ENG
Hezbollah je rođen, uz snažnu podršku Irana, 1982. godine. Vojno se konstituirao u otporu izraelskoj armiji, IDF-u, koja je sa Sharonom na čelu kretala na Libanon, zvanično radi eliminacije PLO-a i Arafata. Hezbollah je tada bio radikalniji od Amala, šiitske političke partije Libanona. Sjećam se da su bili strah i trepet u Bejrutu a izvještavao sam onda i o uzajamnim sukobima ove dvije formacije. U Hezbollahu danas kažu da su ‘oni pokret, a Amal partija’. Osnovica na kojoj počivaju je, kako ističu, u revoluciji i otporu, pripadnosti šiitskoj denominaciji i borbi protiv izraelske cionističke ideologije. Vojno ih je zapravo odredio drugi rat protiv Izraelaca u Libanonu 2006. godine. Tada se izraelska vojska po prvi put u ratovima na arapskom tlu morala povući ponižena, bez oreola pobjednika. U to vrijeme počinje i ubrzano političko, socijalno i vojno izrastanje pokreta na temeljima striktnih pravila. Konspirativni su i u internim odnosima. Pričali su mi u Bejrutu da i unutar porodica najbliži među sobom često ne znaju kakva je čija pozicija i raspored u ‘sistemu’. One regrutovane na svoj ‘konto’ preuzima organizacija. Škola, posao, zdravstvena zaštita, razne subvencije, sve je dio sistema.
Hezbollah je odavno u parlamentu i vladi Libanona. U koaliciji su sa ‘Slobodnim patriotskim pokretom’ Michela Aouna, nespornog kršćanskog lidera u zemlji, čovjeka prebogate vojne i političke karijere. Amal je bliži Suleimanu Frangiehu, kršćaninu iz vodeće familije na sjeveru, u i oko luke Tripoli. U susretima minulog mjeseca u Bejrutu sa funkcionerima Hezbollaha i Amala, rečeno mi je kako su svi oni zapravo koalicija, samo čekaju raspetljavanje priče o budućem predsjedniku države da se vidi kome će šiiti dati jedinstveni glas. Po ustavu Libanona kršćanin je uvijek na čelu države, šiit predsjednik parlamenta a sunit vlade. Hezbollah je za Michela Aouna, dok je Amal bliži Frangiehu. Kada se kršćani dogovore ko im je zajednički kandidat od ove dvojice, za njega će glasati ujedinjeni šiiti. Vjerovatnije je – Aoun. A glavni cilj je, kažu, očuvanje Libanona.
Poslije vječitog neprijatelja Izraela, u ovom času prijetnja Hezbollahu je – Saudijska Arabija. Ono što ne kažu suviše glasno, jeste da novi premijer zato ne smije da bude prebogati Saad Hariri, sunit i podanik Saudijske Arabije. Lider je koalicije ‘14. Mart’ koja okuplja praktično sve snage što su protiv šiita, ali i kršćana. Posebno su protiv vječitog utjecaja Sirije na Libanon. Iran mrze. Rat u Siriji pomogao je dalje sazrijevanje Hezbollaha. U političkom smislu postali su faktor sa kojim veliki koalicioni partneri, i oni za i oni protiv podjele Sirije, ozbiljno moraju da računaju. Vojni stručnjaci u Damasku i Bejrutu govorili su mi minulih sedmica da je Hezbollah snaga koja može da ratuje na tri fronta, i u Libanonu protiv Izraela ili možda Saudijaca, i u Siriji koliko treba, i ‘pomažući’ na ostalim frontovima gdje ih pozovu, u Iraku ili Jemenu, na primjer. Naoružani su odlično i imaju sve potrebno, od raketa velikog dometa, tenkova i teške artiljerije do – dronova. Rat u Siriji strateški i taktički im je unaprijedio doktrinu. Danas znaju šta je borba na tuđem terenu i otvorenom frontu, izvan gradova i uličnih borbi. Bitno su im ojačale vojne kontra-obavještajne i sigurnosne službe, ovladali su novim tehnikama, sistemima komunikacija, kripto-zaštitom, dešifriranjem…
Zanimljiv je bio susret u njihovom savremenom Centru za dokumentaciju, u kvartu Dahiyeh, u šiitskom južnom Bejrutu. Domaćin mi je bio dr. Abdul Halim Abdallah, direktor Centra. Dan ranije prošao sam južnim Libanonom, kroz Sidon i Tir, preko rijeka Zahrani i Litani, zanimljivom turom do granice sa palestinskom Zapadnom obalom. Preko graničnih ograda, betonskih i žičanih, na par stotina metara su izraelska naselja Metola i Kiryat Shmona. Pokazali su mi dalje, na vrhu povelikog brda, ogromni memorijalni vojni muzej ‘Meelita’, simbol pobjede nad IDF-om. Na prostoru od 600.000 kvadratnih metara su podzemni tuneli, galerije, rovovi i trofeji, poput izraelskog ponosa, tenka ‘Merkava’. Za Dr. Abdallaha Amerika nije više ‘veliki Satana’ već ih se trezveno smješta u analizu zbivanja u regionu. Iznenađuje zamjerka Rusima. Ne zato što ‘koordiniraju poteze sa Izraelom’, već jer su ‘prerano prešli sa vojne na političku soluciju sa teroristima u Siriji, a nisu ih još porazili oružjem’.
Iz perspektive zadnjih zbivanja u Siriji, ima osnova za ovo. Istovremeno, ne vjeruje da će Izrael napasti Libanon i njih. Saudijce kao da ne doživljavaju ozbiljno. Sugovornik zvuči uvjerljivo kad kaže da se ‘Božja partija’ bori za opstanak sekularne vlade u Siriji i podržava njihov apel za ujedinjenjem etničkog i religijskog mozaika na Bliskom istoku. To je i razdjelnica u njihovoj borbi, prema ostalima. U odnosu na ono što se o Hezbollahu može znati prije posjete, i nakon razgovora sa njima na terenu, oni jesu iznenađenje. Veće od očekivanog. Prostora za sumnju u ono što kažu malo je. Vjeruju u sebe i svoje ideje. Malo je tu argumenata za tvrdnje da ih interesiraju tuđi prostori. Imaju, očito, kapacitet da svoje interese odbrane. Izuzetno su značajan dio nove geostrateške osovine Rusija-Iran-Sirija, ma koliko ih smatrali ‘sporednim moćnikom’. U tom lancu oni nisu slaba karika, naprotiv. To je zaključak kad ih samo malo bolje upoznate, bez ‘sufliranja’ sa strane.
