Opasna roba

Povezani članci

• Teroristi su partneri moćnima
• Barack Obama ispričao se Japanu zbog špijunaže
• Javna pogubljenja i bičevanja ‘neizbežni’ pod talibanskim sudovima, kaže pravni stručnjak
• Ukrajina: Jutros nastavljena ofanziva protiv proruskih separatista na istoku zemlje
• Kriza u Siriji ne prestaje: U posljednjim napadima ubijene 42 osobe
• Erdoanove reforme: “Duplo golo”

Trgovina sa vrijednim mineralima rasplamsava često ubilačke konflikte. EU se oslanja na sirovinsku diplomatiju i time na razgraničenje sa Kinom.

Piše: Günther Maihold

Preveo i prilagodio:Ešref Zaimbegović

Krvavi dijamanti su najpoznatija sirovina oko koje se vode sukobi, ali ni u kom slučaju nisu jedini. Prihodi od njihove prodaje, na primjer u Africi, se koriste da bi se finansirali i produžavali nasilni konflikti. Prema željama EU komisije, bojkot takvih sirovina trebao bi se proširiti i na strateške sirovine, a jedan EU propis o mineralima trebao bi da tome doprinese.

Sirovine su neizostavni sastavni dio moderne ekonomije, poželjne i s aspekta geopolitičke konkurencije. Njihovo su iskopavanje i iskorištavanje u mnogim zemljama globalnog juga povezani sa visokim socijalnim i ekološkim troškovima. Uz to dolazi i to da se u mnogim zemljama bogatim sirovinama, prihodi od tih sirovina koriste za započinjanje konflikata, pa čak i ratnih sukoba. Sa svojim propisom, EU komisija sada pokušava da razvije novu dimenziju u sirovinskoj diplomatiji.

Evropski uvoznici kritičnih sirovina imaće veću odgovornost. Obaveza savjesnosti i pružanja dokaza biće utvrđena pravilnikom koji stupa na snagu u januaru. Nasilje i povrede ljudskih prava ne smiju više biti finansirane iz prihoda od sirovina. Evropa time, u odnosu na važne konkurente na tržištu sirovina kao što je na primjer Kina, kreće alternativnim putem.

Osiguranje pristupa neenergetskim sirovinama i “rijetkim metalima” postalo je strateški vanjskogospodarski zadatak.

Broj sirovina koje je EU komisija označila kao kritične trenutno iznosi 20. Prominentan primjer sirovine koja se koristi za izazivanje i održavanje konflikata je ruda coltan. Ta se ruda upotrebljava u proizvodnji mobilnih telefona, a 80 posto svih svjetskih zaliha leži u provinciji Kivo u Demokratskoj Republici Kongo. Rudnici coltana nalaze se u područjima koja kontrolišu naoružane militantne skupine. One koriste prihode za regrutiranje boraca i nabavku oružja. Time održavaju unutardržavni konflikt, koji je već koštao života milione ljudi.

U Kolumbiji se opet, i nakon mirovnog ugovora sa najvećom gerilskom skupinom FARC 2016. godine, događa nasilje koncentrisano u onim dijelovima zemlje u kojima su rudnici zlata. Paramilitantne snage, kriminalne organizacje i (opet) naoružana gerila ucjenjivanjem vlasnika rudnika u malim, ali i u velikim firmama, dobijaju sredstva koja koriste za svoju borbu ili vlastiti profit koji im omogućuje da sačuvaju teritorijalnu kontrolu ili je čak i prošire. Predstavnici autohtonih organizacija ili grupa civilnog društva koji im se suprotstave, često to plate životom.

U zemljama uvoznicama prevladava interes za pristup tržištu vođen motivom sigurnosti u snabdjevanju. Vrhovni cilj je prevazići trgovinske restrikcije i imati na raspolaganju strateške sirovine. Sa razvojem novih tehnologija i energetskim zaokretom u Evropi, glad za resursima je ponovno probuđena i ovdje, a osiguranje pristupa neenergetskim sirovinama i “rijetkim metalima” postalo je strateški vanjskogospodarski zadatak.

Da li za vjetro elektrane, za LED ekrane, za solarna postrojenja ili slično, svugdje su potrebni tehnološki metali kao na primjer litijum. Oni su neophodni za proizvodnju visokotehnoloških uređaja, a eksploatišu se u malo zemalja svijeta. Međutim, i kod tradicionalnih metala kao što su bakar, zlato ili platina, potražnja na međunarodnom tržištu je visoka, iako se rastući udijeli pokrivaju i reciklažom.

Sirovinska diplomatija Pekinga koristi čitav dijapazon gospodarskih i razvojnopolitičkih instrumenata.

Sve veći interes Kine za osiguranjem pristupa sirovinama pojačava konkurenciju širom svijeta. Sirovinska diplomatija Pekinga koristi čitav dijapazon gospodarskih i razvojnopolitičkih instrumenata da bi sklopili trgovačke ugovore o kupovini sa zemljama koje proizvode sirovine. Pritom ih primamljuju investicijama u infrastrukturne projekte, izgradnjom socijalnih stanova pa čak i isporukom oružja.

Za zemlje proizvođače i tamošnje politički odgovorne kod kineske ponude je često atraktivno da trgovina nije vezana ni za kakve uslove i da se, osim toga, garantiraju brze isplate i brza realizacija investicionih projekata. Percepcija kineske hegemonije u sirovinama potakla je obrambenu strategiju u širokim krugovima politike i gospodarstva. Ona je uperena posebno protiv deformacije tržišta kroz usku povezanost državne politike i kineskih državnih poduzeća.

Međutim, pristup sirovinama je samo jedna strana medalje, pitanje održivog razvoja je druga. Upravo ovdje do izražaja dolazi EU sa svojim nastojanjima da mjerama za efikasnu upotrebu resursa uzme u obzir i održivost razvoja u zemljama ekspolatacije minerala. Evropska preduzeća često osjećaju da su u nepovoljnijem položaju od kineskih. Ipak EU nastavlja sa pravilnikom o mineralima povezanim s konfliktima, koji stupa na snagu u januaru 2021. čime nameće više obaveza u pogledu opreznosti svojim uvoznicima, a time i njihovim isporučiocima.

Odgovornost je odlučujuća riječ u lancu isporuke. Mora se osigurati da se prihodi od prodaje kalaja, tantala , volframa i zlata ne preliju u finansiranje oružanih konflikta i da se ne potiču konflikti u kriznim i visokorizičnim zemljama. Ovome bi trebalo pridonijeti označavanje porijekla minerala koje omogućuje kontinuirano praćenje od njegovog iskopavanja do prerade.

Umjesto ekstremne pozicije potpune zabrane uvoza sirovina iz kriznih regiona, EU razvija strategiju kooperacije.

Od preduzeća koja su aktivna u konfliktnim regionima ne traži se samo transparentnost. Ona osim toga trebaju indirektno pridonositi poboljšanju socioekonomskih okvirnih uslova u zemljama eksploatacije ruda. Ovdje je trenutno navedeno 27 zemalja širom svijeta, od Malija preko istoka Konga i Libije do zemalja u regionu Velikih afričkih jezera. Navode se i Meksiko, Komumbija i Venecuela odnosno Indija, Pakistan i Afganistan.

Umjesto ekstremne pozicije potpune zabrane uvoza sirovina iz kriznih regiona, EU razvija strategiju kooperacije. Time slijedi alternativnu sirovinsku diplomatiju. Obavezuje evropske uvoznike da odustanu od nepoštovanja socijalnih, radnih i ekoloških standarda. Istovremeno, zemljama eksploatacije nudi strateško partnerstvo i dijalog o sirovinama prema konceptu “fair trade” (poštene trgovine) bazirane na vrijednosti.

Ova sirovinska diplomatija time povezuje vanjskopolitičke instrumente sa odgovornošću unutrašnjopolitičkih aktera kao što su preduzeća. Time predstavlja novu formu diplomatije. Sa pravilnikom o mineralima povezanim s konfliktima, pored investicione i trgovinske politike, nastupa i socijalna kao i ekološka komponenta. To se mora čvrsto postaviti, ako ne želimo da ostane samo kao ukras bez ikakve stvarne funkcije. Informacije o uslovima eksploatacije moraju biti jasno iskazani. Potrebno je doći do strogih kriterija da se novi pravilnik ne bi pokazao kao bezubi tigar.

Ipak, nova sirovinska diplomatija ima svoje granice. Dosad su prvilnikom o mineralima povezanim s konfliktima obuhvaćena samo četiri sirovine. Proširenje liste je nužno pošto se i minerali kao bakar ne mogu „bezkonfliktno“ eksploatisati. Jednako tako se i obuhvaćene zemlje i regioni moraju stalno aktualizirati.

Aktivna sirovinska diplomatija ne može danas više ciljati samo na sigurnost u snabdjevanju, ona mora obuhvatiti i odgovornost za uslove eksploatacije resursa. To kratkoročno može povećati troškove za uvoznike, ali i razviti pozitivan učinak u interesu zemalja bogatih sirovinama.

Prof. Dr. Günther Maihold je zamjenik direktora zaklade Nauka i politika (SWP) u Berlinu. Težište njegovih istraživanja leži na Latinskoj Americi.

ipg-journal.de