Može li se zaustaviti modificiranje ljudi

Autor/ica 👤Mario Pejović 13.5.2019. u 08:03

Povezani članci

Stvaranje genetski modificiranih beba u Kini je izazvalo bijes javnosti, ali je upitna njegova opravdanost.

Tehnologija modificiranja gena, prije svega kod ljudi, jedna je od najkontraverznijih tema širom svijeta. Sposobnost da korištenjem nauke spriječimo niz bolesti i izliječimo postojeće, da produžavamo život i podižemo mu kvalitet, kao i mnogo šta drugo, razlog je što mnogi naučnici ulažu svaki atom snage u napredak ove tehnologije. S druge strane, veliki broj ljudi smatra da se ne smijemo “igrati Boga”, navodeći da bi jednog dana mogli stvarati “dizajnersku djecu”, odlučivati kakvi će nam potomci biti, unaprijed ih određivati za određene funkcije…

Ovo pitanje se ponovno našlo u žiži svjetske javnosti kada je kineski naučnik He Jiankui objavio rođenje genetski modificiranih blizanki koje su, kako kaže, zahvaljujući njegovim naporima u modificiranju njihovih gena otporne na virus HIV.

Zbog poduhvata Hea, vodeći svjetski naučnici i etičari zatražili su moratorij na genetski inženjering ljudskim polnim stanicama ili embrijima u svrhu rođenja genetski izmijenjenih beba. Ako je jedan čovjek u tajnosti uspio modificirati gene beba da postanu otporne na virus odgovoran za milione smrti širom planete, šta bi se tek moglo postići ako čitava jedna država stane iza projekta “kreiranja beba”?

Profesor Krešimir Pavelić, v.d. dekana Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Puli i pomoćnik rektora za biomedicinu te član panela European Science Foundation u Strasbourgu i član Councila European Molecular Biology Laboratoryja u Heidelbergu, pojašnjava da zabrinutost i zahtjevi za obustavom takvih zahvata proizlaze iz same prirode genomskog editiranja koje podrazumijeva postupak genetskog inženjerstva u kojem se genetski materijal namjerno umeće, izrezuje, mijenja ili nadomješta u genom živih bića. Ukratko, svrha je promijeniti poredak “hemijskih slova” u DNA s ciljem promjene (poboljšanja) živog bića.

Budućnost čovječanstva

“Odmah nakon objave ove metodologije, poglavito metode CRISP Cas došlo je do takozvanog biooptimizma koji se svodio na ideju o svijetloj budućnosti čovječanstva, ali samo pod uvjetom da smo sposobni iskoristiti našu tehnologiju za poticanje osjećaja moralnosti i naše sposobnosti za socijalnom odgovornošću”, kaže stručnjak za biomedicinu.

Međutim, vrlo brzo se pokazalo da ovaj postupak još nije u potpunosti adekvatan za većinu genomskih intervencija. To je prije svega sporna mogućnost takozvanih “of-target” ili izvanciljnih nepoželjnih učinaka intervencije u genomu, gdje može doći do potencijalno opasnih neželjenih propratnih efekata.

Osim toga, male promjene u genu mogu izazvati velike promjene u ostalim genima jer mi još ne znamo sve funkcije pojedinih gena. U prevodu, postoji mogućnost da iz najboljih namjera otvorimo mitsku Pandorinu kutiju.

Zbog toga je u većini zemalja postupak intervencije u spolne stanice zabranjen. Profesor Pavelić pojašnjava da u Kini on nije bio eksplicitno zabranjen iako su preporuke išle u smjeru da se ti postupci ne provode.

“Godine 2017. Američka akademija znanosti zajedno s Američkom medicinskom akademijom objavilo je dokument o ovom problemu i u njemu se nedvosmisleno ohrabruju klinička istraživanja međutim uz striktne uvjete i kontrole. To se odnosi na rješavanje ozbiljnih, po život opasnih zdravstvenih problema. Dakle, u slučajevima da sigurnost bude adekvatno riješena. Naravno, postavlja se pitanje koliko je to u ovom trenutku realno. S druge strane, rekao bih da stav akademije ohrabruje i zahvate genetskog inženjerstva na ljudima. Zato nisam pristaša ‘lova na vještice’ u ovom slučaju jer ne vidim kako bi se inače mogli riješiti danas nerješivi problemi u medicini. I ovdje će kao i u drugim stvarima trebati ‘skočiti u hladnu vodu’ i započeti rješavati postavljene probleme”, ocjenjuje član panela European Science Foundationa u Strasbourgu i član Councila European Molecular Biology Laboratoryja u Heidelbergu.

Ograničeni resursi

S obzirom da je kineski stručnjak He Jiankui uspio u poduhvatu bez, kako tvrdi Peking, znanja Kine i bez velikih sredstava, jasno je da za “igranje Boga” i ne trebaju veliki novci, već samo znanje i želja.

Tako metoda CRISP Cas koja se koristi toliko je jednostavna da se može provesti u bilo kojem malo bolje opremljenom laboratoriju, govori profesor Pavelić.

“To otvara mogućnost potencijalne bioterorističke upotrebe. Naprimjer kreiranje i distribuciju vakcina otpornih na virus velikih boginja te pandemično zaražavanje populacije. Tu su i ekološki problemi, naprimjer puštanje u okolicu modificiranih gena proizvedenih genskim editiranjem koji će nadvladati normalne, ‘divlje’, tipove gena u okolišu. Možda najveći rizik je u modificiranju gena spolnih stanica što je navodno napravio i kineski znanstvenik, koje se promjene onda pojavljuju i u potomstvu. Naravno, to vrijedi za ekscesne slučajeve koje sam već komentirao”, kaže stručnjak za biomedicinu.

Osim problematike neželjenih efekata genetskog inženjeringa, ova tehnologija nosi sa sobom i niz etičkih pitanja, pogotovo kada se radi o istraživanjima koja bi potencijalno mogle spasiti hiljade ili milione života ili omogućiti dug i kvalitetan život. Ipak, razlog za globalni bijes bi mogao biti nešto potpuno drugo.

Pod uvjetom da je uopće istina sve što je He rekao, jedini zbiljski razlog zašto je masa reagirala na Heov slučaj taj što je istraživanje rađeno u tajnosti mimo institucije, što znači da su mu nužno nedostajali standardi za provedbu eksperimenta, i što se radi o djeci kao subjektima, smatra Luka Perušić, asistent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i saradnik u Znanstvenom centru izvrsnosti za integrativnu bioetiku.

Pitanje granica

Kako kaže, He je vjerojatno bio svjestan da takvo što još ne može proći na sceni i vjerojatno nije ni računao na to da objavi rezultate u časopisima, dok se Kina ponaša kao da se ogriješio o njihov zakon unatoč tome što ga je djelomično finansirala država.

“Ako je He išta važno otkrio ili postigao, vjerujte da će drugi znanstvenici iskoristiti to znanje jer suvremeni znanstveni pogon nema oštre granice u svojoj progresivnoj produkciji novih rezultata. Nadalje, cijela je zapadnjačka osuda došla i zato jer se dogodilo u Kini. Povijest američkih eksperimentiranja na ugroženim skupinama tijekom 20. i 21. stoljeća pokazuje da nemaju tradiciju nekakvih posebnih skrupula, a da bi imali pravo osuđivati prakse drugih država. Tim više to vrijedi, što u Americi već eksperimentiraju s genetskim modificiranjem ljudi za tretman osoba oboljelih od raka i koješta drugo. Kina je krenula sa sličnim projektima. Natječu se oko prava na istraživanje i oponašaju zabrinutost dok se scena ne senzibilizira za standardizaciju takvih istraživanja. Je li moralno zabranjivati istraživanja koja bi dovela do velikih otkrića pitanje je koje pretpostavlja jedinstvenu civilizacijsku običajnost i jednoznačnost pristupa, ali to nikada nije bio niti će biti slučaj. Istraživanja koja uključuju ljudske subjekte trebala bi dobiti zeleno ili crveno svjetlo na osnovi konsenzusa među znanstvenicima, države, naroda i subjekata – i to za svaki slučaj zasebno”, kaže on.

Iako je HIV problem u cijelom svijetu, u bogatim zemljama postoje terapije koje omogućavaju dugotrajan i prilično kvalitetan život ljudi. Međutim, HIV, odnosno AIDS veliki su problem u siromašnim zemljama, poput onih u Africi, što znači da su najglasniji protivnici Heovog istraživanja oni kojim ono uvjetno rečeno i najmanje treba. Zbog toga se postavlja pitanje da li naučnici iz Švicarske, Francuske, SAD-a… imaju pravo spriječiti pronalaska tretmana za djecu u Nigeru, Keniji i drugim manje razvijenim zemljama s lošijim zdravstvenim uvjetima?

Perušić smatra da nema temelja za takve intervencije, odnosno da nema opravdanja za zaustavljanje pronalaska rješenja za spas miliona ljudi u siromašnim zemljama.

Devastiranje afričke kulture

“Kolonizatori su devastirali afričku kulturu i podijelili narode, sada intelektualnim putevima dodatno zaoštravaju probleme. Iznimno puno ljudi iz Amerike i Europe živi (!) od toga što se bavi ‘humanitarnim radom’ na bazi HIV/AIDS-a i kriminalnog sanitarnog i socijalnog stanja bez ikakvih bitnih rezultata, bolest se stalno širi i broj umrlih povećava, svakih dvadeset sekundi jedno dijete umre od probavnih smetnji, a pored njih operiraju sprege međunarodnih tvrtki i domaćih landlordova koje eksploatiraju djecu i mlade”, kategoričan je Perušić.

Ono što naučnici zapadno-razvijenih zemalja mogu i što trebaju jest pomoći im sa svime s čime raspolažu, ali utoliko, ukoliko se pomoć traži, i ono što ne bi više trebali raditi jest intervenirati u živote stranim im narodima, dodaje.

Kako je istraživanje kineskog naučnika i zahvat koji je doveo do rođenja genetski modificiranih blizanki proveden gotovo u tajnosti, pitanje je da li će globalni moratorij na ovakve medicinske poduhvate uopće biti učinkovit, ili će se raditi samo o formalnim ograničenjima.

Profesor Pavelić govori da ukoliko se uvede opći, globalni moratorij teško će se moći provoditi takva istraživanja, i to s jedne strane zbog nemogućnosti finansiranja takvih istraživanja, a s druge strane zbog straha od sankcija.

“Ne vjerujem da će doći do takvog sveobuhvatnog moratorija. Puno je realnije ono što zagovara američka nacionalna akademija znanosti. Opasnost definitivno postoji od onih zemalja u kojima su kontrole takvih eksperimenata manjkave i ne postoje jasna pravila. No moram reći da smo se u prošlosti suočavali sa sličnim problemima i u biomedicini i u fizici. O tome sam govorio i u Europskom parlamentu 2001. kad je nas nekoliko stručnjaka prezentiralo svoja mišljenja o kloniranju. Čovječanstvo vjerojatno ima dovoljno kolektivne pameti da se odupre izazovima pa je nadati se to slučaj i sada”, kaže stručnjak za biomedicinu.

U tom kontekstu poboljšanja ljudi, genskog editiranja, dizajniranja beba pa na koncu i transhumanizma treba razmatrati i izazove umjetne inteligencije, dodaje.

“Moram napomenuti da su dva najčešće spominjana ishoda i razloga ovih postupaka produljenje života i dizajniranje superinteligentnih bića. Naravno rizik razvoja superinteligencije uključuje i rizik gubitka filantropskih načela i ciljeva društva i pojedinaca”.