Lukašenkova jesen

Povezani članci

• Hoće li pandemija zaista promeniti svet?
• Janukovič pristao da ukine zakon protiv demonstracija
• Sirijski režim održava parlamentarne izbore, pregovori u Ženevi se nastavljaju
• Gomilanje pravnih problema bivšeg brazilskog predsjednika Bolsonara
• Biden obećao povratak SAD-a Pariskom klimatskom sporazumu
• Plan za oporavak u fokusu prvog sastanka uživo EU lidera

Procjenjuje se da Aleksandar Lukašenko više nema značajniju podršku ni bjeloruskih građana ni institucija, izuzev represivnog sustava. Ne podupire ga više ni ruski predsjednik Putin, a ni zapadne zemlje. Unatoč tome, on evidentno ne namjerava odstupiti pa građanima i radnicima preostaje vršenje kontinuiranog pritiska putem masovnih protesta i štrajkova.

Piše: Tena Erceg- Novosti

redsjednički izbori koji su u Bjelorusiji održani 9. kolovoza i na kojima je po šesti put zaredom s čak 80 posto glasova službeno pobijedio ‘posljednji evropski diktator’ Aleksandar Lukašenko pokrenuli su najozbiljniji val protesta i štrajkova otkad je Lukašenko došao na vlast 1994. godine.

Iako je izborni dan bio 9. kolovoza, centralna izborna komisija objavila je da je ranijem glasanju, organiziranom u nekim izbornim jedinicama, pristupilo čak 40 posto birača. Na sam dan izbora, međutim, pred biralištima su se stvarali kilometarski redovi, iz čega je bilo jasno da statistika izborne komisije ne može biti istinita. Kada je potom objavljeno da je Lukašenkova protukandidatkinja Svetlana Tihanovskaja dobila samo deset posto glasova, iako su birači u dugačkim redovima hrpimice glasali upravo za nju, izbili su spontani protesti na koje je režim reagirao policijskom represijom kakva se posljednjih godina uglavnom viđa u zapadnim zemljama: nasrnuli su na prosvjednike vodenim topovima, dimnim bombama i gumenim mecima, uslijed čega su poginule najmanje dvije osobe. Novinarima stranih medija uskraćene su akreditacije za praćenje izbora, a neki su završili u pritvoru i tamo svjedočili zlostavljanju prosvjednika od pripadnika specijalne policije OMON.

Procjenjuje se da je u jednom trenutku bilo uhapšeno oko 6000 proturežimskih aktivista i drugih građana, a u izbornoj večeri blokiran je internet pa prosvjednici nisu mogli međusobno komunicirati ni primati informacije. Naime, prema nedavno donesenom zakonu, svi bjeloruski internetski sajtovi moraju imati nacionalne poslužitelje, što je režimu omogućilo trenutno gašenje lokalnih web-stranica, a nedostupne su bile i društvene mreže i strani mediji s bjeloruskim dopisnicima.

Iako točni rezultati izbora nisu poznati, neovisni promatrači uspjeli su unatoč zabrani provesti izlazne ankete na nekim biračkim mjestima pa su procijenili da je Tihanovskaja ta koja je dobila između 70 i 80 posto glasova. Taj se rezultat poklapa sa sociološkim istraživanjem koje je u travnju provela Bjeloruska akademija znanosti i umjetnosti i koje je pokazalo da Lukašenko ima podršku od oko jedne trećine stanovništva. Tihanovskaja je nakon izbora režim pozvala da obustavi nasilje nad prosvjednicima i ispregovara miran transfer vlasti, a nedugo zatim pobjegla je u Litvu, gdje je već ranije bila poslala djecu.

Svetlana Tihanovskaja, naime, na izborima se nije natjecala kao ‘ozbiljna’ kandidatkinja voljna preuzeti vlast, već se isturila kao svojevrsni simbol pobunjenih građana, jer u zemlji nema organizirane opozicije. Lukašenkov režim prije toga je eliminirao troje potencijalnih kandidata, uhapsivši njezinog muža, blogera i bivšeg biznismena Sergeja Tihanovskog, kao i bivšeg bankara Viktora Babarika, dok je treći protukandidat, bivši ambasador u Washingtonu Valerij Cepkalo, uspio pobjeći u Rusiju.

U prilično originalnom obratu koji je uslijedio nakon ovih hapšenja, tri žene – supruge Tihanovskog i Cepkala i menadžerica Babarikove kampanje – udružile su se i osnovale ‘ujedinjeni stožer’ te pokrenule predizbornu kampanju u kojoj se Svetlana Tihanovskaja, inače 37-godišnja profesorica engleskog jezika, kandidirala za predsjednicu s otvorenim stavom da ona to ne namjerava biti, već samo želi pripremiti teren da se šest mjeseci nakon svrgavanja Lukašenka održe pošteni izbori.

Bjeloruski građani pokazali su zavidnu snalažljivost i kada su, dva dana prije izbora, hakirali državno sponzorirani koncert i zapjevali politički angažiranu pjesmu iz 1990-ih ‘Hoćemo promjene’ ruskog pjevača Viktora Coja, a zatim i državnu blokadu interneta uspješno zaobišli uz pomoć kanadske aplikacije Psiphon, koja se inače masovno koristi u Kini.

Muž Svetlane Tihanovskaje uhapšen je zbog navodnih financijskih malverzacija koje proizlaze iz njegovih veza s kremaljskim oligarsima, dok je Viktor Babariko uhapšen zbog navodnog plana da izazove prevrat, nakon što je uspio skupiti skoro pola milijuna potpisa za kandidaturu, što je u zemlji od deset milijuna stanovnika impozantna cifra. Babariko je ranije bio direktor banke Belgazprombank u vlasništvu ruske naftne kompanije Gazprom, pa ova dva hapšenja pokazuju da se u međuvremenu počeo događati Lukašenkov razlaz s dugogodišnjim sponzorom, ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji ga je, što politički što ekonomski, desetljećima održavao na vlasti.

Lukašenko je već u lipnju Rusiju otvoreno počeo optuživati da se miješa u izbore u Bjelorusiji, a krajem srpnja vlada je objavila i da je policija uhapsila više od 200 plaćenika ruske sigurnosne kompanije Grupa Wagner koja se bavi regrutiranjem boraca za bliskoistočna i afrička ratišta. Grupa Wagner povezana je s Kremlju bliskim biznismenom Jevgenijem Prigožinom, koji je u Americi optužen za uplitanje u tamošnje predsjedničke izbore 2016. godine. Prema američkoj optužnici, činio je to putem svoje kompanije Agencija za istraživanje interneta koja služi kao ‘farma trolova’.

Državna novinska agencija Belta objavila je snimke racije, kao i imena i datume rođenja 32 muškaraca koji su se navodno kao turisti infiltrirali u zemlju kako bi sabotirali izbore. Iako se potvrdilo da su borci ranije sudjelovali u proruskom separatističkom pokretu u ukrajinskom Donbasu, ovog puta kod njih su pronađene sudanske telefonske kartice i novac, kao i SMS poruke na arapskom, pa se pretpostavlja da su plaćenici kroz Bjelorusiju samo prolazili na putu prema Sudanu. Upućene međunarodne organizacije također tvrde da, unatoč evidentnom zahlađenju odnosa između Putina i Lukašenka, ne postoje dokazi da se Rusija direktno umiješala u bjeloruske izbore, već da su protesti naprosto rezultat zasićenja bjeloruskog naroda Lukašenkovom diktaturom.

Obratu u kojemu je Lukašenko svoje političke protivnike počeo prikazivati kao Putinove lutke na koncu treba pridodati i činjenicu da ga je u veljači posjetio američki državni tajnik Mike Pompeo, što je bio prvi američki službeni posjet Bjelorusiji od ranih 1990-ih. Tom je prilikom, nakon više od jednog desetljeća, SAD imenovao veleposlanika u Minsku pa je, uzevši sve ovo u obzir, Lukašenko očigledno procijenio da bi optužba za rusko miješanje u izbore mogla naići na dobru recepciju kod pripadnika administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Iako su neki analitičari zbivanja u Bjelorusiji usporedili s revolucijom u kojoj je 2014. u Ukrajini svrgnut proruski predsjednik Viktor Janukovič, za razliku od ukrajinske opozicije, koja je bila prozapadno orijentirana i financirana, bjeloruski protesti pokrenuti su odozdo, uz izrazito snažan socijalno-ekonomski karakter.

Lukašenkov režim zaslužan je za to što je Bjelorusija 1990-ih izbjegla masovnu privatizaciju javnih resursa kakva je provedena u Rusiji, zahvaljujući čemu su ključne industrije ostale u rukama države pa je danas 40-ak posto radnika zaposleno u državnim proizvodnim poduzećima. To je omogućilo određenu razinu socijalne stabilnosti i nizak koeficijent ekonomske nejednakosti i stopu siromaštva, no posljednjih godina događaju se kontinuirani nasrtaji na socijalnu državu, poput ukidanja naknade za nezaposlene 2017. godine i masovne implementacije ugovora na određeno vrijeme, bez ikakve naknade u slučaju otpuštanja. Prema pisanju tamošnjih medija, primjerice, tvornica poljoprivrednih strojeva Gomseljmaš zabilježila je ove godine rekordni broj otkaza u zadnjih sedam godina, a tvornica s radnicima potpisuje samo ugovore na određeno vrijeme. U istoj reportaži zabilježeno je i da se zbog valutne denominacije provedene početkom 2016., uslijed koje je oslabljena vrijednost bjeloruske rublje, značajno smanjila i kupovna moć građana. Bjelorusija, osim toga, ima iznimno restriktivne zakone kojima se regulira pravo radnika na industrijsku akciju pa, prema mišljenju Međunarodne konfederacije radničkih sindikata (ITUC), ona ‘praktički nema zagarantirana radnička prava’.

Pretpostavlja se da Bjelorusija i do 20 posto svog BDP-a generira zahvaljujući dogovoru s Rusijom prema kojemu joj ona po sniženoj cijeni prodaje sirovu naftu, koju domaće rafinerije onda prerađuju, a petrokemijske proizvode prodaju po tržišnoj cijeni. No zbog pada globalne cijene nafte Rusija je Bjelorusiji ove godine povisila cijenu sirove nafte do razine tržišne. Zbog pada izvoza krizu je doživjela i industrija autodijelova, inače ključan faktor u ukupnoj industrijskoj proizvodnji Bjelorusije na koju otpada 40 posto BDP-a.

Zbog ekonomske krize i restriktivnih radničkih prava stoga su se vrlo brzo nakon početka protesta u njih uključili i sindikati, a nekoliko dana kasnije započeo je i de facto generalni štrajk. U štrajk su stupile tvornice kemijskih gnojiva, automobilska, farmaceutska, metalurška i prehrambena industrija, a obustavu rada započele su i nacionalna filharmonija i kazališta, Institut za fiziku akademije znanosti i vozači trolejbusa u Minsku. Među prvima su s obustavom rada započeli radnici Minske tvornice automobila (MAZ) koji su od Lukašenka zatražili da ‘sjedne u avion i napusti zemlju’. ‘Danas su trebali biti objavljeni rezultati izbora’, rekao je jedan radnik na skupu koji su popratili novinari bjeloruskog portala Tut, koji su jedini uspjeli ući u prostore tvornice. ‘No on je nešto umislio pa kupuje vrijeme. Ako smo mi radni kolektiv, moramo ustrajati do kraja jer se prvi put u 26 godina pojavila realna mogućnost da svrgnemo diktatora’, rekao je radnik MAZ-a za govornicom.

S obzirom na masovnost i ustrajnost protesta i generalnog štrajka, procjenjuje se da Lukašenko više nema iole značajnu podršku građana, kao ni institucija, izuzev represivnog sustava. Ne podupire ga ni ruski predsjednik Vladimir Putin, a ni zapadne zemlje, pri čemu ga je Evropska unija tri dana nakon izbora proglasila personom non grata. Unatoč tome, Lukašenko evidentno ne namjerava odstupiti, niti ga na to ima tko nagovoriti, pa se kao jedina mogućnost nameće ona vršenja kontinuiranog pritiska putem protesta i štrajkova kako bi mu vojska i policija okrenule leđa.