Može li Rawls opet spasiti zapad

Autor/ica 👤Julian Coman 19.1.2021. u 09:13

Povezani članci

50. obljetnica prvog izdanja Teorije pravde

U nevjerojatnom slijedu događaja nakon američkih predsjedničkih izbora, dok se Donald Trump bio posvetio delegitimiranju demokratskog procesa kako bi ostao na vlasti, u jednom je njujorškom časopisu objavljena pravovremena novinarska istraga.

Radi se o vatrenim unutarnjim bitkama koje su se vodile u New York Timesu u vremenu kad su ove novine pokušavale pronaći način da izvještavaju o sveopćoj pometnji koja je pratila Trumpovu vladavinu. Suočen s vođom koji uživa izrugivati se demokratskim normama i napadati manjine, je li dužnost ovog bastiona američkog liberalizma i dalje bila ostati neutralan i dati prostor širokom spektru mišljenja? Ili su se novine trebale uključiti u borbu na strani napadnutih vrijednosti?

Dok su se novinari i zaposlenici svađali po društvenim mrežama, poznata je kolumnistica, kako stoji u spomenutom članku, „uploadala PDF traktata Johna Rawlsa o javnom razumu, u pokušaju da unaprijedi diskusiju“. Rawls, koji je umro 2002., i danas je najslavniji filozof osnovnih principa anglo-američkog liberalizma. Te je principe izložio u svojem djelu Teorija pravde (A Theory of Justice), objavljenom 1971. Timesova kolumnistica Elizabeth Bruenig svojim je kolegama uputila: „Ono što ovdje imamo zapravo je filozofska rasprava i tiče se nezavršenog projekta liberalizma. Mislim da su svi ljudi rođeni filozofi, to jest, da svi imamo urođenu potrebu da razumijemo što naš svijet znači i što jedni drugima dugujemo kako bismo živjeli dobre živote“. Jedan od kolega odgovorio je: „Filozofija šmilozofiija. Ovo je tren za stati na barikade. Ti odluči: na čijoj si strani?“

U doba polarizacije ovaj dijalog sumira centralno pitanje koje stoji pred liberalnom ljevicom, u Americi i drugdje. Tokom razdoblja u kojem pitanja rase, spola, klase i nacionalnosti razdiru društva, oštre su pukotine unakazile javni prostor. Pa je li Bruenig bila u pravu? Kako bismo povratili povjerenje i ideju zajedničkih ciljeva, možemo li nešto naučiti ponovnim čitanjem djela najutjecajnijeg poslijeratnog anglofonog filozofa?

Za nekoliko tjedana biti će 50. obljetnica prvog izdanja Teorije pravde. Napisana za vrijeme Vijetnamskog rata, knjiga je postigla neočekivani uspjeh: samo u SAD prodano je više od 300.000 primjeraka. Rawlsa je u filozofskom panteonu ova knjiga postavila negdje uz J.S. Milla i Johna Lockea. Godine 1989. njome su na Tiananamen trgu mahali kineski studenti. Njeni su se odlomci citirali u presudama američkog vrhovnog suda. Iduće će se godine eminentni politički filozofi iz raznih dijelova svijeta okupiti u SAD kako bi slavili zlatnu godišnjicu knjige i raspravljali o njenom „trajnom utjecaju“. Pola stoljeća nakon objave, čini se da Rawlsov magnum opus opet postaje aktualan u diskusijama o pravednom društvu.

Središnja je Rawlsova tvrdnja u Teoriji pravde da se sloboda i ravnopravnost mogu pomiriti u jednu konsenzualnu viziju, na koju bi mogli pristati svi članovi društva, bez obzira na njihove specifične životne okolnosti. Ovo je postala i ostaje glavna aspiracija svih liberalnih demokracija. No je li filozof s Harvarda bio u pravu?

***

Ideja pravednosti iz Teorije pravde smjerala je na ono što je Rawls nazvao „perspektivom vječnosti“. No knjiga je ujedno bila i produkt svog vremena. Pisana tokom dvadesetak godina, njene su teme bile rezultat prvenstveno autorovog mladenačkog susreta sa strahotama totalitarizma, svjetskog rata, holokausta i Hiroshime.

Rawls je sudjelovao u ratu na Pacifiku i u toku tog razdoblja, među najmračnijima u ljudskoj povijesti, izgubio je vjeru u boga. Sveobuhvatnom filozofijom za slobodno, pravedno društvo htio je poduprijeti sekularnu vjeru u ljudsku kooperaciju. Kao što je napisala Catherine Audard, Rawlsova biografkinja i predsjednica odbora Foruma za europsku filozofiju: „Njegova je ambicija bila pronaći jezik ili argumente koji bi sadržavali brigu za manjine, nakon onoga što se ljudskim bićima događalo tokom rata i, naravno, holokausta.“

Erupcija pokreta za ljudska prava, feminističkih i radikalno lijevih pokreta u 1960-im Rawlsov je zadatak učinila tim važnijim. Anglo-američka filozofija tog vremena velikim je dijelom bila opskurna i zatvorena u sebe. Ali Rawls je napisao knjigu koja je trebala postaviti fer pravila za pravedno društvo. Namjera je bila zapanjujuće ambiciozna, kaže Audard:

„Pitao je: ‘koje bi bilo razumno shvaćanje pravde oko kojeg bi se mogao postići široki konsenzus’? I učinio je nešto bez presedana. Ideju borbe za vladavinu zakona u demokratskim institucijama povezao je s istovremenom bitkom protiv siromaštva i nejednakosti. Tako ste s jedne strane imali politički liberalizam – zaštitu vladavine zakona, formalnih prava i tako dalje. A s druge strane ste imali socijalni liberalizam, koji je postavljao pitanja jednakosti, inkluzije i socijalne pravde. Ujediniti to dvoje bilo je za liberale onog vremena revolucionarno.“

Rawls se za tu domišljatu sintezu poslužio misaonim eksperimentom koji je nazvao „originalna pozicija“. Zamislite, rekao je, da se čitavo društvo okupilo na sastanku u gradskoj skupštini, kako bi debatiralo o principima pravednosti, ali nitko od prisutnih ne zna ništa o samome sebi. „Nitko ne poznaje svoj položaj u društvu“, napisao je Rawls, „ništa o tome kojoj klasi pripada ili koji mu je socijalni status, koliko ga je dopalo u podjeli prirodnih prednosti i sposobnosti, inteligencije, snage i slično.“

Kada bi o pravednosti sudili zakriveni tim „velom neznanja“, vjerovao je Rawls, ljudi bi usvojili dva glavna principa. Prvo, trebale bi postojati ekstenzivne i jednake bazične slobode. Drugo, s posljedičnim socijalnim i ekonomskim nejednakostima trebalo bi upravljati na „najveću korist ugroženih“. Nejednakost bi se mogla opravdati samo ukoliko znači materijalnu dobit za one najpotrebitije. Ovaj obrazac, nadao se Rawls, biti će intuitivno smislen svakome tko se zamisli u „originalnom položaju“.

Bila je to vizija koja je postavila parametre za zapadni liberalizam u narednim desetljećima. „Knjiga se ističe kao jedno od velikih postignuća anglo-američke filozofije 20. stoljeća“, kaže Michael Sandel, možda najpoznatiji javni filozof danas i u tom smislu Rawlsov nasljednik.

Tokom 1980-ih, mladi je profesor Sandel upoznao Rawlsa na Harvardu. „On je sistematizirao i artikulirao velikodušnu viziju liberalne države blagostanja, viziju koja je bila odraz idealizma liberalnih i progresivnih politika 1960-ih. Najveća filozofska djela trebaju izraziti duh svog vremena a Teorija pravde to čini.“

Nakon trijumfalnog objavljivanja knjige, ipak, vremena su se počela mijenjati vrtoglavom brzinom. Gorko nasljeđe deindustrijalizacije bili su nepovjerenje, razdor i razočaranje na zapadu, simbolizirani u Velikoj Britaniji ožiljcima koje je ostavio štrajk rudara 1984. Marketizacija i uspon nove desnice inaugurirali su eru u kojoj rastuća nejednakost nije bila samo prihvaćena nego slavljena, dok je Ronald Reagan navijao za „trickle-down“ (kapajuću) ekonomiju. Uslijed neoliberalnog razaranja države blagostanja, umirovljen je etos rawlsijanskog egalitarizma. Kasnih 1990-ih, laburistički političar Peter Mandelson osjećao se slobodnim izjaviti da je on „intenzivno opušten oko toga da se ljudi suludo bogate, sve dok plaćaju svoje poreze“. Pojavile su se nove prijetnje. Tokom 2000-ih pojavio se vjerski fundamentalizam kao ponekad i nasilno odbijanje sloboda kakve je zamišljao politički liberalizam.

Nakon financijskog kolapsa planuli su novi kulturalni ratovi, razdvajajući liberalne gradove od socijalno konzervativnih zaleđa, popraćeni sve jačim nacionalizmom. Novi fokus na sistematski rasizam doveo je do formacije pokreta kao što je Black Lives Matter. Danas postoji stvarna i opipljiva kriza vjere u mogućnost onakvog konsenzusa kakvog se nadao filozofski utemeljiti Rawls. Što to Teorija pravde nije predvidjela, ili dovoljno ozbiljno shvatila, ili pravilno razumjela?

Rawlsov filozofski cilj bio je „razložiti opravdanost velikodušne države blagostanja“, kaže Sandel, koji je dobronamjeran kritičar svog nekadašnjeg kolege. „To se opravdanje nije pozivalo na zajedničke veze i savezništva već se temeljilo na individualističkom misaonom eksperimentu koji je uključivao racionalan izbor. Početna točka argumenta bio je individualizam – ideja da biste, ako samo na trenutak svoje partikularne ciljeve i privrženosti stavite na stranu, i promislite, razborito izabrali principe pravednosti koji brinu za one najugroženije.“

Bila je to strategija koja se oslanjala na postizanje konsenzusa putem neke vrste neutralnosti. Interesi, uz partikularne vrijednosti, perspektive i povijesti, bili su u originalnoj poziciji stavljeni na jednu stranu. Suci i političari djelovali bi u skladu s principima uspostavljenima u ovoj prorijeđenoj atmosferi. Problem na koji su ukazali Rawlsovi kritičari bio je, naprosto, da se ljudi u stvarnom životu ne ponašaju i ne misle na taj način. S desna, protivnici su se suprotstavljali Rawlsovoj ideji davanja prednosti potrebitima. Zašto bi životni „borci“ bivali nagrađeni samo u skladu s vlastitim nastojanjima, a oni potrebiti ne? S lijeva su Rawlsa optužili da ne prepoznaje kako lični interesi i velike financije koriste svoju moć da bi moderne demokracije prilagodili vlastitoj volji. U velikoj studiji Rawlsovog rada, objavljenoj prošle godine, još jedna harvardska profesorica, Katrina Forrester, piše da je on krenuo „inkrementalnim putem prema… konstitucionalnom, konsenzualnom idealu“. Ta vizija, smatra Forrester, nije dovoljno promislila osnove i ustrajnost isključivanja po pitanjima rase, klase ili roda. Rawlsova se vizija, na primjer, u Americi prema povijesti robovlasništva odnosila kao prema „jedinstvenom originalnom grijehu ili kontingentnom zastranjivanju“.

Catherine Audard se slaže da je apstraktna metodologija knjige problematična: „Kolega filozof jednom mi je rekao da Teorija pravde probleme sagledava kao da se o njima raspravlja u harvardskoj zbornici. Istina je da se Rawls previše pouzdao u ustav SAD i nije dovoljno osvijestio mračnu stranu politike i moći. Nije uzeo u obzir dubinu socijalnih strasti, interesa i konflikata.“

Bez obzira na to, ističe Audard, uvjerenje da nejednakost podriva demokratska društva dovoljno se puta pokazalo ispravnim. Dok su razlike u bogatstvu i životnim okolnostima bivale sve veće, a država blagostanja svedena je na minimalističku zaštitnu mrežu, erodirala je vjera u društveni ugovor i procvale su identitarne politike. Trenutna rasprava o univerzalnom osnovnom prihodu, kaže Audard, jedno je od područja razlomljene politike 2020. u kojima je Rawlsov liberalni egalitarizam još uvijek relevantan. „Trenutno postoji veliki interes za njegovu kritiku kapitalističke države blagostanja i mnogo se radi u tom području.“

U vrijeme ovakvih podjela, ipak, Michael Sandel vjeruje da liberalna neutralnost nije dovoljna. Ideal socijalne solidarnosti i konsenzusa, kojem je Rawls posvetio svoj rad, može se ostvariti samo kroz praktičnu i pluralnu politiku koja se bavi stvarnim ljudima, njihovim raznovrsnim povijestima i neslaganjima: „Liberalizam apstrakcije i neutralnosti ne uspijeva dovoljno dobro objasniti što društva drži zajedno. Politička je arena neurednija i manje dostojanstvena nego sud, koji se bavi apstraktnim principima. Ali ona je u konačnici bolji put prema istinskom pluralizmu i međusobnom poštovanju.“

Nešto znači biti tema razgovora i ostati relevantan i nakon pedeset godina. Iako je postao kritičar Rawlsa, Sandel je, prije svega, štovatelj: „On je i dalje inspiracija za nas koji vjerujemo u mogućnost da zajedno promišljamo o značenju pravednosti i zajedničkog dobra, u vremenu kad se čini da očajavamo zbog nedostatka te mogućnosti.“ Duh njegovog rada sažet je u nalogu da bismo se trebali „složiti da dijelimo sudbinu jedni drugih“. To je, kaže Sandel, „trajan moralni argument protiv nejednakosti. I podsjetnik da svijet nije nužno takav kakav jest“. Ići dalje od Rawlsa, u pokušaju da se promijeni svijet, mogao bi biti politički i filozofski izazov našeg doba.

Julian Coman, The Guardian

Prevela Barbara Šarić

Peščanik.net