Moguća apokalipsa

Povezani članci

• NASA predstavila prvu posadu astronauta koja će leteti na Mesec posle 50 godina
• Sirijski režim tvrdi da pobunjenici koriste kemijsko oružje
• Trumpetanje
• Yanis Varoufakis: Kriza u Španiji kao šansa za Evropu
• Sukobi demonstranata i policije tokom protesta u Francuskoj
• Asad kritikovao britansku ulogu u sirijskom konfliktu

Foto: DPA

Putinovo zveckanje oružjem: Kako se Zapad može racionalno nositi sa rizikom eskalacije u ruskom ratu sa Ukrajinom?

Piše: Helmut W. Ganser –  ipg-journal.de  – 24.05.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Djelotvorna podrška Ukrajini u njenoj odbrani od ruske agresije je po međunarodnom pravu legitimna i politički nužna. Međutim, ona ne smije biti neograničena. Jer ruski predsjednik raspolaže sa realnom opcijom atomske eskalacije. Njemačka debata o ratu u Ukrajini se zarobila u taktičkoj nevažnoj diskusiji o isporukama tenkova i haubica umjesto da sagleda strategijske implikacije učešća zapadnih zemalja u ratu kroz izviđanje, oružje i logistiku. Gravitacioni centar vojne podrške Ukrajini je jasno u Vašingtonu a ne u evropskim glavnim gradovima. Primarno obimna američka pomoć ima strategijski učinak na tok rata.

Sa nedavno, od američkog kongresa, odobrenim paketom podrške od 40 milijardi dolara američka pomoć Kijevu se dalje pojačava. Sa tom pozadinom raste evropska potreba za koordinacijom sa SAD o svrsi i cilju svih mjera podrške i njihovim rizicima za evropsku sigurnost. U ovom ratu se na kraju radi o sudbini Evrope. Iz toga proizlazi da evropski partneri NATO moraju tražiti ulogu ravnopravnog činioca i ne smiju prepustiti kormilo Vašingtonu. Berlin se ne smije samo voziti u zapadnjačkom konvoju nego treba bitno da utiče na njegov kurs. Sigurno da važna transatlansko jedinstvo mora uvijek biti rezultat dogovora i ne smije se ostvarivati jednostavnim usporavanjem saveznika.

Strategijski diskurs, koji zaslužuje ovo ime, mora kao prvo biti upravljen na najvišu moguću jasnoću o cilju i svrsi podrške. U njemačkim političkim debatama nastaje utisak da je ovo načelo ponekad okrenuto na glavu. Ka kojem cilju se sa podrškom ukrajinskoj vojsci tačno ide, ostaje nejasno. Formulacije kao „Putin ne smije pobijediti“ ili „Ukrajina ne smije izgubiti“ nisu dalje konkretizovane. Treba li se naprimjer ojačati ukrajinska pregovaračka pozicija nakon završetka borbenih dejstava? Ili treba li se usmjeriti na vojnu pobjedu Kijeva? Ili će se slijediti dalekosežniji ciljevi kao što je iscrpljivanje i dosledno slabljenje ruske armije, kako je to nedavno formulisao ministar odbrane SAD Lloyd Austin? I unutar američke administracije i u kongresu egzistiraju različite predstave o cilju i svrsi masivne podrške ukrajinskim oružanim snagama.

Strategijski diskurs, koji zaslužuje ovo ime, mora kao prvo biti upravljen na najvišu moguću jasnoću o cilju i svrsi podrške.

I konačno je nužna politička debata o tome kakvom budućem evropskom sigurnosnom poretku se teži. Kako se mogu savladati neizbježne konfrontacije i nestabilnost u odnosima sa Rusijom narednih godina? Kako će se postaviti – perspektivno preko Finske i Švedske ojačani – NATO u ovom kontekstu? Nakon ekonomskog odvajanja u području energije i naprednih  tehnologija za suzbijanje Rusije preostaju samo još vojna sredstva, pri čemu fokus mora biti još jače usmjeren na vojnu stabilnost. Gledajući na konvencionalnu nadmoć NATO Rusija će se ubuduće još više oslanjati na svoju nuklearnu prijetnju.

Operativno dobro vođena odbrana ukrajinske vojske protiv ruskih napadačkih snaga ne bi bila održiva bez sveobuhvatne podrške SAD. Predsjednik SAD time uzima odlučujući uticaj na dalja ratna događanja. Na pozornici su Rusija i Ukrajina sukobljene strane u ratu. U pozadini događanja, gdje se vodi režija, postaje sve očigledniji geopolitički nivo konflikta: politička borba sila između Moskve i Vašingtona. Iz toga proizlazi suodgovornost SAD i od njih vođene koalicije država koje pomažu za rizike širenja odnosno eskalacije daljih ratnih događanja.

Nakon ekonomskog odvajanja u području energije i naprednih  tehnologija za suzbijanje Rusije preostaju samo još vojna sredstva.

Rusija je atomska super sila ravnopravna sa SAD. Putin i drugi vodeći ruski političari već su više puta zaprijetili sa upotrebom atomskog oružja što ratu daje potencijalnu egzistencijalnu dimenziju. Naravno da je cilj ruskog upozorenja da proizvede učinak odvraćanja na zapadne države, da šire strahove u politici i stanovništvu kao i da Zapad zaustave u daljoj podršci ukrajinskoj vojsci. Bilo bi međutim smiono i neodgovorno vjerodostojnost i odlučnost vođstva u Kremlju opisivati kao spekulaciju ili dogmu.

Predsjednik kao Putin, koji se odvažio na veliki vojni napad na susjednu zemlju koju podržava Zapad, čiji ugled je već internacionalno ruiniran, čije konvencionalne vojne snage ne napreduju ili su čak potisnute, čije gospodarstvo na osnovu velikih sankcija pada u tešku recesiju, mogao bi se odvažiti na nuklearnu eskalaciju da bi u slijepoj ulici zaokrenuo kormilo. Jednom takvom fatalnom koraku Kremlja predhodilo bi vjerovatno konvencionalno širenje rata, naprimjer jedna opšta ili djelomična mobilizacija.

Da bi se to spriječilo od velikog značaja je permanentna, povjerljiva strategijska komunikacija između Vašingtona i Moskve na nivou Bijele kuće i Kremlja kao i između oba generalštaba. Možemo se samo nadati da ova komunikacija i dalje funkcioniše kao naprimjer u kubanskoj krizi. Bez obostranog samoograničenja i tit for tat kompromisa to neće ići. Za obje atomske sile je bilateralna strategijska stabilnost državni rezon. Evropske vlade moraju sa svoje strane garantovati svome američkom savezniku da je za njih evro – strategijska stabilnost također od egzistencijalnog značenja i da bi svako razmišljanje u kategorijama regionalno ograničenog nuklearnog vođenja rata bilo nepodnošljivo i rušilo bi savezništvo.

Predsjednik kao Putin, mogao bi se odvažiti na nuklearnu eskalaciju da bi u slijepoj ulici zaokrenuo kormilo.

Peter Graf iz Kielmannsegga je dilemu zapadne podrške Ukrajini između opravdane spremnosti za pomoć i rizika eskalacije precizno opisao: „Koliko blisko smijemo prići opasnosti apokaliptičke katastrofe?“ Odgovor na ovu – prije svega evropsku – dilemu trebao bi biti da se ova opasnost mora držati na distanci jer bi učinak razaranja bio egzistencijalan i na kraju bi i u Ukrajini preostali samo razoreni gradovi i krajolici. Nasuprot tomu nastaje utisak da se Vašington korak po korak približava pragu na kojem Kremlj stavlja u pokret dio svojih mnogobrojnih atomskih snaga. Iako do sada nisu viđene mjere za operativnu pripremu upotrebe ruskog atomskog oružja i vjerovatnoća nastupa takve katastrofe za Evropu je još mala, analiza rizika mora uzeti u obzir katastrofalne posledice atomske eksplozije.

Sa tog aspekta njemačka debata o isporukama relativno lakog oružja Ukrajini je površna. Odlučujuće pitanje je koliko njemački transfer oružja danas i sutra povezan sa učinkom drugih država doprinosi uspješnoj odbrambenoj borbi Kijeva bez da se Moskva u reakciji na to približava fatalnoj odluci o eskalaciji. U svome govoru 9. maja Putin je egzistencijalnu borbu u Velikom otadžbinskom ratu protiv naci režima povezao sa današnjim ruskim ratom u Ukrajini. Odbrambeni narativ koji skoro potvrđuje spremnost Kremlja da u slučaju nužde posegne za ekstremnim sredstvima. Suprotstaviti u debati, gledajući sa visoke pozicije, političko moralne argumente  sa realpolitičkim kalkulacijama bilo bi neumjesno. Jer u osnovi se radi o odgovornosti svjesnoj, racionalnoj navigaciji u jednoj političko moralnoj dilemi u kojoj nema jasnog sigurnog puta za izlazak iz opasnosti.

Helmut W. Ganser je brigadni general u mirovini. Diplomirani psiholog i politolog bio između ostaloga zamjenik rukovodioca štabnog sektora vojne politike u njemačkom ministarstvu odbrane kao i vojnopolitički savjetnik njemačkog stalnog predstavništva kod NATO u Briselu.

ipg-journal.de