Njemačka kancelarka pred najvećim izazovima u svojih 10 godina na toj dužnosti

Povezani članci

• Grčka: Osmoro u pritvoru zbog bacanja boje na ambasadu SAD
• Evropski savjet obnovio preporuke o zabranama putovanja
• EU zabrinuta stanjem ljudskih prava u Turskoj
• Postkapitalizam – klik po klik
• Doba megapretnji
• Rame uz rame protiv SAD-a

Angela Merkel se uoči obilježavanja desete godišnjice ustoličenja na kancelarskom mjestu (naime, nakon parlamentarnih izbora u Njemačkoj u rujnu 2005. po prvi puta je 22. studenoga iste godine preuzela kancelarsku funkciju) našla, čini se pred nikad težim izazovima koji će izvjesno u dogledno vrijeme odlučiti i o njenoj daljnjoj političkoj budućnosti, kao i o mjestu koje (ne)će dobiti u povijesti.

Ili će, nastavi li s prepoznatljivom euro-politikom integracija, uključujući i ogromni izbjeglički val koji se slijeva u Njemačku (očekuje se da će Berlin primiti oko milijun ljudi), razriješiti ili barem jasno naznačiti pravce i putove izlaska iz krize koja prijeti blokadom svekolike EU. Ili će pod nekontroliranim pritiskom milijuna izbjeglica ova politika na koncu doživjeti slom, tako da će se i Njemačka morati ograditi restriktivnim mjerama i (ne)izravno priznati kako je Orban bio u pravu. Angela Merkel svojom politikom prema izbjeglicama želi pokazati ne samo novo, humano lice Njemačke, već želi pokazati i dokazati kako ne griješi (u što mnogi iz sestrinske CSU jako sumnjaju) kada europske vrijednosti želi zaštititi humanošću a ne bodljikavom žicom poput Viktora Orbana.

Svjesna je kako eskalacija i kulminacija izbjegličke krize tek predstoji, tako da i sama poduzima određene mjere opreza kojima bi onemogućila da se stvari otmu kontroli i da se prihvat izbjeglica pretvori u društveni kaos, odnosno da se na unutarnjem planu polarizira njemačka zajednica, što bi po cijelo društvo imalo katastrofalne posljedice. Njemačka ima ogromne kapacitete (i permanentnu potrebu za novom radnom snagom), ali i tomu jednom mora doći kraj; useljavanje i politika azila će i tu postati krajnje restriktivni i njemačka kancelarka mora i o tomu voditi računa. Ali, ipak, smatra da je danas manjak suosjećajnosti s izbjeglicama najveći europski problem, koji dramatično nadilazi sve strahove i fantazmagorije o islamizaciji Europe i slične nebuloze. Oduševljenje i empatija kojima su u Njemačkoj bile dočekane izbjeglice polako jenjavaju, a sve su žešći i jači rasistički glasovi, naravno najčešće »upakirani« u navodno opravdanu brigu »običnih ljudi« za radna mjesta i uopće u strah pred nepoznatim. Stoga, Angela Merkel mora svakodnevno »razbijati« i detabuizirati ove strahove kako bi umanjila otpore i dileme presudne za budućnost Europe.

Oprezno povlačenje poteza

Njemačka je predvodnik politike prihvata izbjeglica; najstabilnija je ako ne i najjača privreda svijeta, tako da je i njena politička odgovornost najveća. Stoga  Merkel neprestano ponavlja: »Možemo mi to« (»Wir schaffenes«). Ako se njemački projekt otvorenih vrata za imigrante pokaže velikim promašajem, cijela će EU i to debelo s kamatama plaćati rezultate njene zablude, a ako  Merkel uspije u svojoj politici dobrodošlice prema izbjeglicama mnogi će se, usprkos svemu i na dalje pitati je li ta politika dugoročno »isplativa« ili time »stara dama Europa« sama sebi potpisuje smrtnu kaznu, čini suicid na koji je Orban za razliku od Angele Merkel otvoreno i oštro upozoravao.

Za sada, njemačka kancelarka u maniri starog diplomatskog maga Bismarcka oprezno vuče poteze; privremena povlačenja (Kosovo, Crna Gora i Albanija proglašene su sigurnim zonama i iz tih se zemalja više neće primati izbjeglice; mijenja se odnos prema sirijskom predsjedniku Assadu i traži da ga se uključi u pregovore kako bi se okončao tamošnji građanski rat i sl.) su taktičke naravi, ali barem se za sada ne mijenja strategija odnosa prema izbjegličkoj krizi. Kada su nedavno u Saskoj neonacisti prosvjedovali protiv dolaska izbjeglica, kada su kancelarku nazivali veleizdajnicom ona se nije ni najmanje dvoumila; otišla je na  mjesto zbivanja i jasno rekla: »Ljudsko je dostojanstvo nedodirljivo, svi koji dođu u Njemačku postaju dio naše zemlje; to je aksiom od kojeg ne želim odstupiti«. Sloboda, demokracija i ljudskost nisu samo retoričke figure kojima se ova političarka služi u javnim istupima već su i iskaz autentičnih europskih vrijednosti  koje zastupa i za koje se zalaže. Bez kojih Europa gubi svoju »plemenitu dušu«, na koju se tako često s pravom i ponosno poziva. Uostalom,  Merkel je prije svenjemačkog ujedinjenja godinama živjela na istoku zemlje, u socijalističkom lageru DDR-a gdje je i sama svjedočila kako izgleda život i društvo u kojem su sloboda i ljudska prava ograničeni i u kojem se stanovništvu svakodnevno ideološki ispire mozak. Zar nas onda može začuditi zašto je tako skeptična prema izbjegličkim kvotama, jer je svjesna kako se tim kvotama zapravo guši ljudskost i ograničava humanost. Ali, s druge strane zagovara ih, jer želi upravo kvotama prisiliti Orbana, Fica i njima slične da se uključe u akciju rješavanja ovog zajedničkog problema. Mnogi su riječi solidarnosti Angele Merkel zlonamjerno shvatili kao otvoreni poziv izbjeglicama da dođu u Njemačku, što naravno nije posvema točno. Naime ona, tvrdi Josip Juratović zastupnik SPD-a u Bundestagu nikoga nije pozvala, već je samo dala do znanja kako je Njemačka spremna nositi se sa svojim dijelom humanitarne odgovornosti prema izbjeglicama i uz put, Juratović je poručio kako bi jedna takva izjava pristajala i hrvatskoj predsjednici, umjesto da zagovara ideje o zatvaranju granica i dizanju vojske u pripravnost.

Zagovornica dijaloga

Još od početka krize u eurozoni Angela Merkel nikoga ne ostavlja ravnodušnim; pristalice hvale njenu sistematičnost, politiku korak po korak kojom pokušava riješiti naizgled nerješive Gordijske čvorove Europe i svijeta. Ističu kako se pri tomu ne žele služiti mačem, a upravo joj  protivnici to zamjeraju. Politiku korak po korak tumače kao sporost i neodlučnost i drže je glavnim kočničarom odlučnog obračuna s izbjegličkom krizom. Naravno u smislu Orbanovih recepata. Nema spora, za sada, bez ogleda na Grčku, Syrizu i Tsiprasa, sve što se zbivalo i što će se još zbivati u eurozoni  Merkel je uspjela »obraniti projekt zajedničke valute« i »jedinstvene Europe« (ne zanemarujući pri tomu ni njemačke nacionalne interese, ako se interesi njemačkih banaka mogu pod to svesti), ali kritičari odmah dodaju sve što čini, zapravo čini kako bi Njemačka zavladala Europom, kako bi »porobila Europu« i podčinila EU svojim ambicijama.

Europska desnica tvrdi kako Njemačka Angele Merkel danas otjelotvoruje pangermansku ekspanziju, a ljevica u njoj vidi veću opasnost po svijet, čak i od samog sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una. Istina, još u jesen 2004. godine izgovorila je, danas često citiranu tvrdnju kako je multikulturalizam kao temelj njemačkog društva skrahirao. Nakon toga na prijevremenim parlamentarnim izborima 2005. došla je na čelo velike koalicije SPD-a (socijaldemokrata) i CDU/CSU (demokršćana i socijalnih kršćana) i već tada je pokazala kako sjajno zna ostvariti što želi, pri čemu elegantno zaobilazi sukobe i pragmatički, mimo ideoloških okova i doktrirarnog partijskog dogmatizma grabi svom cilju. Širom je otvorila vrata unutarstranačkom dijalogu, ali je protežirala i dijalog s oporbom. Temeljita analiza problema i spremnost za akciju doveli su je na vrh na kojem se za razliku od svojih stranačkih prethodnika ponaša skromno i samozatajno i strogo odvaja privatnost od kancelarske službe.

Na međunarodnom planu vodi pronjemačku, dakle proeuropsku politiku koja se ponekad čini isuviše proruskom ili isuviše proameričkom, da bi tek danas mnogi shvatili kako se, meandrirajući između Moskve i Washingtona dosljedno ponašala kao prava postmoderna političarka novog tipa. Zagovara dugotrajni dijalog suprotstavljenih strana, dopušta i oštru polemiku, ali ne želi robovati »čvrstim uvjerenjima«, te se često poziva na Bismarckove riječi kako »novi izazovi traže i nova rješenja«. To je zorno ilustrirala prilikom zasjedanja i donošenja novog Lisabonskog sporazuma; kada se činilo da neće doći do potpisivanja spomenutog sporazuma, ona se pokupila i otišla i time prisilila sve ostale da popuste i da se priklone njemačkom prijedlogu. Time je opovrgla sve one koji su joj zamjerali kako izbjegava radikalne postupke.

Nitko nema rješenje

Kriza eurozone i problemi s Grčkom bili su prvi ozbiljan test koji je njemačka kancelarka, barem za sada, uspješno svladala. Drugi, teži test je kriza u Ukrajini; Rusija je Njemačkoj izuzetno važan politički i ekonomski partner, ali ono što čini Putin (aneksija Krima i raspirivanje rata na istoku Ukrajine) nailazi na opću osudu. Kancelarka je svjesna da nikakve sankcije prema Moskvi neće polučiti rezultat ako se ne otvori prostor novom dijalogu Zapada i Kremlja i na tome inzistira i tu je u pravu. Međutim i odnosi unutar eurozone i kriza u Ukrajini su ništa prema postojećoj izbjegličkoj krizi. U tom smislu, Angela Merkel danas naglašava kako Europa, SAD, Rusija i bliskoistočne zemlje moraju surađivati kako bi se uklonili uzroci izbjegličkog vala. Još do jučer isključivala je iz te priče sirijskog predsjednika Assada, ali ukoliko izbjeglička kriza ne bude relativno brzo i efikasno riješena, moramo biti svjesni, tvrdi njemačka kancelarka tada će svoja rješenja nametnuti radikalna i ekstremna desnica. Sve uvijek počinje zatvaranjem granica, žicom, a na kraju svršava konc-logorima. Mnogi Angeli Merkel prigovaraju  kako koketirajući s humanizmom (a to čini samo iz pragmatičkih razloga) ne nudi nikakva konkretna rješenja za izbjegličku problematiku. Istina je međutim kako danas nitko nema rješenje za ovaj problem, ali također je istina da je upravo Angela Merkel bila prva svjetska leaderica koja je ponudila i pokazala humano lice (i vlastito i svoje zemlje) ili kako je to aktualni hrvatski premijer Milanović detektirao suštinu problema kada je konstatirao kako »ona za sve nas obavlja povijesni posao«.