Ledeno poprište vruće vojne krize na Arktiku

Foto: AP

Četiri godine prije kraja Hladnog rata, 1987. godine tadašnji sovjetski lider Mihail Gorbačov proglasio je Arktik “zonom mira”. Međutim, ruska invazija na Ukrajinu rizikuje da poništi takav status, topeći decenije napora da se zona demilitarizuje i usmjeri fokus na nauku, ekonomiju i trgovinsku saradnju.

“Arktik nije samo Arktički okean, već i sjeverni vrh tri kontinenta; Evrope, Azije i Sjeverne Amerike. To je mjesto gdje se regije Evroazije, Sjeverne Amerike i Azijskog Pacifika sreću, gdje se približavaju granice a interesi suprotnih vojnih blokova se preklapaju”, rekao je Gorbačov tada u svom govoru u Murmansku.

“Sovjetski Savez je pristalica radikalnog smanjenja nivoa vojne konfrontacije u regiji. Neka sjever Planete, Arktik postane zona mira. Neka Sjeverni pol bude pol mira.”

Hladni rat je predstavljao period geopolitičkih tenzija između Sjedinjenih Američkih Država i tadašnjeg Sovjetskog Saveza koji je podijelio svijet na istočni i zapadni blok a trajao je od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do decembra 1991. kada se raspao Sovjetski Savez.

Danas se Arktički pojas zagrijava duplo brže od ostatka svijeta. Polarne kape se svakim danom smanjuju, a iza otopljenog, nekada vječitog leda ostaje izobilje neotkrivene nafte, drugih fosilnih goriva i prirodnih resursa i otvaraju se morski putevi za trgovinu koji su do skora bili neprohodni.

Za razliku od Južnog pola, Antartika, ledeni okean Sjevernog pola, Arktik okružen je kontinentima i državama Sjedinjenim Američkim Državama, Danskom, Rusijom, Kanadom i Norveškom koje sve polažu pravo na teritorije. Zbog klimatskih promjena mijenja se okoliš Arktika i postaje otvoreniji za eksploataciju.

Stvar konvencije je da kada se govori o Arktiku misli na pet nabrojanih obalnih država ili na države članice Arktičkog vijeća u koje se još ubrajaju i Finska, Island i Švedska.

“Čak i kroz period Hladnog rata, kroz povećane vojne aktivnosti posljednjih godina, Arktik je još uvijek bio mjesto gdje je osam arktičkih nacija najvećim dijelom, držalo globalnu politiku izvan fokusa Arktika”, rekao je za Newsweek Michael Sfraga, osnivač Polarnog instituta i predsjedavajući američke komisije za istraživanje Arktika.

“Ako bi Arktik bio balon, a nije, ali da jeste, njegova provršina bi bila prilično zategnuta kada dođe do otpora spoljnim silama. To se više ne vidi. Imate pitanja kao što je Ukrajina i druga područja koja sada pritiskaju taj balon, taj balon koji je bio oko Arktika”, dodao je Sfraga i nastavio:

“Ako bi taj balon pukao, rizikuje se kritična saradnja, kao što je dijeljenje podataka, istraživanja i zajedničke vježbe koje su do sada donekle olakšavale neke od najnapetijih trenutaka turbulentnih odnosa Rusije i Amerike, čak i kada su nemiri prvi put izbili u Ukrajini prije osam godina.”

Arktik: Platforma za projekciju moći

Politička klima oko Arktika oduvijek je bila poprište mogućih tenzija. Rusija posebno ima najveći interes za to područje, pokriva polovinu obale i nastanjuje tri četvrtine arktičkog stanovništva. Rusija Arktik smatra vitalnim za njenu nacionalnu sigurnost i ekonomski preporod.

Arktik sadrži prema procjenama 30 posto neotkrivenih rezervi nafte na svijetu.

Pored ovoga, neka istraživanja ističu važnost Arktika za nacionalni identitet Rusije prema nacionalističkim narativima koji poprimaju pretjerani mitski status i to ne samo zbog nehumanih životnih uslova koji tamo vladaju.

Naime, članovi ruskih nacionalističkih škola misli vide sebe kao potomke mitoloških hiperborejaca. U grčkoj mitologiji zemlja “iza sjevera”, Hiperboreja, opisivana je kao raj sa umjerenom klimom i u blizini bogova. Iza strmih litica navodno je toplija klima a stanovnici hiperborejci, za koje se vjerovalo da su besmrtni.

Cilj ovog narativa, kako piše studija Rusija na Arktiku, Njemačkog instituta za međunarodna i sigurnosna pitanja, je razdvajanje od individualističke ili materijalističke konzumerističke kulture sa Zapada, visoko moralnim standardima, duhovnošću i patriotizmom. Gledajući na sjever, vjeruju da mogu da izbjegnu dugogodišju identitetsku krizu kao zemlja koja nije dio ni evropskog zapada niti azijskog istoka.

Rusija je 2007. godine ponovo u prioritete stavila pojačano prisustvo na Arktiku što se podudara sa vizijom predsjednika Vladimira Putina da obnovi status Rusije kao velike sile.

Rusija je takođe pokrenula niz provokativnih vazdušnih misija. Prije dvije godine par dalekometnih ruskih bombardera prozujao je kanadskim vazdušnim prostorom prije nego što su se vratili nazad. Bombarderi TU-160 Blackjack, sposobni da nose nuklearne projektile, prešli su Sjeverni pol i približili se Kanadi iz zapadne Rusije.

Vojska Sjedinjenih Američkih Država je 16. maja 2021. objavila novu arktičku strategiju pod naslovom “Vraćanje dominacije na Arktiku” u kojem stoji da se vojska mora “organizovati za pobjedu na Arktiku” i da regija predstavlja “kompetitivnu arenu, liniju napada u konfliktu, vitalnu regiju sa mnogo priridnih resursa i platformu za projekciju globalne moći”.

Slične dokumente objavile su i između ostalih i vlade Kanade ili vojska Norveške. Ove nove ambiciozne politike sigurnosti na Arktiku više su od zveckanja oružjem: NATO je udvostručio arktičke vojne aktivnosti od 2015. do 2020., a Rusija je dodijelila najmanje 81 posto svog nuklearnog naoružanja sjevernim flotama, sve u ime (ponovnog) uspostavljanja dominacije na Arktiku.

Prelivanje tenzija iz Ukrajine na Arktik

Ruski rat u Ukrajini već je promijenio diplomatiju na Arktiku. Regionalno tijelo koje nadgleda upravljanje regijom Arktički savjet uvučen je u previranja zbog Putinove invazije kada je sedam drugih zemalja grupe – Kanada, Finska, Danska, Sjedinjene Američke Države, Island, Norveška i Švedska – objavilo da će bojkotovati buduće sastanke Arktičkog savjeta u Rusiji. Rusija trenutno predsjedava organizacijom po principu rotacije.

NATO je na teritoriji Norveške izveo najveću vojnu vježbu na Arktiku u posljednjih 30 godina – Hladni odgovor. Ova vježba poslužila je kao test sposoobnosti suprodstavljanja Rusiji.

Rusija, čija istočna obala se nalazi samo 88 kilometara preko Beringovog moreuza od obale američke obale Aljaske, godinama daje prednost proširenoj prisutnosti na Arktiku obnavljanjem aerodroma, otvaranjem vojnih baza, obučavanjem trupa i razvojem mreže vojnih odbrambenih sistema na sjevernoj granici.

Američka vojska je imala gotovo konstantno prisustvo na Aljasci od kada su Sjedinjene Američke Države kupile teritoriju od Rusije 1867. U odsustvu građanske vlade, vojska je preuzela odgovornost u administriranju teritorije i brzo uspostavila nekoliko vojnih baza.

Rusko vojno prisustvo na Arktiku stavlja naglasak na vazušne i morske sisteme za rano upozoravanje i odbranu što je pojačano ponovnim otvaranje 50 prethodno zatvorenih vojnih baza iz sovjetskog perioda. Među njima je obnova 13 vazdušnih baza, 10 radarskih stanica, 20 graničnih ispostava i 10 integrisanih spasilčkih stanica za hitne slučajeve. Ruske specijalne jedinice takođe su dio arktičke brigade i raspoređene su u regiju na vježbe i obuku.

Ono što, prema navodima Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) iz stidije pod naslovom “Ledena zavjesa: Prisustvo Rusije na Arktiku”, najviše zabrinjava je to što je Rusija testirala nove vojne sposobnosti bazirane na Arktiku, poput hipersoničnih krstarećih projektila i bespilotnih letjelica pod morem na nuklearni pogon.

Visoki američki vojni zvaničnici izrazili su porast zabrinutosti zbog rasprostranjenosti ovih ruskih krstarećih projektila na Arktiku i njihovog “prilaza” Sjedinjenim Državama.

I dok SAD osuđuju rusko agresivni vojno širenje na Arktiku, Pentagon ima svoje planove za povećanje prisustva i sposobnosti radeći na tome da se ponovo ojačaju vještine aktivnosti izvođenih u hladnim uslovima koje su bile zanemarene tokom dvije decenije rata u Iraku i Afganistanu, piše The New York Times.

Vazdušne snage su prebacile desetine F-35 borbenih mlaznjaka na Aljasku najavljujući da će ova savezna država “imati više naprednih borbenih aviona od bilo koje druge lokacije na svijetu”.

Američka mornarica je u martu izvela vjezbe na kopnu i moru unutar Arktičkog kruga uz stalna upozorenja za zaštitu američkog interesa u regiji jer bi slabost značila da će “mir i prosperitet uveliko predstavljati izazov koji postavlaju Rusija i Kina, čiji interesi se dramatično razlikuju od američkih”.

Putevi Kine ka Arktiku

Prema zvaničnim strategijama Pekinga Kina ima namjeru da se uspostavi kao “ozbiljna polarna sila” i pridruži se osam država koje imaju najviše uticaja na Arktiku.

Ove kineske aspiracije uzimaju se kao treći faktor koji bi pored klimatskih promjena i obnove ruske militarizacije uticao na budućnost Arktika.

Peking pokazuje veliko interesovanje za regiju a države Arktičkog savjeta su meta intenziviranja ekonomskog uplitanja Kine. Kao i drugdje na svijetu kineske ekonomske aktivnosti nose motive geopolitičkog uticaja. Ovo predstavlja dilemu za države u regiji koja ima potrebu za stranim investicijama.

Polarna strategija Pekinga ide u više pravaca, uključuje razvoj ledolomaca na nuklearni pogon, ciljano ulaganje u arktičke nekretnine i infrastrukturu, te pojačanu istraživačku prisutnost, odražava klasične velike strateške ciljeve ka resursima, širenju i moći, navodi se u članku Carnegie Europe pod naslovom “Vojni i okolišni izazovi na Arktiku”.

Arktik je čak uključen u inicijativu kineskog predsjednika Si Đinpinga Pojas i put.

Tradicionalna pitanja koja se ne tiči sigurnosti, kao što su trgovina na moru i istraživanje, koja funkcionišu kao platforma za saradnju u regiji, počinju sve više da izgledaju kao sigurnosni problemi u vrijeme strateškog takmičenja, što dodatno dovodi u pitanje održavanje Arktika kao područja niske napetosti.

Kina predstavlja kompleksniji problem koji prevazilazi tradicionalne vojne sigurnosne izazove i traži dugoročni ekonomski angažman, piše u Carnegie Europe.

U tom pogledu Arktik je kao bilo koji drugi prostor scene, gdje ulazak Kine u region znači da se svi protagonisti moraju dugoročno prilagoditi geopolitičkoj igri koja predstoji.

RSE