Krv i duša: Posjeta u Damasku – izvještaj iz opsjednutog grada

Povezani članci

• Lažne krize
• Udarac Salvinijevom pohodu na premijersku poziciju
• Njemačka razmišlja o besplatnom javnom prijevozu u gradovima
• David Čičkan: Evropski ljevičari su dogmatici
• Nemačka bomba
• Italija: Sudbinski izbori za euro

Foto: Reuters

Bašar al-Assad je neprijatelj Evrope i Amerike otkako su u građanskom ratu izvršeni masakri i otrovnim plinovima ubijana djeca. Kako on živi sa tom krivicom, sa strahom od svrgavanja?

Pišu: Dieter Bednarz i Klaus Brinkbäumer

Preveo: Ešref Zaimbegović

Kakav će on biti? Hoće li se vidjeti rat na njegovom licu, krivica i nesigurnost, možda strah? Hoće li se održati plan da ga odmah napadnemo ako se on uljudno osmjehuje? Ili ako ustane i želi da ode?

I sadržajno: Hoće li priznati greške, možda masakr? Kako želi osloboditi sebe i svoju zemlju iz izolacije? Kako izgleda svijet i kako ga on osjeća: Bašar al – Assad?

Bilo je 7 sati i 45 minuta prošle srijede kada se šofer šefa države zaustavio pred hotelom Beit al-Wali u starom dijelu Damaska i preuzeo posjetioce iz Njemačke. 8 sati i 20 minuta: sigurnosna kontrola u Palati naroda, niskoj, bež obojenoj zgradi na brežuljku na zapadu Damaska. Oko 9 sati i 5 minuta ponovo u autu, alejom niz brežuljak. Niko ne zna kuda jer niko to ne smije suviše rano znati. Vrijeme rata je zlatno vrijeme za atentatore. U 9 i 20: konvoj se zaustavlja pred vladinom gostinskom kućom.

Vrata se otvaraju i niko od službenika ne izlazi napolje; tamo stoji Assad i širi ruke, osmjehuje se. On pozdravlja kao Bill Clinton, pruža desnu ruku a lijevu stavlja na pleća ili podlakticu; srdačan gest moći. “What a pleasure”, kaže on, kakvo zadovoljstvo. Bašar al-Assad , 48 godina, plavook, mršav i otprilike 190 cm visok, sa kratko podsječenim brkovima. Nosi tamnoplavo odijelo, svjetlu košulju bez dugmića za manžetne i plavu kravatu, uz to udobne crne cipele, jedna vrsta slipera.

U gostinskoj kući on ima svoj ured: mermerni pod, fine skulpture i slike, na pisaćem stolu stoji jedan Apple računar. U regalu leže knjige o palači Topkapi u Istanbulu i “Palače Libana”, na zidu visi šest slika koje su nacrtala njegova djeca: krave na livadi, kokoši i pilići, sunce izlazi iznad zelenog pejzaža.

 “Hoćemo li početi?” To diktator pita nas.

Bašar al-Assad je specijalizirao u Londonu kao očni ljekar, on govori perfektno engleski. Poslije povratka u Siriju stupio je u armiju, bio je od mnogih podcjenjivan, jer djeluje tako blago, govori tako nježno. Assad, koji pripada manjini alavita vlada već 13 godina. Nastupio je kao naslijednik svoga oca Hafiza al-Assada.U WikiLeaksu bilo je moguće pročitati procjenu Amerikanaca: “Assadovi upravljaju Sirijom kao porodičnim preduzećem.”

Svakih pet kilometara kontrolna postaja

Ko želi u Damask, mora već nekoliko mjeseci cestom iz Bejruta; nijedna zapadna aerolinija ne leti više do Damaska. Iz Bejruta je to samo 150 kilometara, ali vožnja traje jer u Siriji je vojska na svakih pet kilometara postavila zapreke na putu: otvoriti prtljažnik, pokazati dokumenta, izaći iz auta. Ljudi sa kalašnjikovima i praznim pogledima, cigarete u ustima, imaju moć nad onima koji dolaze i prije svega nad onima koji bježe.

 “Iza nas je Sabadani”, kaže vozač i pokazuje niz okolno pobrđe. “Tu su teroristi”, kaže on,”Čečeni”.

I konačno: Damask.

Nekoliko dana u glavnom gradu Sirije mijenjaju sliku ovoga rata, jer ljudi u Damasku posmatraju ovaj rat drugačije nego Zapad; oni hoće da sačuvaju ono što imaju.

Prilikom večere sa političarima i profesorima ili u razgovorima u uličicama starog grada kažu svi, bez izuzetka, da se boje pobunjenika. Jer sa pobunjenicima dolaze fundamentalisti. A sa fundamentalistima šerijat. Svi sugovornici kažu da ne vjeruju Zapadu jer Zapad suviše jednostavno razmišlja i postavlja moralne zahtjeve koje on sam ne ispunjava; i većina kaže da oni ne podržavaju Assada nego hoće da zadrže svoj slobodan život. “Pogledajte šta se dogodilo u Egiptu i Libiji”, kaže jedan.

I kada doživite takav Damask dobijate odgovor na pitanje kako se Assad mogao tako dugo održati. Sirijski građanski rat drugačije osjećaju oni koji sjede u centru nego ljudi u Alepu i drugačije nego političari koji u Ujedinjenim nacijama izriču svoje sudove.

Strah ne prolazi

Na jednoj strani: ljudi su na ulicama. Puše nargile, trguju, smiju se. Tu su Damašćani koji su u vlastitim stanovima: međutim došli su i izbjeglice koji žive na periferiji grada pod šatorima i dolaze preko dana u centar. Damask je ostao prkosan, poželjan grad, sekularan i slično mladalački kao Bejrut. Djevojke nose bluze bez rukava, Umejadska džamija blista u jutarnjem svijetlu, na tržnici se prodaje donji veš i sladoled.

Na drugoj strani: Tutnji iz Džubura i Daraje, onih predgrađa na sjeveroistoku i jugozapadu koji su izloženi paljbi. U Džuburu, kažu ovdje, ušančili su se pobunjenici, opkoljeni vladinim trupama. Nad Darajom se viju stupovi crnog dima.

Na jednoj strani: U kafeu Roma u starom dijelu grada slavi u ponedjeljak uveče Rami, dvadesettrogodišnjak,  položeni ispit iz “Business Management”. Sa njim slavi 50 prijatelja. DJ stavlja zapadnu pop muziku, potom orijentalne stvari. Kada su se postavili za zajedničku fotografiju uzeo je Ali, glumac, diskdžokeju mikrofon i glasno zavikao: “Svojom krvlju i svojom dušom mi smo uz tebe, Bašar”. I tada je povikao na okupljene: “Šta želi Sirija?” I svi su odgovorili, čak i mlade žene:”Bašar!”

Na drugoj strani: Strah ne prolazi. Možda se može naviknuti na detonacije, možete biti smireni ali prijetnja ostaje. Navodno 60 do 200 mjesta bombarduje režim svaki dan; dan kad nema sto mrtvih važi kao dobar. Damaščani znaju da je rat blizu, kažu da se boje prvih atentatora samoubica; i da se boje da uskoro njihov grad neće više biti kao Bejrut nego kao Bagdad.

Fotograf režima nije alternativa

U utorak, jedan dan prije razgovora sa Assadom, čekali su nas tri njegova saradnika u Palati naroda, da pregovaraju sa nama o okvirnim uslovima intervjua. Pušili su dok nije sve bilo zamagljeno. Izlazili su napolje i opet se vraćali i htjeli su još jednom diskutovati to što smo već zaključili. Boje li se gubitka radnog mjesta? Ili nešto još gore? Obećali su devedesetominutni razgovor sa Assadom. Fotograf smije raditi samo ako pokaže svoje slike – a oni mogu zabraniti svaku fotografiju iz intervjua koja ne zadovoljava. Nepristojno? Jedan fotograf režima mogao bi biti alternativa – ali on to nije. Sa Assadovim ljudima nije se moglo pregovarati o objavljivanju fotografija žrtava otrovnih gasova, to je neuobičajen uslov ali bez njegovog ispunjenja nema razgovora. SPIEGEL je ove fotografije već ranije objavio i dalje će ih pokazivati ali neće u okviru intervjua.

Tri vruća sata trajao je predrazgovor, na kraju nije bilo daljih ograničenja. Dogovoreno je autoriziranje što je standard kod razgovora za “Spiegel”. Oprezno su zatražili katalog pitanja ali su od toga odustali; Assad se ne boji neugodnih pitanja, kazali su njegovi ljudi. (U četvrtak, dan poslije susreta, palata je odobrila razgovor bez ikakvih izmjena.)

Da li i Assad, iza prozora sa debelim staklom i teških mramornih blokova, čuje udare granata? Početkom 2011. još je izjavljivao da je Sirija “imuna” na revolucionarne ustanke; on to zna jer je “veoma blizak” svome narodu. Sada bi mogao stajati bliže provaliji ali stvarnost u palačama odvaja se u kriznim vremenima još više nego u dobrim danima od stvarnosti u ostatku carstva.

Dakle srijeda, 9 i 30 sati. Assad govori mirno, tiho, spremno za štampu. On se osmjehuje, on ne prestaje da se osmjehuje i kada tražimo znake napregnutosti, ne nalazimo ništa u njegovoj gestikulaciji, ništa na njegovom licu; oba stopala okrenuta unutra, koljena naslonjena jedno na drugo.

spiegel.de