Pismo iz Istambula
Odsjeci nevjerniku glavu

Povezani članci

• Prosječna plata od 40.000 kruna (3.000 KM) nije dovoljna. Radnici Škode hoće povećanje od 18 posto
• Grčka: Veliki požar kod Atene
• Nada za Siriju: Ključna opoziciona grupa doći će na mirovne pregovore u Ženevu
• Putin: Korejsko poluostrvo na ivici šireg sukoba
• Nemačka i Mađarska zatvaraju granice za izbeglice
• Guterres: Čovječanstvo je samo jedan nesporazum udaljeno od nuklearnog uništenja

Foto: Picture-Alliance

Uredio: Ešref Zaimbegović

Mediji u Erdoganovoj Turskoj, koji su pod velikim uticajem vlasti, znaju još samo za nacionalnu euforiju. Sa serijama koje slave Osmansko carstvo, u tome prednjači TV.

Turska sliči buketu cvijeća čije boje iz dana u dan postaju blijeđe. Zahvaljujući režimu, koji je svaki dan sve autoritarniji, nestaju po redu boje i mirisi zemlje. Demokratska dostignuća i više od dvije stotine godina približavanja Zapadu se stavljaju u stranu. Vlada kojoj nije ostalo ništa drugo nego u nebo podignuti i u religiozni sos namočeni nacionalizam nije zadovoljna time da cvijeće koje se ne da prilagoditi pusti da uvene. Ona ga kida i baca.

Pošto nije mogla ostvariti niti vanjskopolitičke pobjede niti blagostanje u gospodarstvu vlada svoj bijes prazni na „drugoj polovini“. Ona od tih „drugih“ za vlastitih pedeset procenata pravi metu i podstiče polarizaciju. Osjećaj sreće, koji ona svojim rezultatima ne može pobuditi, ona svojoj bazi daje pojačavajući njen bijes i optužujući za sve opoziciju.

Pogodan instrument za ovu taktiku su bez sumnje u međuvremenu potpuno podređeni mediji. Posebno kod državnog emitera TRT urađene nacionalističke serije pretvaraju se u dokumente vladine propagande. TV serije na čijoj promociji se pojavljuje lično Erdogan i koji za njih organizuje gala prijeme u svojoj palati od hiljadu soba pucaju od herojskih tirada koje odgovaraju aktuelnoj politici vlade. Ako je Erdogan u klinču sa nekom državom u Evropi mora se u nekoj istorijskoj seriji poslanik te zemlje do kraja poniziti.

Očito je da su serije tako koncipirane da bi se konsolidiralo biračko tijelo AKP a privukao veći broj nacionalista koji predstavljaju najveći dio birača. Slike u socijalnim medijima pokazuju da vlada stvarno ostvaruje željeni cilj. Na dan emitovanja na socijalnim mrežama oduševljeno se dijele slike na kojima se vide obožavatelji sa mačem i štitom za vrijeme gledanja serije. Kod scena borbi turskih vojnika uzvici „Alah, Alah“ ne čuju se samo na bojnom polju nego i u sobama gledalaca. Ako se radi o borbi protiv hrišćanske vojske (što je često slučaj) gledaoci viču: „Odsjeci nevjerniku glavu!“

Cenzura hiljadu godina starih tekstova

Nekima nije dovoljno da prilikom gledanja mašu sabljom protiv imaginarnog protivnika. Kad si sam to nije pravo zadovoljstvo. Tako se ljudi sreću u kafanama i zajednički prate „žar borbe“. Jedna turska novinska agencija izvještava prošlog tjedana da ljudi oblače istorijske kostime kad gledaju „Dirilis: Ertugrul“, seriju o ocu osnivača osmanskog carstva. Na pitanje reportera zašto to rade rekli su mu u mikrofon: „U ovoj odjeći se osjećamo kao tada. Izgleda kao da se mi borimo a ne glumci.“

Međutim ne samo na državnoj TV nego i na lojalnim privatnim kanalima idu serije koje šire nacionalističke osjećaje. Prilikom svake turske vojne ofanzive van granica vojnici i policajci u bojnim uniformama okupljaju se u vrijeme emitovanja tih serija. Ne radi se samo o jednoj vrsti Rambo propagande sa istorijskom pozadinom nego i o izvrtanju ili cenzurisanju činjenica. Od Abdulhamida, turskog sultana, koji je izgubio najviše zemlje, može se čuti rečenica: „Daćemo svoj život ali ni pedalj naše zemlje.“ Činjenica je međutim da je osmansko carstvo za vrijeme njegove tridesettrogodišnje vladavine izgubilo 1.592.806 kvadratnih kilometara zemlje u Tunisu, Egiptu, Kipru, Srbiji, Crnoj Gori i Rumuniji, tako da više nije bilo prisutno u Evropi i Africi.

U osmanskim palatama nije nedostajalo alkohola. Ima sultana koji su sastavljali ode vinu. Međutim religijom obojeni nacionalizam ne trpi alkoholna pića, čak ni njihovo pominjanje. Na osnovu klime cenzurisanja  koju je stvorio državni aparat u pjesmama, koje je prije hiljadu godina pisao poznati iranski pjesnik Omar Hajam, čak se izbacuje riječ vino.

Naravno iz našeg džepa

U zemlji u kojoj se svima koji nisu kao ti oduzima vazduh teško je biti umjetnik. Jedna filmska glumica bila je otpuštena od jednog emitera bliskog vladi jer je prije nekoliko godina u jednom intervju rekla: “Rado bi igrala majku gerilskog borca.“ Sada se niko ne usuđuje da je zaposli. Posebno figure sa popularne kulturne scene nizom se eksplicitno pridružuju vladajućoj strani da ne bi bili izbrisani.

Oni koji na TV prepisuju istoriju da bi produžili svoju vladavinu ne vole slušati kritičke glasove. Odnosno dopustiti da se čuju. Državni kanal TRT dao je kongres AKP u osmosatnom direktnom prenosu. Kongresu partije Merala Aksenera, koji ima najviše šansi da oduzme glasove Erdoganu, nisu prošlog tjedna dali ni jednu sekundu. Dakle državna TV koja je finansirana našim novcem ne pušta na ekran nikoga ko ne pripada vladajućoj partiji.

Jedna vijest proteklih dana pokazuje da nije samo državna TV ta koja je finansirana od nas svih a odražava samo pedeset posto zemlje. U jednom od svojih posljednjih pisama izvjestio sam o tome da je i posljednja relativno slobodna medijska grupa prodana preduzetniku bliskom vladi. Šta mislite odakle će novi šef, koji Erdogana oslovljava sa „Bos“, dobiti sedam stotina miliona dolara za posao sa preuzimanjem ove medijske grupe? Ne varate se, naravno iz našeg džepa. Najveća državna banka Turske, Ziraat banka, obezbjediće lojalnom poslovnom čovjeku, iz sredstava poreza nas svih, kredit na deset godina sa dvogodišnjim grejs periodom – da bi sa našim poreskim novcem pravio propagandu za vladu.

faz.net