Oni koji su proglašeni mrtvima žive duže

Izdvajamo

• Veliki izazov je sada u tome da se nađe poravnanje između interesa obje strane bez da se ponovo pregovara o tekstu dogovora. Novi pregovori bi zahtijevali novi pregovarački mandat za Evropsku komisiju i potpisivanje dogovora EU – Mercosur, o kome se već više od 20 godina pregovara, bi se pomjerilo daleko u budućnost. Josip Borrell je u pravu: U tango tekstovima može značiti da 20  godina nije ništa ali u slučaju dogovora EU – Mercosur je to definitivno previše. 2023. godina bi mogla biti posljednja šansa za potpisivanje dogovora. Inače se uskoro neće diskutovati o tome zašto još nije potpisan nego zašto je zastario.

Povezani članci

• Putin traga za idejom koja će ujediniti Ruse
• Bugarska gradi žičanu ogradu dugu 100 kilometara duž granice
• Somalija: Četvero mrtvih u padu etiopskog vojnog teretnog aviona
• Ruski malj
• Približavanje oko Sjeverne Irske i mimo nje
• Novi poljski zakon o ruskom uticaju i ‘lov na vještice’ u izbornoj godini

Foto: DPA – Radnik u litijum pogonu Rockwood na sjeveru Čilea. Litijum je važan sastavni dio baterija koje se primjenjuju u mobitelima preko laptopa do elektro auta.

Od ruskog napada Evropa pojačano gleda prema Južnoj Americi. Oživljavanje Mercosur dogovora je zamislivo – jer konkurencija ne spava.

Piše: Detlef Nolte  – ipg-journal.de  3.02.2023.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Još na početku prošle godine za mnoge posmatrače važio je EU – Mercosur dogovor kao zastario, kao nasljeđe iz prošlog razdoblja zastarjelih sporazuma o slobodnoj trgovini kao i potencijalni ubojica klime i uništavač prašume. Čini se da samo nekoliko optimista još uvijek vjeruje u njegovo usvajanje. Evropske vlade (kao francuska) i više parlamenata (uključujući Evropski parlament) pozicionirali su se protiv dogovora u sadašnjem obliku. I njemačka vlada pod tadašnjom kancelarkom Merkel uzimala je sve više suzdržani stav. Koalicioni ugovor trenutne njemačke vlade zagovara sada ratifikovanje dogovora, međutim uslovljeno saglasnošću na dodatne obaveze na zaštiti okoline, socijalnih uslova i ljudskih prava kao i održivost prašume.

Međutim, iznenada je dogovor između EU i Mercosur ponovo na dnevnom redu njemačke i evropske politike. Njemački kancelar Scholz putovao je krajem januara u Čile gdje su pregovori o modernizaciji već od 2002. godine postojećeg dogovora o pridruživanju i slobodnoj trgovini između Čilea i EU u decembru zaključeni. Potom se išlo u Argentinu i Brazil, oba teškaša u Mercosuru. Dogovor EU – Mercosur je nedostajući članak u lancu dogovora o slobodnoj trgovini i kooperaciji EU koji u međuvremenu uključuje skoro sve države Latinske Amerike i Karibika.

Izgleda da je i u odnosima između EU i Latinske Amerike nastupio „preokret“. EU se podsjeća na to da je već na prvom evropsko – latinskoameričkom samitu 1999. težila „strategijskom partnerstvu“ sa Latinskom Amerikom. U oktobru 2022. sastali su se posljednji puta ministri vanjskih poslova (odnosno njihovi zamjenici) EU i Latinske Amerike u Buenos Airesuda bi pripremili samit šefova vlada EU i Zajednice država Latinske Amerike i Kariba (CELEC) koji se sada treba održati od 17 do 18. jula u Briselu. Posljednji samit održan je prije osam godina. Komesar za vanjske poslove EU Josep Borrell tražio je nakon sastanka ministara vanjskih poslova u jesen, da bi 2023. trebala biti godina Latinske Amerike u Evropi i godina Evrope u Latinskoj Americi. U tom smislu dogovor EU – Mercosur ima i simbolično značenje. Time EU pokazuje da je prisutna u Latinskoj Americi i podcrtava svoj strateški interes u regionu.

Bez sumnje strateška vrijednost Latinske Amerike i Kariba se za EU povećala nakon ruske invazije u Ukrajinu. Politički je važna odluka latinskoameričkih vlada kod glasanja u UN. Gospodarski Latinska Amerika raspolaže sa sirovinama, posebno zemnim gasom i naftom, koje je prije EU dovozila iz Rusije. Druge strateško važne sirovine kao naprimjer litijum (EU povlači 78 posto toga iz Čilea) već se uvoze iz Latinske Amerike. Pored Čilea i Bolivija i Argentina raspolažu sa velikim nalazištima litijuma. Osim toga latinska Amerika spada u regione koji imaju veliki potencijal za proizvodnju i izvoz zelenog vodonika po konkurentnim proizvodnim troškovima. To čini region posebno interesantnim za Evropu, jednim od najvećih budućih tržišta za zeleni vodonik. Ali Evropa mora sada djelovati.

Evropa ne može od Latinske Amerike očekivati povlašteni tretman.

EU stoji u Latinskoj Americi u natjecanju sa drugim akterima. SAD žele povratiti izgubljeni teren, Kina konsolidirati svoje pozicije kao najvažniji trgovinski partner mnogih zemalja a druge države pokazuju također povećani interes za Latinsku Ameriku kao isporučioca sirovina i tržište prodaje. Tako je naprimjer japanski ministar vanjskih poslova posjetio sredinom januara Argentinu, Brazil, Ekvador i Meksiko. Kina opet teži ka dogovoru o slobodnoj trgovini sa Urugvajom kao prvi korak za dogovor sa Mercosur. Brazilski predsjednik Lula da Silva je međutim, jednim strategijskim lukavim potezom povezao buduće pregovore sa Kinom o dogovoru o slobodnoj trgovini sa Mercosur sa prethodnim potpisom i ratifikacijom dogovora sa EU.

Ovo pokazuje: EU je i dalje važan akter u Latinskoj Americi (posebno u zemljama Mercosur) kako kao trgovinski partner, iako ju je pretekla Kina, tako i kao investitor (preko evropskih preduzeća). Ona osim toga raspolaže sa Soft Power (mekom silom) kao uspješnim modelom. Ipak, Evropa ne može od Latinske Amerike očekivati povlašteni tretman. Većina vlada u regionu želi svoje vanjske odnose koliko je moguće izdiferencirati i izbalansirati.

EU mora učiti da svoje geopolitičke ciljeve zastupa u jednom svijetu u kome se geoekonomski parametri pomiču na njihovu štetu. Dogovor EU – Mecosur i drugi dogovori sa Latinskom Amerikom moraju se političkoj javnosti u Evropi prezentirati manje kao dogovori o slobodnoj trgovini nego kao dogovori za osiguranje strategijske autonomije Evrope kako bi se otklonile dijelom opravdane a dijelom izmišljene sumnje. Jer i bez potpisa ugovora sa EU brazilski izvoz mesa dostigao je 2022. rekordni nivo, prije svega na osnovu kineske potražnje. A požari i krčenje šuma u oblasti Amazona su se od 2019. povećali uprkos tome što nije potpisan dogovor EU – Mercosur. Za protivnike dogovora EU – Mercosur bio je brazilski predsjednik Bolsonaro sretni slučaj. Njegova neprijateljska politika prema okolišu i požarima u amazonskoj prašumi mobilisala je javno mnijenje u Evropi i omogućila lobistima agrara da svoje protekcionističke ciljeve skriju iza zaštite okoliša.

Umjesto da vode geopolitiku važni akteri unutar EU suviše dugo su zastupali moralno uljepšani protekcionizam.

Sa pobjedom Lule na izborima i njegovoj vjerodostojnoj izjavi o namjerama da štiti okoliš i amazonsku prašumu, kao i sa imenovanjem Marine Silve za ministricu ekologije argumentacija protivnika dogovora EU – Mercosur dolazi pod pritisak. Ipak, u praksi se izjave o namjerama brazilske vlade moraju progurati protiv otpora više konzervativnog kongresa sa jakim agrarnim lobijem.

U EU radi se u prvoj liniji o tome, da se francuska vlada (i većina u parlamentu) pokrenu ka promjeni kursa. Ali i druge evropske vlade moraju nanovo promisliti svoju poziciju. Umjesto da vode geopolitiku da bi ojačali strategijsku autonomiju Evrope i proširili strateška partnerstva, važni akteri unutar EU suviše dugo su zastupali moralno uljepšani protekcionizam.

Iz evropske perspektive dvije opcije izgledaju realne da bi se dogovor EU – Mercosur doveo do cilja: zajednička izjava obje strane u kojoj će se pojasniti neke obaveze iz poglavlja o trgovini i održivom razvoju. Ili obavezujući dodatni protokol koji bi, za razliku od prve opcije, mogao dodati nove obveze onima koje su već navedene u nacrtu sporazuma EU i Mercosura. Moguće je da Mercosur zemlje suglase sa obje varijante ali one će zauzvrat zahtijevati nešto u odnosu na državne nabavke ili zaštitu određenih industrijskih branši. Sa aspekta iskustva sa drugim dogovorima sa Latinskom Amerikom (naprimjer sa Centralnom Amerikom ili članovima Andske zajednice) koji na evropskoj strani još nisu potpuno ratifikovani trebao bi Mercosur dogovor u dijelovima, koji su samo u nadležnosti EU, preliminarno stupiti na snagu čim Evropski parlament ratificira dogovor.

Veliki izazov je sada u tome da se nađe poravnanje između interesa obje strane bez da se ponovo pregovara o tekstu dogovora. Novi pregovori bi zahtijevali novi pregovarački mandat za Evropsku komisiju i potpisivanje dogovora EU – Mercosur, o kome se već više od 20 godina pregovara, bi se pomjerilo daleko u budućnost. Josip Borrell je u pravu: U tango tekstovima može značiti da 20  godina nije ništa ali u slučaju dogovora EU – Mercosur je to definitivno previše. 2023. godina bi mogla biti posljednja šansa za potpisivanje dogovora. Inače se uskoro neće diskutovati o tome zašto još nije potpisan nego zašto je zastario.

Prof. Dr. Detlef Nolte je stručni saradnik Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) i Njemačkog instituta za globalne i prostorne studije (GIGA).

ipg-journal.de