Nova konkurencija svjetskih sila i Bliski istok

Autor/ica 👤Joschka Fischer 5.6.2021. u 11:30

Povezani članci

Foto: Delil Souleiman/AFP via Getty Images

Kriza na Bliskom istoku je, uprkos svim promjenama proteklih decenija, svakome jasno demonstrirala realnu raspodjelu moći. Bez super sile SAD, kao i do sada, moguće je malo toga ili ništa.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Naša decenija izgleda da stoji sasvim u sjeni globalnog povratka konkurencije svjetskih sila. Malo šta je tako opasno za svjetski mir kao ta konkurencija svjetskih sila. Tri svjetska rata (dva vruća i jedan hladni) demonstrirali su ovu opasnost u 20. stoljeću između 1914. i 1989. pred svim očima. Sa krajem Hladnog rata i samoraspadom Sovjetskog saveza izgledalo je da je ova konkurencija nestala jednom zauvijek. Ukazaće se da je to sa posljedicama jedna od najtežih zabluda u periodu bogatom zabludama u prelasku nakon kraja Hladnog rata.

Niti je od političke elite SAD pretpostavljeni globalni imperijum, ono jednostrano odlučivanje Sjedinjenih Država, bio trajan, niti prije svega od Evropljana očekivani „vječiti mir“ prema onim tvrđenjima „Kraja istorije 1989“ niti pobjeda liberalne zapadne demokratije uz tržišno gospodarstvo. U decenijama nakon kraja Hladnog rata prevladao je nasuprot tomu, internacionalno, sve veći gubitak poretka. Posljednja preostala svjetska sila, SAD, iscrpljivala je svoje snage u besmislenim ratovima u Iraku i na Hindukušu i povlačila se sve više u sebe.

Međunarodni poredak, koji je stvorila Amerika nakon Drugog svjetskog rata, počeo se sve brže raspadati i ostavio je vakum moći koji postaje sve veći a u koji prodiru druge svjetske sile, kao naprimjer Rusija u Siriji, ili čak regionalne sile kao Turska, Iran i Saudijska Arabija. Osim toga znatno se povećao rizik rastućeg širenja nuklearnog naoružanja među manjim regionalnim silama. A u protekloj deceniji uz to je došlo još, uslovljeno gospodarstvo-tehnološkim uspjehom ogromnog carstva Kine, do direktne i otvorene konkurencije između starog (SAD) i dolazećeg globalnog broja jedan (Kina) za svjetsku hegemoniju.

Ovaj vakum je konačno pojačan izborom Donalda Trumpa sa njegovom nacionalističkom agendom. Zbog toga od 2016. haos u svjetskom sistemu proizlazi pojačano iz njegovih vrhova. Nigdje se ovaj opasno šireći haos i vakum moći nije vise osjećao nego u apsolutno globalnom kriznom regionu, na Bliskom istoku.

SAD su okončale skupi i apsurdni rat u Iraku, pobijeđena je islamska država a kroz nove metode vađenja nafte ostvarena je energopolitička autarhija i oni su se zato htjeli vojno povući iz regiona Bliskog istoka. Iran je bio spreman prodrijeti u nastali vakum što je neposredno vodilo do konfrontacije na zalivu sa Saudijskom Arabijom i Emiratima i sa Izraelom oko regionalne hegemonije i do krvavog zamjenskog rata u Jemenu.

SAD su pod vodstvom predsjednika Trumpa, pored svoje namjere za povlačenje odustali od svoje tradicionalne uloge u izraelsko – palestinskom konfliktu, naime na jednoj strani da budu zaštitnik Izraela ali da se istovremeno zalažu za rješenje dvije države i pravično izravnanje između Izraela i Palestinaca. Ovo je, zajedno sa iranskom opasnošću, dovelo u konzekvenci do diplomatskog priznanja između Izraela i daljih arapskih država, prije svega na Persijskom zalivu.

Izgleda da Palestinci u bliskoistočnom konfliktu ne igraju više nikakvu ulogu. Najnoviji oružani sukob između Hamasa i Izraela, konfrontacija na Brdu hrama oko džamije Al Aksa i u gradovima sa miješanim jevrejsko – arapskim stanovništvom na izraelskom području, doveli su ovu politiku do pucanja kao mjehur od sapunice.

Tri stvari mogu se naučiti iz najnovijeg oružanog sukoba: Prvo, iako izgleda da rješenje sa dvije države jedva da je realno izvodivo političko odustajanje od njega vodi sasvim neposredno u visoko brizantnu konfrontaciju. Drugo, Palestinci i arapski Izraelci se ne mogu ignorisati kod budućeg rješenja bliskoistočnog konflikta i izraelska okupacija ne može se trajno nastaviti. I treće, SAD se ne mogu jednostavno oprostiti iz regiona zbog nedostatka interesa, bar ako hoće zadržati svoju ulogu vodeće svjetske sile.

Kriza na Bliskom istoku je, uprkos svim promjenama proteklih decenija, svakome jasno demonstrirala realnu raspodjelu moći. Bez super sile SAD, kao i do sada, moguće je malo toga ili ništa. Iako to Amerika stvarno više ne želi, morat će tamo ostati angažovana ako neće da iz ovoga kriznog regiona ne nastane svjetska kriza čak sa rizikom termonuklearnog naboja. Sarajevo 21. stoljeća zove se upravo Bliski istok.

Nijedna druga svjetska ili regionalna sila ne može preuzeti ulogu SAD-a kao posljednjeg garanta mira, čak i samo u suzbijanju ratova. Rusija bi to rado ali ne može. Njena snaga je dovoljna maksimalna za intervenciju u Siriji a i to samo zbog odustajanja SAD-a pod vodstvom Obame. Kina ne želi i ne može, pošto im nedostaje mentalitet globalnog garanta poretka daleko van njihovih granica i istočnoazijskog domovinskog regiona.

Evropa nije sila i zato se reducirala na finansijsku stabilizaciju bliskoistočnog konflikta iako bi spadala u glavne oštećene u regionalnoj destabilizacija, kako se pokazalo 2015. godine. Ona igra sporednu ulogu iako važnu. Od regionalnih aktera Turska bi rado ali ne može na osnovu svojih slabosti i istorije osmanske vladavine u regionu. Iran i Saudijska Arabija, kroz religiju i njihove hegemonijalne interese i slabosti, nisu u situaciji za vođstvo u regionu. A Izrael je dio bliskoistočnog konflikta i sasvim okrenut svojoj samoodbrani.

Vidi se da su SAD na Bliskom istoku neophodne. Čak iako su u prošlosti načinile teške greške, samo one raspolažu tehnološki, gospodarski i vojno sa dovoljnim potencijalom moći i sa mentalno političkim pretpostavkama da mogu u ovom kriznom regionu održavati balans. Najgore, to što bi se moglo desiti međunarodnom poretku, bilo bi povlačenje SAD u sebe. Predsjedništvo Donalda Trumpa je to dokazalo.