Nosilac Nobelove nagrade za ekonomiju
Krugman upozorava na „pravi trgovinski rat“

Povezani članci

• SAD traži hitno sastavljanje nove iračke vlade
• Nizozemski vojnici tužiće državu zbog Srebrenice
• Brisel: Nekoliko osoba povrijeđeno u neredima na protestima
• Vrhovni sud donosi historijsku odluku o suspenziji Parlamenta
• Brige za budućnost NATO-a na 70. rođendan
• Julian Assange – istina Ane Ardin

Foto: DPA

Uredio: Ešref Zaimbegović

Amerika protiv Evrope, Amerika protiv Kine: Donald Trump započinje trgovinski rat sa ostatkom svijeta. Slavni poznavalac globaliziranja priznaje da je on to podcijenio.

Ustvari, tako piše Paul Krugman, on je očekivao da iz trgovinskog spora, koji je Donald Trump započeo sa mnogim drugim zemljama, neće nastati nikakva ozbiljna konfrontacija. On je puno više polazio od toga da će najvažniji trgovinski partneri SAD napraviti par „kozmetičkih ustupaka“ (možda sa „par lukrativnih poslova za Trumpove firme“), što bi predsjedniku dozvolilo da se pohvali pobjedom – a u trgovini se ne bi puno toga promijenilo.

To je bila zabluda, priznaje sada poznati ekonom, jedan od najboljih poznavalaca svjetske trgovine koji je za to dobio i Nobelovu nagradu, u opširnom prilogu za „New York Times“. „Razlog za to da sam očekivao smiren rezultat nije u tome da bi Trump mogao dobiti i prihvatiti dobar savjet“, piše otvoreni pristalica demokrata Krugman, koji i ovaj puta ne taji da ne drži ništa do ovoga predsjednika.

 „Gubitak resursa“

Umjesto toga on je pošao od pretpostavke da će na kraju progovoriti „veliki novac“ – menadžeri američkih preduzeća koji su mnoge milijarde uložili u međunarodno razdijeljeni lanac stvaranja nove vrijednosti i ovim investicijama poboljšali svoj posao i kao posljedica toga poboljšali blagostanje u cijeloj Americi. „Trgovinski rat bi potresao sve ove investicije i vodio ka gubljenju kapitala.“ On, Krugman, očekivao je da će koncerni sa svojim porukama ili prodrijeti direktno do Trumpa ili „u najmanju ruku do republikanaca u kongresu koji bi tada djelovali i suzili njegov manevarski prostor“.

Pošto se ništa od toga nije desilo on smatra potpuno mogućim „ozbiljan“ trgovinski rat. I onda objašnjava kako do toga dolazi: Upravo velika ekonomija, zemlja kao SAD, ima pobudu da uvede carine – naime onda kada preko toga može uticati na cijene na svjetskom tržištu za izvezenu i uvezenu robu.  Ekonomi nazivaju tu veličinu „Terms of Trade“ i samim njenim poboljšanjem podiže se standard u toj zemlji.

Kvaka na toj stvari: To funkcioniše teoretski samo tada ako druge zemlje ne reaguju. Međutim upravo to će one uraditi. Kao rezultat imamo „optimalni carinski rat“. „Činjenica je da je to prije trka u naoružanju nego otvoreni rat u tom smislu da nema pobjednika niti rješenja, samo mnogo izgubljenih resursa“. Neposredna reakcija iz Pekinga na Trumpove carine i odluka EU udžbenički pokazuju šta se dešava u stvarnosti.

Koliko visoke mogu biti takve carine? Krugman citira stručne članke koji dolaze na vrijednost do 60%. Jedan grubi proračun koji se može napadati i koji je približan, kako sam Krugman piše, pokazuje da bi se udio svjetske trgovine u svjetskom gospodarskom učinku mogao smanjiti za 70% – na nivo na početku pedesetih godina prošlog stoljeća. Znatno mani su troškovi na koje nobelovac dolazi. On ih procjenjuje na 2 do 3 posto svjetskog bruto domaćeg proizvoda. „Jednostavno trgovinski modeli pokazuju da su trgovinski ratovi loši ali nisu katastrofalni.“

Problem je međutim jedan drugi koji Krugman opisuje sa pojmom „disrupcija“. Pošto se lanac stvaranja novih vrijednosti poljuljao zbog trgovinskog rata mijenjaju se mnoge branše, milioni ljudi moraju jedan posao zamijeniti drugim, preduzeća mijenjaju investicije. Poslije ovoga prilagođavanja svjetsko gospodarstvo se ponovo nalazi u ravnoteži prema tome kako se to dobro i brzo uradi.

faz.net