Miguel Díaz-Canel preuzima Kubu: Od milosti Kastra

Izdvajamo

• Uspon mirnog kadra do predsjednika države predstavlja za Kubu prelomnu tačku. Čovjek, koji će u petak imati 58 godina, je prvi političar na čelu Kube koji ne pripada istorijskoj generaciji revolucionara, koja je krajem pedesetih godina zbacila diktatora Fulgencia Batistu. Njemu nedostaje ova prirodna legitimacija. Zbog toga će Kubanci njegov rad ocjenjivati mnogo kritičnije nego njegovih skoro nedodirljivih prethodnika Fidela i Raula.

Povezani članci

• Sobranje i danas o promjeni imena Makedonije
• Kina je trebala okončati vojne vježbe oko Tajvana jučer, ali ih ipak nastavlja i ove sedmice
• Vašington strahuje da će Rusija podstaći rat u Ukrajini
• Japan: Tajfun usmrtio devetoro ljudi
• “Isus je mrtav!” – sve češći napadi na hrišćane u Izraelu
• Više od 50 mrtvih u napadu Boko Harama

Foto: REUTERS

Miguel Díaz-Canel preuzima moć na Kubi – kao prvi koji nije iz porodice Castro. Međutim pitanje je koliko prostora mu daju stare velmože? I želi li novi predsjednik, koji važi kao tvrdolinijaš, uopšte reforme?

Piše: Klaus Ehringfeld, Mexiko-City
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Bila su vremena kada je Miguel Díaz-Canel nosio dugu kosu i slušao rok muziku. Radije je vozio motor nego auto i borio se u osamdesetim godinama za održanje kluba koji se zvao „Mišmaš“. Tu su se sastajali umjetnici, rokeri, boemi i transvesisti. Mnogo od toga važilo je u revolucionarnoj Kubi kao podozrelo, duga kosa i rok muzika čak kao subverzivna.

A danas? Sijeda kosa Diaz – Canela je kratko ošišana, on djeluje uvijek ozbiljno, ne odvaja se od Raula Castra i rado izgovara rečenice apartčika kao što je ova: „Kubanski predsjednik će uvijek braniti revoluciju.“ Sada će on sam postati predsjednik države i naslijednik odlazećeg Castar II.

Na njegovom dugom putu kroz institucije kubanskog državnog aparata postao je Diaz – Canel postepeno linijaški kadar koji se u komunističkoj partiji kreće na gore. „Kao tinejdžer i mladi momak nije bio takav kakav je danas“, kaže Santiago Alpizar, advokat u Miamiju, koji se nekada kretao u istim krugovima kao i Diaz – Canel. „Kao student ponašao se prijateljski i imao dugu, plavu kosu“, sječa se Alpizer. Bio je „žovijalan“ i izbjegavao je razgovore o politici.

Poslije toga mora da su nastupile promjene, sjeća se Guillermo Farinas u razgovoru za američki NBC. Danas jedan od najžeščih protivnika vlade bio je tada bliski prijatelj Diaz – Canela. Sve dok se ovaj nije počeo zalagati za Farinasovo izbacivanje sa univerziteta. Njegov prekršaj je bio čitanje Sigmunda Freuda.

Prije nekoliko mjeseci sreli su se opet u sasvim drugim okolnostima. Farinas je ležao u bolnici i oporavljao se od štrajka glađu kad je Diaz – Canel, poslije jednoga nestanka struje, navratio u funkciji prvog potpredsjednika.  Ostao je nekoliko trenutaka kod Farinasovog bolničkog kreveta a nakon toga upitao je ljekare šta je potrebno za oporavak disidenta. Odgovor je bio „kondenzovano mlijeko“ i Diaz – Canel je ovaj, na ostrvu nedostajući proizvod, poslao u bolnicu za nekadašnjeg prijatelja.

Za većinu Kubanaca ime Diaz – Canel nije nikakav pojam

Uspon mirnog kadra do predsjednika države predstavlja za Kubu prelomnu tačku. Čovjek, koji će u petak imati 58 godina, je prvi političar na čelu Kube koji ne pripada istorijskoj generaciji revolucionara, koja je krajem pedesetih godina zbacila diktatora Fulgencia Batistu. Njemu nedostaje ova prirodna legitimacija. Zbog toga će Kubanci njegov rad ocjenjivati mnogo kritičnije nego njegovih skoro nedodirljivih prethodnika Fidela i Raula.

Diaz – Canel nije doživio ni trenutak kada su braća Castro, Che Guevara i desetine bradatih suboraca 1.januara 1959. trijumfalno umarširali u Havanu. Novi šef države, koga je Raul Castro već prije pet godina izabrao za svoga naslijednika, rodio se više od godinu dana kasnije.

Kao kadar novi šef države rastao je u Villa Clara, daleko od centra moći Havane, gdje su se donosile sve važne odluke na komunističkom ostrvu. I tako diplomirani elektro inženjer, po drugi puta oženjen i otac dvoje djece, i za većinu Kubanaca nije pojam. „Diaz – Canel je i za nas nepoznat“, kaže kubanski ekonom Pavel Vidal. „On se u godinama, nakon što ga je Castro uveo u unutrašnji krug moći, nije puno ispoljavao“, kaže profesor na univerzitetu Javeriana u kolumbijskom Kaliju.

Diaz Canel postao je 2003. najmlađi član politbiroa KP. 2009 Raul Castro ga je postavio za ministra visokog obrazovanja a četiri godine kasnije za svoga prvoga zamjenika. On nije nikakav „skorojević“ nego iskusni politički vođa, hvalio je tada predsjednik novog potpredsjednika. I najkasnije tada bilo je jasno svim posmatračima: Diaz – Canel bi mogao to postati.

U svojim rijetkim javnim nastupima pokazuje se naslijednik kao tvrdolinijaš. Na jednom videu sa internog partijskog sastanka, koji je u augustu dospio u javnost, vidi se Diaz – Canel kako napada kritičke medije i hvali se svojim uspjesima u borbi protiv opozicionog civilnog društva. Pokušaj Baracka Obame, da ublaži američki embargo protiv Kube, on je vrednovao na tom sastanku na groteskan način kao pokušaj tadašnjeg američkog predsjednika da razori revoluciju.

Međutim šta sve to kaže o njegovoj volji za reformama? Šta hoće i šta smije promijeniti? “U početku će biti kontinuitet i tek kasnije ćemo vidjeti pravoga Diaz – Canela, koji je, nadajmo se, reformator”, kaže Pavel Vidal. “ Kuba hitno treba promjene da bi mogla preživjeti.” Na početku ga Castro “neće pustiti samoga”, posebno jer on, prema stanju stvari,  ostaje do 2021. na čelu partije, najviše instance u komunističkoj zemlji.

Mlada kritička generacija Kubanaca polaže malo nade na novog predsjednika: „Njegova jedina zasluga što je rođen poslije revolucije i što se odvažio da sa tablet kompjuterom dođe na sjednicu politbiroa“, kaže Abraham Jimenez iz online časopisa “El Estornudo”. On nije čovjek promjena.

Mnogo posla za novog čovjeka na čelu Kube

Ekonom Vidal naprotiv ne isključuje da bi budući šef države mogao biti prisiljen na reforme brže nego što bi to htio. „Kubansko gospodarstvo treba veće i brže reforme.“ U prvoj liniji ukidanje dvostruke valute. Od prije dvije decenije Kubanci žongliraju sa CUC i CUP, konvertibilnim kubanskim pesom koji je vezan za dolar i kubanskim pesom, valutom za narod. Tako ne funkcionišu nikakvi poticaji za promjenu cijena, nijedno preduzeće ne može raditi produktivno.

Vidal naglašava da novi vlastodržac mora hitno rješavati i problem neefikasnih državnih preduzeća. Konačno tamo još uvijek radi većina Kubanaca a ne proizvode baš puno. Dalje se moraju poboljšati uslovi za strane investitore a poljoprivreda se mora modernizovati. Vlada obezbjeđuje da je stanovništvo sito time što 70% životnih namirnica uvozi.

Dakle ima puno posla za novog čovjeka na čelu Kube. Vjerovatno više nego što on može savladati za deset godina koliko Diaz – Canel može ostati na vlast.

spiegel.de