Obamin hod po bliskoistočnoj žici

Povezani članci

• Krizni razgovori u Beču za spašavanje nuklearnog sporazuma sa Iranom
• Zbog Irana jača kinesko-saudijska naftna suradnja
• U tropskoj oluji na Filipinima najmanje 28 mrtvih
• Kurdi od IDIL-a preuzeli ključnu sirijsku bazu sjeverno od Raqqe
• Istraga o bogatstvu bivšeg generala uzdrmala privilegije vojske u Pakistanu
• Brexit – odluka građana

Dok smo promatrali kako se predsjednik Obama nosi s valom ustanaka na Bliskom istoku, činilo nam se da svakog tjedna donosi novu odluku: Hosnija Mubaraka podupirao je dok nije postalo jasno da ga ni vlastita vojska više ne podupire. Pokušao je zaštititi prijatelje iz Bahreina te prokrčiti put do starog neprijatelja iz Libije.

Vođe Jemena i Sirije nisu se htjeli prepustiti promjenama, a iz Washingtona stižu predviđanja da će obje vlade pasti. Oprečni pristupi uplašili su neke saveznike Sjedinjenih Američkih Država. Čak su i neki dužnosnici Bijele kuće s teškom mukom objašnjavali zašto je ulazak saudijskih snaga u Bahrein tako blago popraćen u američkim medijima, a Gadafijeve su snage, s druge strane, bile bombardirane. “Pragmatičnost je sjajna stvar”, kako je rekao jedan od viših savjetnika predsjednika Obame. “No, unatoč svemu, moramo se rukovoditi nekim principima.” Upravo je to Obama i pokušao učiniti 19. svibnja, kad je izjavio da je konačno spreman tradicionalne američke vrijednosti ustoličiti kao “glavni prioritet” američke vanjske politike. Čak i u najtežim slučajevima, kao što je rekao u govoru u Ministarstvu vanjskih poslova, “ne smije biti sumnje da SAD pozdravlja promjene koje dovode do jačanja identiteta nacije i širenja mogućnosti”. Dodao je: “Nakon što smo desetljećima prihvaćali situaciju kakva je bila, vrijeme je da ostvarimo svijet kakav treba biti.”Bile su to uzvišene riječi, vrlo slične onima Georgea W. Busha, koji je Ameriku pozivao da se bori za pojedinačnu slobodu diljem svijeta, što je veći dio svijeta odbacio kao opravdanje za napad na Irak. Kakav će Obama biti predsjednik? Tvrdoglavi pragmatičar koji je bombardirao Benghazi da bi spriječio masakr, a onda ugrozio suverenost Pakistana kako bi smaknuo Osamu bin Ladena? Ili bivši profesor prava koji je pred 400 milijuna ljudi obećao da će “ako prihvate rizik reformi, imati punu potporu SAD-a”? “To je tek dio doktrine”, kaže Vali Nasr, odnedavno bivši dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova. “Objašnjava ideal, ali riječi treba popratiti djelima”, kaže. “Na kraju će predsjednik na Bahrein trebati primijeniti jednaka mjerila kao i na Libiju i Siriju.” Obama se, kako se čini, zasad uzda u to da mu trenutno i treba tek pola doktrine, iako u ovom trenutku američkoj politici treba suvislost, a on tvrdi da je trenutno suvisla taktika nemoguća.

Mnogi ga Arapi nazivaju oportunistom koji je ustanke iskoristio za vlastitu dobrobit, a onda ih ignorirao kad su zaprijetili da će se uplesti u tržišta nafte ili poremetiti američku strategiju obuzdavanja Irana. “Morao se povući i reći da podupire ljude koji izlaze na ulice te da je to od dugoročnog interesa za državu”, kaže Benjamin Rhodes, zamjenik glavnog savjetnika za sigurnost. Nakon govora koji je održao, javnost će secirati svaki njegov budući potez. Ako kraljevska obitelj u Bahreinu nastavi slušati susjednu Saudijsku Arabiju, koja je svoje snage poslala u Bahrein, hoće li se predsjednik udaljiti od Saudijaca? Ako se Egipćani priklone Muslimanskom bratstvu te ugroze mirovni sporazum s Izraelom, hoće li predsjednik ispuniti obećanje o sanaciji državnog duga i zajmova? “Mislimo da postoji klauzula o izuzeću pomoći vezana uz Muslimansko bratstvo”, rekao je jedan od Obaminih stratega. U razgovorima s pomoćnicima predsjednika Obame postalo je jasno da misli kako prihvaćanjem dugoročnih ciljeva sebi otvara manevarski prostor. “Bit će situacija kad nam se kratkoročni interesi neće savršeno uklapati u dugoročnu viziju”, rekao je Obama u govoru, no nije objasnio kako će riješiti taj sudar interesa. Tijekom prve dvije godine mandata premalo je o demokratskim promjenama govorio kao o ključnom cilju. “Posljednje je desetljeće obilježio Bin Laden i rat u Iraku”, kaže Rhodes. “Rat jenjava, a Bin Ladena više nema, što mu svakako otvara prostor za novu priliku.” Međutim, čak i naizgled demokratske revolucije stvaraju vakuume moći, a vlade koje iz njih izrone mogu biti vrlo nepredvidive.Iz narodnog ustanka u Egiptu možda se izrodi vlada koju je narod izabrao, ali služi vojsci. Bushova je administracija vršila pritisak da se na palestinskom području održe izbori i jako se iznenadila kad je Hamas odnio pobjedu.Obama očito vjeruje da će obilatom pomoći Egiptu i Tunisu te obećanjem da će ih uvesti u zapadnjački gospodarski sustav postići vrijedan primjer za druge zemlje. No, Saudijska Arabija i Izrael vjeruju da je za regiju bolja diktatura nego slaba demokracija. Dok se “arapsko proljeće” pretvara u dugo, toplo ljeto, traje borba doktrina.

The New York Times