Možda ipak ne završimo kao stari Rimljani

Povezani članci

• Sedmoro povređenih u napadu nožem u Parizu
• Agenciji UN-a za palestinske izbjeglice nedostaje 211 miliona dolara
• Nerazumna elita
• Japanski premijer: Učiniti sve da se zaustavi ispaljivanje rakete
• Ide li Španija levo?
• Šta je u igri na predstojećim predsjedničkim izborima u Turskoj?

By: Andrea Lauren

Prevod: Ešref Zaimbegović

Privučeni vladinim subvencijama, jeftinom radnom snagom, ne preoštrom regulacijom, a kako neki tvrde, izmanipulisanom valutom, američke i međunarodne firme već cijela desetljeća prebacuju svoju proizvodnju u Kinu. Najprije da bi povećali svoje profite zahvaljujući znatno nižim proizvodnim troškovima. Poslednjih godina također i zato da bi dobili udio na veoma perspektivnom domaćem kineskom tržištu, gdje te inostrane firme mogu prodavati svoje nove, tamo potrebne  proizvode više nego milijardi potrošača, bilo predstavnicima novih bogataša ili nove srednje klase.

Posledica toga je to što opozicioni političari nazivaju “gubitak milona (američkih, njemačkih, francuskih, itd.) radnih mjesta”. Dalja posledica je veoma duboka globalna neravnoteža među, na jednoj strani, zemljama i domaćinstvima koje se zadužuju, i na drugoj strani, onima koji funkcionišu kao globalni povjerioci. Dobro je poznato da kinesku vladu muči uloga svjetskog povjerioca u poslednjoj instanci već najmanje od 2008. godine, kada je svjetska kriza značajno povećala fluktuaciju valuta i cijenu aktive.

U to doba se također pokazalo da je preferirana cesta za izlazak iz krize za američku, britansku, a u manjoj mjeri i ostale evropske vlade štampanje novca tako brzo kako to štamparije mogu stići. Povjeriocima se to naravno ne dopada jer povećava rizik dugotrajne inflacije koja bi rastopila brdo dugova kao maslac. Put kojim je kineska vlada prvobitno krenula, a to je diverzifikacija dolarskih investicija do evrovih se kasnije pokazala kao cesta u slijepu ulicu. A kupovati više zlata također ne funkcioniše. Zlatom se momentalno trguje na nivou koji jasno ukazuje da je iz njega postala investicija popularna i u bulevarskoj štampi, što čini njegovu ulogu kao čuvara vrijednosti veoma problematičnom.

Industrijska proizvodnja se vraća u USA

Na sreću za Amerikance, izgleda, kao i više puta prije toga, da se stvari okreću u njihovu korist. Mnogo generalnih direktora američkih firmi izjavili su poslednje godine da planiraju prebaciti industrijsku proizvodnju nazad kući. Razlogom nije ni porast cijene kineske radne snage ni jačanje yuana. Mnogi navode tehnologiju. Ustvari tehnološki napredak, omogućen pronalascima i inovacijama i njihovom brzom komercijalizacijom od strane najvećih američkih univerziteta i tehnoloških firmi. Inovacije su nešto u čemu su Sjedinjene države bile uvijek sposobne i spremne gajiti talent i to tako da najpametnijim ljudima na svijetu ponude dom i najbolje uslove za istraživanje i razvoj i životni stil (uglavnom najviše novaca, naučnici su također samo ljudi).

U prvom redu razlog za povratak proizvodnje u USA je robotika. Današnji roboti su specijalizovani elektromehanički uređaji kontrolirani daljinskim softwareom, a sposobni za sve sofisticiraniju proizvodnju uz stalno povećanje produktivnosti i stalno sniženje troškova, tako da će ubrzo postati jeftiniji nego ljudska radna snaga.

Potom je tu vještačka inteligencija (AI), što je u osnovi software koji čine roboti dovoljno inteligentni da rade ono što je stvarno potrebno, a ne samo smješne stvari. To je na primjer tehnologija koja upravlja autima bez vozača, tehnologija koja raspoznaje glas i izgled i drugo. Upravo AI je omogućila računaru Deep Blue firme IBM da porazi šahovskog velemajstora Garija Kasparova 1997. godine ili nedavno računar Watson, također od IBM, koji je porazio pobjednika TV kviza Jeopardy 2011. godine. Neki eksperti vjeruju da se pomoću AI masovna proizvodnja može izmjeniti u proizvodnju produkata pripremljenih za individualne potrebe. Neke prognoze tvrde da će ljudi moći mijenjati dizajn proizvoda sami pomoću alata na bazi AI, koje će sami naprogramovati ili skinuti sa interneta.

A kako se takvi produkti proizvode? Jednostavno, odštampaju se. Ne, to nije vic. 3D-štampa, izvorno razvijena američkim naučnicima na Univerzitetu Texas, Austin, i na Massachusetts Institute of Technology, je novi proizvodni proces koji koristi trodimenzionalnu štampu predmeta prema digitalnom dizajnu koji se stavi u aparat. U 3D-štampi se predmet stvara ulaganjem više vrsta materijala. To ga čini potpuno različitim a daleko preciznijim i razvijenijim nego tradicionalne proizvodne tehnologije, koje su većinom zasnovane na odstranjivanju nepotrebnog materijala rezanjem, bušenjem ili brušenjem. Od početka 21. stoljeća se prodaja 3D štamparskih aparata znatno povećala, a njihova cijena je potom znatno opala. Ta tehnologija se već koristi u proizvodnji obuće, u mašinstvu i građevinarstvu, automobilskoj i avio industriji, u proizvodnji zubarskih i ljekarskih aparata i u mnogim drugim oblastima. Domaća varijanta 3D štamparskog stroja se u USA prodaje pod imenom Makerbot, a na njemu možete odštampati niz malih predmeta iz polimera.

Sniženje energetskih troškova

Ne na poslednjem mjestu se kao značajan faktor za interes u ponovnom obnavljanju industrijske proizvodnje u USA navodi također značajno sniženje energetskih troškova koje rezultira iz američke revolucije u ekspoataciji plina iz škriljca. O toj američkoj energetskoj revoluciji se u srednjoj Evropi mnogo ne govori iako ljudi iz branše o njoj prirodno znaju. Činjenica je da su pojava škriljcevog plina i konzekventni razvoj odgovarajuće tehnologije za eksploataciju omogućili da USA ponovo postanu samodovoljni u zemnom plinu. Ta američka samodovoljnost se pokazala kao pravi dar sa neba.

Trgovinski bilans USA se poboljšao, zemni plin je sada cjenovno konkurentan sa ugljem, a iako  ne postoje emisione dozvole niti drugi slični regulatorni zahvati u američkoj federalnoj legislativi (!), snizila se emisija CO2 u USA u prvom kvartalu 2012. na nivo evidentiran 1992. godine, i to uglavnom zahvaljujući dobrovoljnom sniženju proizvodnje električne energije iz uglja i njenom zamjenom plinskim elektranama. Pošto je malo komplikovanije izvoziti plin nego naftu, a veliki investicioni troškovi spojeni sa transformacijom plina u tečnost nisu svima u USA po volji, rezultat značajno povećane domaće ponude zemnog plina bio je pad cijena plina na domaćem tržištu.

Kubni metar zemnog plina se tako u USA prodaje za 3,00 američka dolara. Nipošto i u Evropi. Dok se u USA cijena plina tradicionalno ustanovljava na berzi, u Evropi se ustanovljava pomoću kompleksnih uzoraka na bazi cijene nafte, a osigurava dugoročnim kupovnim ugovorima na bazi ‘take-or-pay’, koji su omogućili izgradnju mnogo skupih plinovoda, a jedan su od glavnih izvora prihoda za rusku firmu Gazprom. Cijena zemnog plina u Evropi ostaje danas na 11,80 dolara za kubni metar.

To razumljivo ima uticaj na sve. Od nacionalne energetske politike pojedinih država, gdje će to koje gorivo ćemo upotrebljavati za elektrane koje nismo još ni izgradili imati uticaj na djecu naše djece, preko cijene proizvodnje raznih hemikalija, ali i drugih proizvoda. Sjedinjene države već sada imaju ogromnu prednost pred starim kontinentom i azijskim zemljama koje su inače siromašne mineralnim sirovinama. Michael Lind i Joshu Freedman iz New America Foundation na primjer procjenjuju u svojoj novoj knjizi “Value Added: America’s Manufacturing Future”, da porast za 25% domaće ponude etana proizvedenog iz zemnog plina stvara 17 000 novih radnih mjesta u američkoj hemijskoj industriji, a 395 000 u cjelini. Povratak industrijske proizvodnje u Ameriku, bilo malih proizvođača ili velikih međunarodnih giganata, kažu autori knjige, povećaće američku proizvodnju hemikalija za 32,8 milijardi dolara, a ekonomsku proizvodnju kao cjelinu za 132,4 milijarde dolara.

Razvijena industrijska proizvodnja, zasnovana na upotrebi informacionih tehnologija, automatizaciji, kompjuterizaciji i softwareu koji koristi najnovije materijale razvijene na naučnim poljima kao nanotehnologija, biotehnologija i fotonika, izgleda da će biti pokretačka sila koja će spasiti najveće zapadne ekonomije od scenarija katastrofe antičkog Rima.

Moja vlastita iskustva ovu teoriju u potpunosti potvrđuju. U poslednje vrijeme sam govorila sa menadžerima nekoliko njemačkih i evropskih proizvođača strojeva i uređaja. Trend je u cjelini jasan. Zaboravite na Aziju, rekao mi je šef prodaje jednog njemačkog industrijskog giganta, naša knjiga narudžbi za slijedećih dvanaest mjeseci je sa 80% popunjena američkim narudžbama. Sada jednostavno isporučujemo većinu naših strojeva na američki kontinent. Vrijeme među isporukom investicione jedinice i početkom proizvodnje razumljivo znači da će prinos od tih investicija na američkom tlu biti jasno vidljiv svima u srednjoročnom horizontu, recimo najprije za dvije godine. Ali da će prinosa biti – to je potpuno sigurno.

patria.cz