, Argentini i Hondurasu su se, nakon desničarskog intermeca, ljevičarske partije vratile na vlast. U Meksiku od 2018. vlada ljevičarski nacionalista Lopez Obrador. Ove godine mogli bi se pridružiti Kolumbija i Brazil. Odgovarajuće tomu je veoma proširena skepsa prema SAD koje su u regionu svakako izgubila tlo pod nogama.

Latinska Amerika je od prijeloma milenijuma diverzifikovala svoje međunarodne odnose. Region ima strategijski interes na tome da dobije kineske kredite i investicije i da i dalje isporučuje svoje sirovine i prehrambene proizvode Kini i Rusiji.

Nijedna zemlja potkontinenta nije zato uvela sankcije Rusiji zbog rata u Ukrajini – koji se posmatra kao evropski problem. „Šefovi država Latinske Amerike hitno traže gospodarsku polugu da bi izašli iz krize izazvane pandemijom“, kaže Eric Farnsworth iz Council of the Americas and the Americas Society. “Kao partnera oni pritom gledaju više Kinu koja povećava svoju prisutnost nego SAD koja svoju smanjuje.” Za Brazil, Čile i Peru Kina je u međuvremenu najvažniji trgovinski partner; od 2005. Kina je dala 141 milijardu američkih dolara kredita na region – više nego Svjetska banka i Interamerička razvojna banka zajedno.

Od zajedničke vizije kao 1994. kontinent je udaljeniji nego ikada

Ako SAD u Evropi važe kao oslobodioci i demokratska zaštitna sila ta slika je u latinskoj Americi znatno diferenciranija. Ameriku mnogih smatraju imperijalističkom velesilom koja ne preza ni od upotrebe sile za ostvarenje vlastitih interesa. Posljednje vojne intervencije su doduše bile još davno – 1989. obaranje panamskog diktatora Manuela Noriege i 1994. obaranje haićanske vojne hunte.

Međutim sjećanja na to kako su SAD za vrijeme hladnog rata stalno obarale progresivne, navodno prokomunističke i američkom Kapitolu neprijateljski postavljene vlade utiče na svijest o istoriji na kontinentu. Mnoge zemlje su bile pozornica zastupničkih ratova – od Gvatemale do Čilea – i platile su za to visoku cijenu u krvi. To se ne želi ni po koju cijenu zaboraviti. Odgovarajuće tomu Latinska Amerika ima malo interesa za novu polarizaciju svjetskog poretka na demokratije i autokratije.

Od zajedničke vizije kao 1994. godine kontinent je udaljeniji nego ikada. „Nejasno je da li i šta će biti dogovoreno na ovome samitu“, piše Bosworth. Doduše sigurno je da će neke inicijative biti prezentirane. Međutim one će vjerovatno biti daleko udaljene od izazova koje regionu predstoje u gospodarskom, sigurnosno političkom i klimatsko-političkom pogledu.

Sandra Weiss je politološka i nekadašnja diplomatkinja. Kao slobodni dopisnik iz Latinske Amerike ona piše među ostalima za Die Zeit i Die Welt.

ipg-journal.de